Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2699/07 (S. N.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka o izmjenama i dopunama odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova · čl. 14
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2699/07
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2699/07, rješavajući apelaciju Slaviše Nikolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Slaviše Nikolića.
Utvrđuje se povreda prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-07- 000 648 od 17. augusta 2007. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Slaviša Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Užica, Republika Srbija, kojeg zastupa Predrag Nikolić, advokat iz Višegrada, podnio je 9. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-07-000 648 od 17. augusta 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je 3. decembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 17. decembra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju.
Ministarstvo i Uprava nisu odgovorili.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantu 18. marta 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantu je Odlukom Radničkog savjeta «Energoinvesta» Sarajevo, Radna organizacija «Termoaparati», broj 203/88 od 1. juna 1988. godine, koja je postala pravosnažna 16. juna 1988. godine, radi rješavanja stambenog pitanja apelanta i njegove porodice, dodijeljen na korištenje trosoban stan u Sarajevu, u ulici Hamdije Kreševljakovića broj 61/I.
7. Odlukom direktora «Energoinvesta» Sarajevo, «Termoaparati» d.d. (u daljnjem tekstu: preduzeće), broj 266/91 od 19. decembra 1991. godine apelantu je odobreno da uplati svoja sredstva u iznosu od 1.339.444.00 tadašnjih dinara radi konačnog završetka finansiranja izgradnje predmetnog stana. Apelant je 23. decembra 1991. godine uplatio utvrđeni iznos izvođaču radova GP «Put».
8. Rješenjem direktora preduzeća broj 441/92 od 16. marta 1992. godine, a na osnovu prethodne odluke Radničkog savjeta od 1. juna 1988. godine, apelantu je dodijeljen na korištenje predmetni stan. U navedenom rješenju je istaknuto da je apelant dužan na osnovu tog rješenja zaključiti sa preduzećem ugovor o korištenju stana, a što je uvjet za stjecanje stanarskog prava. Budući da nije bio izvršen tehnički prijem predmetne zgrade, apelant, kao i ostali stanari zgrade, nije bio u situaciji da, nakon što je dobio rješenje o dodjeli stana, zaključi ugovor o korištenju spornog stana sa «Sarajevostanom». Upotrebna dozvola za zgradu u kojoj se nalazi sporni stan izdata je 27. juna 1999. godine.
9. Apelant je 2. oktobra 1998. godine podnio zahtjev za vraćanje spornog stana u posjed, prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).
10. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-3556/98 od 7. februara 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-4530/07 od 9. aprila 2007. godine, apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed odbijen je kao neosnovan.
11. U obrazloženju navedenog rješenja Uprave je navedeno da je apelant u toku postupka izjavio da je u predmetni stan uselio 17. marta 1992. godine na osnovu rješenja o dodjeli stana, a da ga je zbog rata napustio 25. aprila 1992. godine. Uprava je, dalje, obrazložila da je nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenjujući izjave saslušanih svjedoka i dovodeći ih u međusobnu vezu, utvrdila da su u predmetni stan u prvoj polovini aprila 1992. godine bila useljena druga lica, zbog čega taj stan nije mogao koristiti apelant.
12. U obrazloženju rješenja Ministarstva je navedeno da, uzimajući u obzir izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, kao što je navedeno u prvostepenom rješenju, predmetni stan nije mogao predstavljati apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) s obzirom na to da «stjecanje ovog prava pretpostavlja zakonito useljenje i korištenje stana», što se u konkretnom slučaju ne bi moglo prihvatiti. Stoga je Ministarstvo odbilo apelantove žalbene navode o povredi prava na dom kao neosnovane.
13. Apelant je protiv drugostepenog upravnog rješenja tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. U tužbi je naveo da su mu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja povrijeđeni pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se pri tome pozvao na Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 navodeći da se sva lica koja su u stanove uselila na zakonit način izjednačavaju sa licima koja imaju status nosioca stanarskog prava. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-U-07-000 648 od 17. augusta 2007. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da na osnovu provedenih dokaza nije mogao zaključiti da je predmetni stan 30. aprila 1991. godine bio dom apelanta i njegove porodice, kako su to pravilno zaključili i upravni organi. Kantonalni sud je ocijenio da se iz priloženih zapisnika vidi da niko od saslušanih svjedoka nije potvrdio da je vidio kada je apelant uselio u predmetni stan, niti kada je iselio. Kantonalni sud je, dalje, obrazložio da, prema izjavi svjedoka Mirsada Čulića na koju se apelant pozvao, proizlazi da je svjedok lakirao parket u predmetnom stanu negdje oko 15. marta 1992. godine i da ne zna kada je apelant tačno uselio u stan. Navedeni svjedok je izjavio da je moguće da je apelant uselio u predmetni stan polovinom marta 1992. godine, te da su se u predmetnom stanu nalazili jedan kauč i još neke stvari, kao i da je jednom prilikom zatekao apelantovu majku. Kantonalni sud je zaključio da iskaz navedenog svjedoka ne može biti pouzdan dokaz da se apelant i uselio u predmetni stan sa porodicom i da mu je predmetni stan bio dom u smislu odredaba člana 8. Evropske konvencije. U obrazloženju je navedeno da je svjedok Radmilo Rakočević, koji je u vrijeme izvođenja radova na predmetnoj zgradi bio direktor GP «Put», izjavio da su krajem marta i početkom aprila 1992. godine podijeljeni «neki ključevi za neke stanare», da ne posjeduje zapisnik o predaji ključeva i da mu nije poznato da li je donesena ikakva zvanična odluka o podjeli ključeva radnicima, niti da je vođen zapisnik na kolegiju direktora kada je donesena odluka da se ključevi dijele nezavisno od ocjene Komisije za tehnički prijem zgrade. Kantonalni sud je smatrao da se iz navedenog iskaza ne može zaključiti da li je apelant dobio ključeve predmetnog stana i da li je u stan uselio sa porodicom.
15. Osim toga, Kantonalni sud je utvrdio da je svjedok Adil Alispahić, u svojstvu inspektora, vršio kontrolu stanovanja u predmetnoj zgradi u periodu od februara do aprila 1992. godine i da nije evidentirao apelanta kao korisnika predmetnog stana, nego je u aprilu 1992. godine u predmetnom stanu zatekao porodicu Krasnić. Svjedokinja Đulzida Sivonjić je izjavila da je u predmetni stan uselila sa kćerkom i suprugom u aprilu 1992. godine, da prilikom useljenja nisu zatekli nikakve stvari u stanu, a da je parket bio raskopan. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je prema Izvještaju o tehničkom prijemu zgrade od 8. februara 1992. godine do 1. maja 1992. godine, koji se nalazi u spisu, u predmetnom stanu «u predsoblju i kupatilu bio raskopan pod radi opravke cijevi za grijanje». Kantonalni sud je zaključio da navedeni podaci ne potvrđuju apelantovu tvrdnju da je u predmetni stan uselio 17. marta 1992. godine i da ga je napustio 25. aprila 1992. godine. U toku dokaznog postupka Kantonalni sud je izvršio uvid u uvjerenje MUP-a Sarajevo od 4. novembra 2004. godine. Naime, iz navedenog uvjerenja se vidi da apelant ima prijavljeno prebivalište od 6. aprila 1982. godine u ulici Mlade Bosne 8 Ilidža, kao i od 18. januara 2000. godine, te da je nosilac stanarskog prava na navedenoj adresi apelantova majka, a da se apelant sa porodicom vodi kao član domaćinstva u navedenom stanu.
16. Kantonalni sud je zaključio da iz provedenog dokaznog postupka (saslušanja svjedoka, zainteresiranih lica i priloženih materijalnih dokaza) proizlazi da se predmetni stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Kantonalni sud je, također, smatrao da se apelant ne može smatrati ranijim faktičkim posjednikom predmetnog stana u kojem bi slučaju njegov status, u skladu sa Odlukom Ustavnog suda broj U 14/00, bio jednak statusu nosioca stanarskog prava. Kantonalni sud je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelant nije nikada bio faktički posjednik predmetnog stana, niti da je izmirivao obaveze na osnovu korištenja stana, pa se ne može tretirati kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Zbog toga je Kantonalni sud smatrao neosnovanim apelantove prigovore da su mu upravnim rješenjima povrijeđena prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je u konkretnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naveo je da je Kantonalni sud proizvoljno ocijenio dokaze, a da pri tome određene dokaze uopće nije ocjenjivao, kao što je dokaz o uplati ličnih sredstava za predmetni stan u iznosu od 33% vrijednosti stana. Apelant ističe da iz zapisnika sa usmene rasprave pred Upravom od 8. januara 2007. godine proizlazi da je svjedok Radmilo Rakočević, koji je bio direktor izvođača radova GP «Put», izjavio da je u prvoj polovini marta 1992. godine na kolegiju direktora svih radnih jedinica dogovoreno da se svim kupcima stanova i poslovnih prostora koji su izmirili finansijske obaveze iz ugovora prema GP «Put» daju ključevi i to zbog dva razloga: 1) primjedbe u tehničkom izvještaju prema ocjeni kolegija nisu bile takve da se u objekt ne bi moglo useliti i 2) vladalo je opće mišljenje, a što je potvrđeno i u razgovoru sa kupcima, ukoliko se ne podijele ključevi svaki kupac će tužiti GP «Put». Izjavio je da su ključevi podijeljeni krajem marta i početkom aprila 1992. godine. Apelant je, također, istakao da iz navedenog zapisnika proizlazi da je svjedok Enes Zukić, koji je bio njegov radni kolega, izjavio da su on i apelant u isto vrijeme preuzeli ključeve, da ga je o podjeli ključeva obavijestio apelant, da su uselili u stanove, ali da parketi nisu bili lakirani, te su, stoga, angažirali istog majstora, Mirsada Čulića, za lakiranje parketa, koji je to i obavio.
18. Apelant je istakao da bi, u slučaju da je Kantonalni sud pravilno ocijenio dokaze, u njihovoj međusobnoj vezi, pojedinačno i u vezi sa iskazom svjedoka Radmila Rakočevića i zapisnikom o tehničkom prijemu u odnosu na činjenicu apelantovog useljenja u stan, «slijedio logičan zaključak da su se oba radnika «TAT-a», apelant i (svjedok) Enes Zukić, uselili u stan, pa makar i polovinom aprila 1992. godine, da su preuzeli ključeve, da parket nije bio lakiran, da je obojici parket lakirao (svjedok) Mirsad Čulić, da se, dakle, ovaj stan može smatrati domom apelantove porodice». Apelant smatra da je u konkretnom predmetu evidentna njegova namjera da koristi predmetni stan kao svoj dom, da je uplatio lična sredstva, da je preuzeo ključeve i prije tehničkog prijema zgrade, jer je uplatio traženi iznos i uselio u stan kao u svoj dom. Apelant je istakao da iskazi svjedoka i pismena dokumentacija u konkretnom predmetu predstavljaju potpunu kontradikciju zaključku suda da nije uselio u predmetni stan. Dalje je naveo da je predmetni stan zajedno sa porodicom napustio 27. aprila 1992. godine zbog proglašene neposredne ratne opasnosti u BiH i privremeno je izbjegao u Užice, Republika Srbija. Nakon okončanja rata u BiH, a u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene, apelant je podnio zahtjev za povrat stana. Time je, prema apelantovom mišljenju, iskazao namjeru da se vrati u svoj stan kao svoj dom.
19. Apelant je, dalje, naveo da se povreda njegovih prava iz člana 14. Evropske konvencije ogleda kroz primjenu Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova («Službene novine FBiH» broj 32/02) kojom je propisano da lica kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan za koji nije izvršen tehnički prijem imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, te pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana. Apelant ističe da je u njegovom slučaju, u drugim postupcima koje je vodio, trebalo primijeniti navedenu odluku u vezi sa pravom na zaključenje ugovora o korištenju stana, kao što je učinio Enes Zukić. Međutim, apelant se zahtjevom za povrat stana morao obratiti nadležnom stambenom organu, dakle, nastavilo se kršenje navedenih ljudskih prava. Također je naveo da je u predmetu Općinskog suda u Sarajevu (Presuda broj P-1225/03 od 14. oktobra 2005. godine), povodom spora oko stana u istoj zgradi, Zdravku Grajiću utvrđeno svojstvo nosioca stanarskog prava, a u stan je uselio na isti način kao i apelant.
b) Odgovor na apelaciju
20. U odgovoru Kantonalnog suda je navedeno da je osporena presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, te pravilno i potpuno utvrđenim činjeničnim stanjem. Dakle, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije bilo osnova da bi se udovoljilo apelantovom zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, «Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantna odredba glasi: Član 11. st. 1. i 2.
Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
22. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-U-07-000 648 od 17. augusta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 29. augusta 2007. godine. Apelacija je podnesena 9. oktobra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant osporava navedenu presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
28. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Katalog prava - Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
29. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
30. Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije.
31. U konkretnom predmetu Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se stan o kojem je riječ može smatrati apelantovim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njegovo pravo na poštivanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
32. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f; Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Također, Ustavni sud je usvojio stav da se «domom», u smislu člana 8. Evropske konvencije, može smatrati i stan u koji se neko lice uselilo na osnovu rješenja o dodjeli stana, čak i ukoliko nije zaključilo ugovor o korištenju stana (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 102/03 od 14. oktobra 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/04).
33. Evropski sud za ljudska prava je u jednom slučaju koji se ticao kuće u kojoj su podnosioci predstavke živjeli, a koja je bila u njihovom vlasništvu, posebno ocjenjivao koliko je bila čvrsta, odnosno trajna namjera i stav podnosilaca predstavke prema kući prije i poslije povratka. Kao ključni element je smatrana i činjenica da su se oni stvarno vratili u svoju kuću sa namjerom da tu trajno ostanu kada se za to steknu formalni uvjeti. Također je bila bitna činjenica i to da podnosioci predstavke nisu zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mutatis mutandis, navedenu presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije). Ustavni sud je, također, u svojim odlukama zaključio da je «dom» faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 34/05).
34. Što se tiče pitanja da li se stan o kojem je riječ može smatrati apelantovim «domom», u svrhu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud najprije primjećuje da je apelant napustio stan zbog ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, te da se njegov povratak u predmetni stan treba razmotriti u kontekstu prava izbjeglih i raseljenih lica da se vrate u svoje domove, kako je to predviđeno članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi za članom 1. tačka 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj već izraženi stav da je jedan od osnovnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, te da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba biti polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organa Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 33/01, tačka 20). Iako je u konkretnom slučaju apelant dobio na korištenje predmetni stan nakon 30. aprila 1991. godine, činjenica da je on stan počeo koristiti u skladu sa tada važećim zakonima i da stan nije stekao na način kojim bi ugrožavao prava drugih ne utječe na primjenu relevantnih odredbi Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma na njegov slučaj (op. cit, U 102/03, tačka 31).
35. Ustavni sud zapaža da je apelantu, radi rješavanja njegovog stambenog pitanja, odlukama poslodavca od 1. juna 1988. godine i 16. marta 1992. godine, a u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, dodijeljen predmetni stan. Osim toga, budući da su nedostajala finansijska sredstva za dovršetak izgradnje, apelant je, na poziv poslodavca, 23. decembra 1991. godine uplatio jednu trećinu vrijednosti predmetnog stana. Nakon što je dobio rješenje o dodjeli stana, apelant je započeo sa pripremama za korištenje stana (preuzimanje ključeva, lakiranje parketa). Predmetni stan se nalazio u zgradi koja nije bila tehnički primljena, odnosno za koju nije bila izdata upotrebna dozvola, pa stanari nisu mogli zaključiti ugovore o korištenju stana sa «Sarajevostanom», što svakako nije bio apelantov propust. Zbog rata u BiH apelant je sa porodicom izbjegao u Republiku Srbiju. Ustavni sud zapaža da apelant nije zaključio ugovor o korištenju stana, što bi ga legitimiralo kao nosioca stanarskog prava, u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene, zbog toga što zgrada nije bila tehnički primljena i zbog izbijanja rata u BiH. Ustavni sud smatra da se navedene okolnosti ne mogu staviti apelantu na teret.
36. U konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, postoji apelantova kontinuirana namjera, počevši od dodjele stana na korištenje u junu 1988. godine pa do podnošenja zahtjeva za povrat stana u oktobru 1998. godine, da sa svojom porodicom predmetni stan koristi kao svoj dom i opravdano očekivanje da na taj način riješi svoje stambeno pitanje. Prema mišljenju Ustavnog suda, uplata novčanih sredstava za završetak izgradnje, preuzimanje ključeva, lakiranje parketa i podnošenje zahtjeva za povrat stana u skladu sa zakonskim propisima elementi su koji ukazuju na to da postoji apelantova čvrsta namjera i stav prema predmetnom stanu kao njegovom domu. Ustavni sud zaključuje da navedene okolnosti ukazuju na to da je apelant uspostavio jasnu i čvrstu vezu sa predmetnim stanom kao svojim domom. Osim toga, apelant nije osnovao svoj dom na nekom drugom mjestu, pokazujući to namjerom u oktobru 1998. godine da se vrati u predmetni stan u skladu sa pozitivnim propisima. Ustavni sud zaključuje da se navedeni stan treba smatrati apelantovim domom u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije.
37. Ustavni sud, dalje, mora utvrditi da li je osporenom presudom došlo do miješanja javne vlasti u apelantovo pravo na poštivanje njegovog doma i, ako je to slučaj, da li je to miješanje bilo opravdano. Ustavni sud smatra da je osporena presuda kojom je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana rezultirala miješanjem javne vlasti u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije.
38. Ustavni sud, dalje, u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije, mora utvrditi opravdanost ovog miješanja, odnosno, da li je ono bilo u skladu sa zakonom. Miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. «Neophodno» u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora «pritiscima društvenih potreba» i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
39. Ustavni sud ističe da je Kantonalni sud u osporenoj presudi naveo da na osnovu provedenih dokaza nije mogao zaključiti da je predmetni stan 30. aprila 1991. godine bio dom apelanta i njegove porodice, da nije bio nosilac stanarskog prava u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene, niti da je apelant bio faktički posjednik predmetnog stana. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo u skladu sa Zakonom o prestanku primjene. Cilj navedenog zakona je bio da se nosiocima stanarskih prava koji su napustili svoje stanove u određenom periodu omogući povratak u njihove domove.
40. Međutim, Ustavni sud ističe da sve do stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene, to jeste do 4. aprila 1998. godine, apelant nije imao nikakvo pravno sredstvo koje bi mu davalo makar minimalnu šansu za ostvarenje njegovih prava, odnosno da pred upravnim, a zatim i sudskim organima, traži ostvarenje svojih prava. Međutim, primjenom ovog zakona apelant još uvijek nije u mogućnosti da ostvari pravo na povrat u svoj dom. Ustavni sud smatra da «miješanje» koje je u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, u konkretnom slučaju, ne predstavlja neophodno «miješanje u demokratskom društvu» u apelantovo pravo da se vrati u svoj dom. Ustavni sud smatra da taj postupak nije bio neophodan u demokratskom društvu u okviru značenja člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
41. Ustavni sud, dalje, zapaža da navedeni zakon ne pruža osnovu za kršenje već način na koji je Kantonalni sud proveo postupak upravnog spora. Kantonalni sud nije dao dovoljno značaja posebnim okolnostima u apelantovom slučaju. Ustavni sud smatra da nesporna činjenica da apelant nije nosilac stanarskog prava na spornom stanu nije sama po sebi dovoljna da se utvrdi da sporni stan nije apelantov dom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije i da je u konkretnom slučaju trebalo ocijeniti apelantov stav i namjere prema spornom stanu prije i poslije povratka. Ustavni sud smatra da su apelantovo sufinansiranje u protivvrijednosti od 33% vrijednosti stana, preuzimanje ključeva i lakiranje parketa u stanu dovoljni dokazi da je apelant smatrao da sporni stan predstavlja dom za njega i njegovu porodicu. Također, Ustavni sud zapaža da ni upravni organi ni Kantonalni sud nisu dali dovoljno značaja posebnim okolnostima u apelantovom slučaju u smislu zakona i drugih propisa, kao i ustavnih odredbi, koje se odnose na povrat imovine izbjeglicama i raseljenim licima, a posebno ključnom elementu - da li je apelantov povratak stvaran, tj. s namjerom da živi u spornom stanu, ima li drugi dom u BiH ili bilo gdje drugdje.
42. Odbijanje zahtjeva za vraćanje stana apelantu u datim okolnostima je disproporcionalno legitimnom cilju kojem se težilo. U ovim okolnostima Ustavni sud smatra da se onemogućavanje apelantu povratka u stan u ovom slučaju ne može smatrati «neophodnim u demokratskom društvu» i da je, stoga, nerazmjerno u odnosu na zakoniti cilj kojem se teži. Osim toga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu stavljen pretjeran teret na apelanta kada mu je odbijen zahtjev za povrat stana.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u ovom predmetu povrijeđeno apelantovo pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
44. U svjetlu zaključaka o povredi prava na poštivanje doma, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da se onemogućavanje apelantu povratka u stan u konkretnom slučaju ne može smatrati «neophodnim u demokratskom društvu» i da je nerazmjerno u odnosu na zakoniti cilj kojem se teži u situaciji kada je apelant ostvario dovoljno jake veze sa predmetnim stanom da se on može smatrati njegovim domom.
46. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović