Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3278/07 (S. P.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Razvod braka
- Pravično suđenje - razuman rok
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3278/07
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3278/07, rješavajući apelaciju Seide Pašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Seide Pašić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06- 000 813 od 7. septembra 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-856/04 od 5. aprila 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj R1-914/90 od 28. septembra 2004.
godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Seida Pašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Francuske, koju zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 3. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantica je podnijela apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 813 od 7. septembra 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-856/04 od 5. aprila 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj R1-914/90 od 28. septembra 2004. godine. Također, apelantica smatra da je postupak odlučivanja povodom njenog zahtjeva za utvrđivanje nosioca stanarskog prava trajao nerazumno dugo.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Besima Pašića, učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača), zatraženo je 12. decembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Od apelantice je 12. decembra 2007. godine zatraženo da dopuni apelaciju, a što je ona i učinila 14. decembra 2007. godine.
4. Vrhovni sud je odgovor dostavio 27. decembra 2007. godine, Okružni sud 4. januara 2008. godine, a Osnovni sud 24. decembra 2007. godine. Protivnik predlagača je odgovor dostavio 9. januara 2008. godine.
5. Ustavni sud je od Osnovnog suda 28. januara 2010. godine zatražio da mu dostavi spis broj R1-914/90. Osnovni sud je dostavio traženi spis 8. februara 2010. godine.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i protivnika predlagača dostavljeni su apelantici 18. februara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz uvida u spis, apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Presudom Osnovnog suda broj P-1182/89 od 17. maja 1990. godine razveden je brak između apelantice i Besima Pašića, protivnika predlagača, zaključen 18. marta 1989. godine. Malodobna kći povjerena je na daljnju zaštitu i odgoj apelantici, a protivnik predlagača je obavezan da doprinosi njenom izdržavanju na mjesečnom nivou u utvrđenom iznosu.
9. Apelantica je Osnovnom sudu podnijela prijedlog za određivanje nosioca stanarskog prava na stanu u kojem je živjela za vrijeme trajanja bračne zajednice (u daljnjem tekstu: predmetni stan), registriran pod brojem R-914/90. Predmetni stan je dobio protivnik predlagača na osnovu odluke davaoca stana na korištenje 1984. godine, a na osnovu koje je zaključio i ugovor o korištenju stana u martu 1985. godine i u kojem je označen kao nosilac stanarskog prava i jedini korisnik stana. U prijedlogu je istaknuto da apelantica nema svoju imovinu i da sa malodobnom kćerkom živi kod sestre, a da je protivnik predlagača pri kraju izgradnje svoje porodične kuće. Na osnovu onoga što je predočeno Ustavnom sudu, te na osnovu uvida u spis Osnovnog suda, nije moguće utvrditi datum podnošenja ovog prijedloga.
10. Osnovni sud je Rješenjem broj R. 914/90 od 23. novembra 1990. godine odbio kao neosnovan apelanticin prijedlog da se u postupku utvrđivanja nosioca stanarskog prava odredi privremena mjera kojom se protivniku predlagača zabranjuje raspolaganje, zamjena i povrat predmetnog stana davaocu stana na korištenje. U obrazloženju je istaknuto da je na osnovu uvida u spis broj P-1182/89 konstatirano da je brak između apelantice i protivnika predlagača razveden, te da je navedeni spis povodom žalbe protivnika predlagača upućen Višem sudu u Tuzli. S obzirom na to da presuda o razvodu braka nije postala konačna, Osnovni sud je, pozivajući se na član 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, zaključio da protivnik predlagača, sve dok presuda o razvodu braka ne postane konačna, ne može bez apelanticine saglasnosti raspolagati sa predmetnim stanom. Dakle, Osnovni sud je apelanticin prijedlog odbio kao neosnovan.
11. Protivnik predlagača je 3. januara 2002. godine podnio zahtjev za rekonstrukciju spisa broj R-914/90, jer je nakon uvida u sudski registar utvrđeno da predmetnog spisa nema. Osnovni sud je zakazao ročište za 29. mart 2002. godine. Iz spisa proizlazi da je poziv za ovo ročište uredno dostavljen apelanticinom punomoćniku i protivniku predlagača.
12. Dopisom od 28. februara 2002. godine supruga apelanticinog punomoćnika je obavijestila Osnovni sud da je on umro 15. februara 2002. godine, te poziv vratila sudu kako bi sud stupio u kontakt sa apelanticom.
13. Na ročištu održanom 23. marta 2002. godine, a nakon izjave protivnika predlagača da mu nije poznata apelanticina adresa, sud je donio rješenje da se od Centra za socijalni rad Bijeljina zatraži postavljanje staraoca za apelanticu.
14. Ročište zakazano za 14. maj 2002. godine odloženo je nakon pismene obavijesti protivnika predlagača da se nalazi na liječenju u bolnici i da ne može pristupiti ročištu. Naredno ročište zakazano je za 15. juli 2002. godine.
15. Centar za socijalni rad je dopisom broj 02-551/2-298/3-02 od 26. juna 2002. godine obavijestio Osnovni sud da je utvrdio da se apelantica nalazi u Francuskoj, te naznačio broj njenog telefona, kao i da njeni roditelji žive u Tuzli, odnosno da njen brat radi u Tuzli. U dopisu je konstatirano da je sa apelanticom obavljen telefonski razgovor i da je upoznata sa postupkom pred Osnovnim sudom.
16. Na ročištu održanom 15. jula 2002. godine donijeto je rješenje kojim je protivniku predlagača naloženo da pribavi apelanticinu tačnu adresu, te je ročište odloženo na neodređeno vrijeme.
17. Podneskom od 4. septembra 2002. godine protivnik predlagača je obavijestio sud da apelantica odbija da stupi s njim u kontakt putem telefona, da su njeni srodnici odbili da mu daju njenu adresu, te je predložio da sud službenim putem sazna apelanticinu adresu, uz naznaku da se nalazi u Francuskoj, tačnije u Parizu.
18. Osnovni sud se dopisom od 13. septembra 2002. godine obratio Ministarstvu civilnih poslova Bosne i Hercegovine molbom da im se pomogne u pribavljanju apelanticine adrese. Navedeno ministarstvo je dopisom od 9. decembra 2002. godine zatražilo od suda da svoju molbu dopuni sa relevantnim podacima, a što je i učinjeno 26. februara 2003. godine.
19. Uvidom u spis nije moguće utvrditi kada i od koga je Osnovnom sudu dostavljena apelanticina adresa u Francuskoj.
20. Ročište zakazano za 24. oktobar 2003. godine odloženo je za 26. decembar 2003. godine jer ni jedna od stranaka nije pristupila.
21. Dopisom od 3. novembra 2003. godine Ministarstvo pravde Republike Srpske obavijestilo je Osnovni sud da, prema navodima Ambasade Bosne i Hercegovine u Parizu, apelantici nije bilo moguće uručiti poziv jer je promijenila adresu stanovanja.
22. Na ročištu održanom 26. decembra 2003. godine saslušan je protivnik predlagača. On je apelanticin zahtjev u cijelosti osporio, te predložio da se, vezano za brakorazvodnu parnicu, provedu dokazi uvidom u odluku o dodjeli stana i ugovor o korištenju stana, te uvidom u spis broj P-1182/89.
23. Ročište zakazano za 26. februar 2004. godine odloženo je na neodređeno vrijeme jer apelantica nije pristupila.
24. Povodom zahtjeva za izuzeće postupajuće sutkinje od 22. marta 2004. godine, predsjednik suda je donio rješenje 8. aprila 2004. godine i spis dodijelio drugoj sutkinji, kojoj je predmet upućen 14. maja 2004. godine. Novoodređena sutkinja je ročište zakazala za 29. juni 2004. godine.
25. Apelantica je 22. juna 2004. godine putem faksa dostavila pismeno označeno kao punomoć, bez ovjere, kojim opunomoćuje Slavka Maksimovića da je zastupa u predmetnom postupku.
26. Na ročištu održanom 29. juna 2004. godine, nakon što je saslušao apelanticinog punomoćnika i punomoćnika protivnika predlagača, sud je donio rješenje da se na narednom ročištu provedu dokazi i to: izvadak iz katastra od Uprave za geodetske i imovinskopravne poslove za nekretnine na kojima je protivnik predlagača upisan kao vlasnik, odluka o dodjeli stana na korištenje, ugovor o korištenju stana.
27. Na ročištu održanom 17. jula 2004. godine, na koje su pristupili punomoćnici obje stranke, sud je, nakon što je dopustio apelanticinom punomoćniku da ispita protivnika predlagača na okolnosti bračne zajednice, dobijanja predmetnog stana na korištenje, vlasništva na porodičnoj kući, donio rješenje da se na narednom ročištu ponovo pribave dokazi o nekretninama koje se vode na ime protivnika predlagača, te zakazao ročište za 6. septembar 2004. godine.
28. Na ročištu održanom 6. septembra 2004. godine, nakon provođenja svih predloženih dokaza i izlaganja završnih riječi, sud je zaključio raspravu i obavijestio stranke da će rješenje u ovoj pravnoj stvari biti doneseno 28. septembra 2004. godine.
29. Osnovni sud je Rješenjem broj R1-914/90 od 28. septembra 2004. godine apelanticin prijedlog za utvrđivanje nosioca stanarskog prava odbio i ostavio protivnika predlagača upisanog kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. U obrazloženju je istaknuto da je u provedenom postupku utvrđeno da je brak između stranaka razveden, bez utvrđivanja krivice, kao i da je bračna zajednica faktički trajala svega tri mjeseca, a koliko je apelantica i živjela u predmetnom stanu koji je nakon toga napustila. U pogledu materijalnih prilika stranaka, zaključeno je da je protivnik predlagača počeo da gradi porodičnu kuću koju nije završio, da i danas živi u predmetnom stanu koji je dobio od svog poslodavca prije zaključenja braka sa apelanticom, da je vodio postupak za povrat predmetnog stana, te da ima mjesečna primanja u iznosu od 300 KM. Na drugoj strani, apelantica sa kćerkom živi u Francuskoj, pa, prema mišljenju suda, ima veću mogućnost za bolju zaradu od protivnika predlagača. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, sud je, pozivajući se na usvojenu sudsku praksu, a u situaciji kada su uvjeti (su)nosilaca stanarskog prava jednaki ili približno jednaki, prihvatio stanovište da prednost ima ona strana kojoj je dodijeljen stan na korištenje. Dalje, istaknuto je da je apelantica pokrenula predmetni postupak 1990. godine ali da je nastavak i okončanje postupka inicirao protivnik predlagača. Na osnovu toga je zaključeno da apelantica i nije bila dovoljno zainteresirana za ovaj postupak. U prilog ovom stavu istaknuto je da je protivnik predlagača pokrenuo i postupak za povrat spornog stana, a da se apelantica u ovom postupku nije pojavljivala kao zainteresirano lice. Nerelevantnim u konkretnom postupku ocijenjeni su apelanticini navodi da protivnik predlagača nije plaćao izdržavanje za malodobno dijete, a zbog toga što u toku rata nije imao mogućnost za to jer je malodobna kći bila u Francuskoj, te je ukazano na to da je u toku i postupak radi osporavanja očinstva koji je pokrenuo protivnik predlagača još 1991. godine a koji do danas nije okončan.
30. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-856/04 od 5. aprila 2006. godine apelanticinu žalbu odbio i potvrdio osporeno rješenje prvostepenog suda. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i u vezi s tim primijenio član 20. Zakona o stambenim odnosima. Neosnovanim je ocijenio žalbene navode da su uvjeti stranaka za određivanje nosioca stanarskog prava u smislu navedene odredbe jednaki, jer se u tom smislu ne mogu prihvatiti navodi iz žalbe da protivnik predlagača ne želi da dovrši kuću već 15 godina kako ne bi izgubio predmetni stan. Osim toga, u samoj žalbi je istaknuto da kuća nije dovršena, pa je očigledno da protivnik predlagača nema riješeno stambeno pitanje. Neosnovanim je ocijenjen i navod da protivnik predlagača ne plaća izdržavanje za kćerku već 15 godina, pa da je apelanticino socijalno stanje zbog toga lošije. Prema ocjeni Okružnog suda, ova činjenica ne upućuje na zaključak da je socijalno stanje protivnika predlagača zbog toga bolje, te je istaknuto da je apelantica ispunjenje ove obaveze mogla ishoditi i prinudnim putem, ako je njeno socijalno stanje toliko loše da zavisi od ispunjenja ove obaveze. Također, činjenica da apelantica sa kćerkom sve vrijeme živi u Francuskoj, iako u statusu izbjeglice, upućuje na zaključak da su njihove sveukupne prilike boravka u Francuskoj povoljnije od prilika koje bi imale da se vrate u ranije mjesto prebivališta. Najzad, pravilnim je ocijenjen i zaključak prvostepenog suda u pogledu davanja prednosti protivniku predlagača, a s obzirom na činjenicu da je on stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu prije zaključenja braka sa apelanticom, da je apelantica nakon razvoda braka otišla da živi u Rijeci, a potom u Francusku gdje i danas živi, da stanarsko pravo ne bi bilo ponovno uspostavljeno da protivnik predlagača nije pokrenuo i okončao postupak povrata predmetnog stana, te da je upravo protivnik predlagača insistirao na okončanju ove pravne stvari.
31. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 813 od 7. septembra 2007. godine apelanticinu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je, prema članu 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, pri odlučivanju ko će od razvedenih bračnih drugova ostati nosilac stanarskog prava, obaveza suda da ocijeni stambene potrebe oba bračna druga i lica koja s njima stanuju, razloge zbog kojih je brak razveden i sve druge socijalne okolnosti. U vezi sa navedenim, istaknuto je da protivnik predlagača u predmetnom stanu već niz godina zadovoljava svoje stambene potrebe, a da je apelantica svoje stambene potrebe u navedenom stanu zadovoljavala svega tri mjeseca, a na osnovu čega su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da zadovoljavanje apelanticinih stambenih potreba ne zavisi od njenog stanarskog prava na predmetnom stanu. Neosnovanom je ocijenjena i apelanticina tvrdnja da zbog ratnih dešavanja nije mogla zahtijevati prinudno izvršenje obaveze izdržavanja od protivnika predlagača, a s obzirom na to da je od prestanka rata prošlo više od 10 godina, te da je mogla zahtijevati prinudno izvršenje ove obaveze. Pravilnom je ocijenjena apelanticina tvrdnja da za utvrđivanje nosioca stanarskog prava u konkretnom postupku odlučivanja nije bila značajna činjenica da nije učestvovala u postupku za povrat predmetnog stana. Međutim, ova činjenica kao i apelanticin pasivan odnos prema ovom postupku ispravno su ocijenjeni pri utvrđivanju da li je apelantici predmetni stan neophodan za ostvarivanje stambenih potreba. Najzad, činjenica da je protivnik predlagača vlasnik nedovršene kuće ocijenjena je irelevantnom s obzirom na činjenicu da ova kuća nije dovršena i da on u njoj ne može ostvarivati svoje stambene potrebe.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
32. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava, prema apelanticinom mišljenju, ogleda se u činjenici da su sudovi pogrešno ocijenili da su apelanticine potrebe za predmetnim stanom približno jednake potrebama protivnika predlagača, dajući mu pri tom prednost. Dalje, apelantica ističe da je potpuno zanemarena činjenica da ona sa kćerkom kao izbjeglica živi u Francuskoj, da joj prema priloženom izbjegličkom kartonu boravak ističe u septembru 2008. godine, da nema nikakvu imovinu i da protivnik predlagača ne plaća izdržavanje za kćerku već 15 godina. Apelantica posebno ističe da je postupak povodom njenog prijedloga za određivanje nosioca stanarskog prava trajao 17 godina, čime je prekoračen svaki razuman rok i povrijeđeno njeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. U vezi s tim, apelantica ističe da joj se neažurnost sudova pripisuje kao pasivno držanje, a na osnovu čega se izvodi pogrešan zaključak o njenim boljim prilikama, iako ne može da napusti Francusku sa malodobnim djetetom jer nema gdje da se vrati. Najzad, apelantica smatra da su joj nepravilnim i nezakonitim odlukama povrijeđeni i pravo na dom i pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
33. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je osporeno rješenje zasnovao na članu 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, a na osnovu činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi, te da su neosnovani apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu.
34. Okružni sud je u odgovoru istakao da ovaj sud u svemu ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporenog rješenja, te da smatra da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena prava na koja se ukazuje u apelaciji.
35. Osnovni sud je u odgovoru u kratkim crtama iznio hronologiju postupka pred ovim sudom, te zaključio da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu neosnovani.
36. Protivnik predlagača je u odgovoru istakao da su odluke postupajućih sudova zasnovane na potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
37. Zakon o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 22/93 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.
Sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud […].
Postupak povodom sporova u primjeni ovog zakona smatra se hitnim.
Član 20.
Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava, o tome, na zahtjev jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima zbog kojih je brak razveden, kao i drugim socijalnim okolnostima.
[…]
38. Zakon o vanparničnom postupku («Službeni list SRBiH» broj 10/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 74/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Opće odredbe ovog zakona primjenjuju se […] i u drugim vanparničnim stvarima za koje posebnim zakonom nisu uređena pravila postupanja.
U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
39. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 138.
Kada stranka ima zakonskog zastupnika, odnosno punomoćnika, dostavljanje se vrši zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku, ako u ovom zakonu nije što drugo određeno. […]
40. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 217.
Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise povodom žalbe.
Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
Član 340.
Kad stranku zastupa zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik, dostavljanje se vrši zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku.
Član 353.
Tužilac ili njegov zastupnik koji se nalaze u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u Bosni i Hercegovini, dužni su već prilikom podnošenja tužbe imenovati punomoćnika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini. Ako oni tako ne postupe, sud će ih pozvati da u određenom roku imenuju punomoćnika za primanje pismena, uz upozorenje da će u suprotnom sud tužbu odbaciti. Tuženog ili njegovog zastupnika koji se nalaze u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u Bosni i Hercegovini, sud će već prilikom dostavljanja prvog pismena pozvati da u primjerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini, uz upozorenje da će u suprotnom sud tuženom, na njegov trošak, postaviti zastupnika za primanje pismena i preko toga zastupnika obavijestiti tuženog, odnosno njegovog zastupnika, o tom postavljenju.
VI. Dopustivost
41. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
42. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
43. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-06-000 813 od 7. septembra 2007. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a kojim je okončan postupak utvrđivanja nosioca stanarskog prava, koji je, prema apelanticinom mišljenju, trajao nerazumno dugo. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 4. oktobra 2007. godine, a apelacija je podnesena 3. decembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
45. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
46. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
47. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
48. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Pravo na donošenje odluke u razumnom roku
49. Apelantica smatra da je postupak povodom njenog prijedloga za utvrđivanje nosioca stanarskog prava trajao nerazumno dugo, a zbog čega joj je uskraćeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
a) Relevantni principi
50. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
51. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
52. Apelantica je pokrenula predmetni postupak 1990. godine. Postupak je okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda 7. septembra 2007. godine.
53. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelantica žali, Ustavni sud će uzeti u obzir i stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi sa navedenim, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja osporenog rješenja o reviziji, dakle, period od 11 godina i osam mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 17 godina.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
54. Apelantica je podnošenjem prijedloga 1990. godine pokrenula postupak za utvrđivanje nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Na osnovu svega predočenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o naročito složenom postupku, kako u pogledu činjeničnih, tako i pogledu pravnih pitanja, a što bi moglo utjecati na dužinu konkretnog postupka.
55. Dalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je apelantica postupak određivanja nosioca stanarskog prava pokrenula prije pravosnažnosti presude o razvodu braka sa protivnikom predlagača, a što proizlazi iz rješenja od 23. novembra 1990. godine kojim je odbijen apelanticin prijedlog za određivanje privremene mjere kojom se protivniku predlagača zabranjuje raspolaganje, zamjena ili vraćanje davaocu stana predmetnog stana. Nakon 14. decembra 1995. godine, protivnik predlagača se obratio Osnovnom sudu u januaru 2002. godine zahtjevom za rekonstrukciju predmetnog spisa, koji je izgubljen, tražeći da se ovaj postupak, prekinut uslijed ratnih dešavanja, okonča.
56. Od 1996. godine pa do januara 2002. godine apelantica se nije obraćala sudu, niti ga je obavijestila o promjeni adrese, a što joj je bila zakonska obaveza. Nakon što je protivnik predlagača zatražio da se postupak nastavi, Osnovni sud je prvo kontaktirao apelanticinog punomoćnika kojeg je imenovala 1990. godine, te nakon obavijesti punomoćnikove supruge da je on umro, Osnovni sud je iskazao posebnu brigu u pogledu saznanja apelanticine sadašnje adrese. Dalje, iz dopisa Centra za socijalni rad iz jula 2002. godine proizlazi da je ova ustanova apelanticu uspjela kontaktirati telefonom i upoznati je sa predmetnim postupkom. Apelantica je tek nakon nešto više od dvije godine od ove obavijesti, tj. 22. juna 2004. godine, Osnovnom sudu putem faksa proslijedila nepropisno sastavljenu punomoć, ovlašćujući advokata Slavka Maksimovića da je može zastupati u predmetnom postupku. Na osnovu uvida u spis proizlazi da je, iako nepropisno sastavljena, ova punomoć prihvaćena, tako da je imenovani advokat apelanticu zastupao u toku cijelog postupka pred redovnim sudovima. Nakon dostavljanja punomoći u junu 2004. godine postupak je okončan u relativno kratkom roku, tj. u septembru 2004. godine. Najzad, o apelanticinoj žalbi, odnosno reviziji, odlučivalo se u rokovima od po jednu godinu.
57. U pogledu apelanticinog ponašanja, Ustavni sud primjećuje da je postupak za utvrđivanje nosioca stanarskog prava pokrenut na apelanticin prijedlog 1990. godine, ali da od tada sve do 2004. godine, kada je Osnovnom sudu dostavila nepropisno sastavljenu punomoć, apelantica ni na koji način nije pokazala interes za predmetni postupak. Naime, predmetni postupak je pokrenut i okončan nakon što je rekonstrukciju spisa tražio protivnik predlagača. Dalje, nije predočen niti jedan dokaz da je apelantica obavijestila Osnovni sud o promjeni adrese, odnosno o imenovanju drugog punomoćnika, a što je, u skladu sa zakonom, bila obavezna da učini, s obzirom na to da se nalazila u inostranstvu. Najzad, tek poslije dvije godine, nakon obavijesti Centra za socijalni rad da je predmetni postupak u toku, apelantica je Osnovnom sudu dostavila nepropisno sastavljenu pomoć da je u postupku može zastupati označeno lice.
58. Na drugoj strani, Osnovni sud do obraćanja protivnika predlagača 2002. godine nije preduzimao bilo kakve radnje u vezi sa apelanticinim prijedlogom. Međutim, odmah nakon njegovog obraćanja, Osnovni sud je počeo preduzimati procesne radnje, te pokušavao da pronađe apelanticinu adresu i u vezi s tim iskazao posebnu brižljivost. Također, prihvatanjem nepropisne punomoći Osnovni sud je vodio računa i o apelanticinim interesima, kao i o činjenici da se u konkretnom slučaju radilo o postupku koji je hitne prirode. Ovakav zaključak proizlazi iz činjenice da je, nakon što je apelantica dostavila punomoć, Osnovni sud u relativno kratkom roku, tj. za nepuna četiri mjeseca, postupak okončao. Prema tome, Ustavni sud smatra da je neaktivnost Osnovnog suda od 1996. godine do 2002. godine, zbog propusta da i sam pokrene postupak i rekonstruira spis, doprinijela ukupnoj dužini postupka. Međutim, ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud je zaključio da se dužina predmetnog postupka u najvećoj mjeri može pripisati apelantici koja je iskazala potpunu pasivnost i nezainteresiranost u predmetnom postupku, a koje se ogledaju u propustu da sud obavijesti o promjeni adrese, odnosno o imenovanju punomoćnika tek nakon dvije godine od prijema obavijesti Centra za socijalni rad da je predmetni postupak u toku.
59. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su već izneseni u ovoj odluci, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status 14. decembra 1995. godine, ponašanje apelantice i sudova, odnosno ukupnu dužinu postupka od 17 godine, od čega u nadležnosti Ustavnog suda 11 godina i osam mjeseci, Ustavni sud smatra da se dužina postupka u konkretnom slučaju u odlučujućoj mjeri može staviti na teret apelanticinom ponašanju. Ustavni sud, stoga, zaključuje da zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije narušen, odnosno da ne postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi o povredi prava na pravično suđenje
60. Apelantica, također, smatra da su sudovi u osporenim rješenjima pogrešno utvrdili činjenično stanje, te da su pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, apelantica ističe je pogrešna ocjena sudova da su njene potrebe za predmetnim stanom približno jednake potrebama protivnika predlagača, a na osnovu čega je prednost data protivniku predlagača. Dalje, apelantica ističe da su sudovi u potpunosti zanemarili činjenicu da ona sa kćerkom kao izbjeglica živi u Francuskoj, da joj prema priloženom izbjegličkom kartonu boravak ističe u septembru 2008. godine, da nema nikakvu imovinu i da protivnik predlagača ne plaća izdržavanje za kćerku već 15 godina.
61. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
62. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je o apelanticinom prijedlogu za određivanje nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu odlučivano na tri instance, te da apelantici u toku postupka nije bilo onemogućeno da iznosi svoje prijedloge i dokaze, kao i da se izjasni o prijedlozima i dokazima protivnika predlagača. Na osnovu uvida u spis Osnovnog suda proizlazi da su kao dokazi prihvatane i ocjenjivane i neovjerene kopije koje je apelantica dostavljala preko svog punomoćnika. Dalje, pri ocjeni potreba za predmetnim stanom, prihvaćena je i činjenica da je apelantica u njemu živjela svega tri mjeseca, što u postupku nije osporavala, a da protivnik predlagača svoje stambene potrebe u ovom stanu zadovoljava još od 1984. godine i da u njemu i danas živi, da je prestao da ga koristi u periodu ratnih događanja kada je bio izbačen iz njega i protjeran u radni logor, te da je vodio postupak za povrat predmetnog stana. Na drugoj strani, u odnosu na apelanticu, ocijenjena je činjenica da je živjela u Rijeci, a zatim u Francuskoj, njen sadašnji status izbjeglice, kao i činjenica da ni na koji način u vođenim postupcima nije dokazala da je njen povratak iz Francuske uvjetovan stjecanjem stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, sudovi su ocijenili i činjenicu da protivnik predlagača ne plaća izdržavanje za kćerku, te u vezi s tim dali valjane i obrazložene razloge zbog kojih ovu činjenicu nisu smatrali relevantnom u predmetnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelantica i pokrenula poseban postupak s ciljem ostvarivanja ovog potraživanja, kao i da je u toku postupak u kojem protivnik predlagača osporava očinstvo.
63. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na dom i pravo na imovinu
64. Apelantica, dalje, smatra da su joj osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na dom i pravo na imovinu. Povredu ovih prava apelantica zasniva na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a koji su identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud u ovoj odluci već razmotrio i u vezi s kojima je zaključio da su neosnovani. Ocjenjujući navedeno, kao i da u samoj apelaciji nisu predočeni dokazi koji bi upućivali na povredu navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
65. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i obrazložene razloge na osnovu kojih su primijenili relevantne zakonske propise, a iz svega predočenog se ne može zaključiti da su pri tom postupali proizvoljno.
66. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka radi odlučivanja o prijedlogu za određivanje nosioca stanarskog prava od 11 godina i osam mjeseci, u nadležnosti Ustavnog suda, može, u najvećoj mjeri, staviti na teret apelanticinoj pasivnosti i nezainteresiranosti, a da pri tom neaktivnost suda nije bila od odlučujućeg značaja.
67. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović