Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2997/07 (D. Đ.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na rad
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2997/07
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2997/07, rješavajući apelaciju Dušanke Đurić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, te člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Dušanke Đurić.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Tesliću broj Rs-86/01 od 13. maja 2003. godine, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 014 od 1. juna 2007. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Dušanke Đurić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06- 000 014 od 1. juna 2007. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-338/04 od 23. maja 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj Rs-86/01 od 13. maja 2003. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.
Evropske konvencije u vezi s pravom na rad iz člana 6.
Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dušanka Đurić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića podnijela je 7. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 014 od 1. juna 2007. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-338/04 od 23. maja 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-86/01 od 13. maja 2003. godine, kao i zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku, Narodne biblioteke «Danilo Kiš» Teslić (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 23. novembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je 28. januara 2010. godine zatraženo da dostavi fotokopiju kompletnog spisa broj Rs-86/01.
3. Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 27. novembra 2007. godine, Vrhovni sud 3. decembra 2007. godine, a tužena 6. decembra 2007. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Osnovni sud je 8. februara 2010. godine Ustavnom sudu dostavio fotokopiju predmetnog spisa na uvid.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 23. februara 2010. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 17. jula 2002. godine podnijela prijavu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom). Budući da je Dom prestao postojati 31. decembra 2003. godine, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija) je dobila mandat da odluči o predmetima podnesenim Domu do 31. decembra 2003. godine. U skladu s navedenim, Komisija je donijela Odluku o prihvatljivosti broj CH/02/10612 Dušanka Đurić protiv Republike Srpske od 14. decembra 2005. godine, kojom je apelantičina prijava proglašena neprihvatljivom. U toj odluci, u dijelu koji je relevantan za odlučivanje o predmetnoj apelaciji, Komisija je navela da je apelantičina prijava, u dijelu koji se odnosio na žalbene navode u vezi s postupkom za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa preuranjena, s obzirom da je postupak pred Vrhovnim sudom, po apelantičinoj reviziji od 5. augusta 2005. godine, bio u toku.
7. Disciplinska komisija tužene je protiv apelantice provela disciplinski postupak zbog teže povrede radne obaveze, o čemu je sačinila Zapisnik broj 44-2/00 od 17. maja 2000. godine. Odlučujući o apelantičinom prigovoru Upravni odbor tužene je, kao drugostepeni organ u postupku interne zaštite, donio Rješenje broj 52/00 od 21. juna 2000. godine da se prigovor odbija, a potvrđuje odluka Disciplinske komisije. Nakon provedenog postupka, Disciplinska komisija je donijela Rješenje broj 53/00 od 21. juna 2000. godine o prestanku radnog odnosa zbog ponavljanja težih povreda radnih obaveza iz člana 41. stav 1. tačka 1, 8. i 9. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 25/93, 14/94, 15/96, 3/97 i 10/98) i člana 6. tačka 2, 6, 11, 13. i 21. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika tužene broj 01/01-21/96 od augusta 1996. godine.
8. Apelantica je 26. juna 2000. godine protiv tužene podnijela tužbu Osnovnom sudu radi poništenja navedenog rješenja o prestanku radnog odnosa.
9. Apelantica je 9. augusta 2000. godine podnijela zahtjev za izuzeće sudije Ratka Kesića. Zahtjev je odbijen Rješenjem Osnovnog suda broj 169/00 od 21. augusta 2000. godine.
10. Uvidom u spis Osnovnog suda utvrđeno je da ovaj sud nije održavao ročišta do donošenja prvostepene Presude broj 13/00 od 29. maja 2001. godine, kojom je poništeno rješenje tužene o prestanku radnog odnosa od 21. juna 2000. godine i naloženo tuženoj da apelanticu odmah vrati na posao i rasporedi je na radno mjesto odgovarajuće stručne spreme, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je u konkretnom disciplinskom postupku tužena isključila učešće sindikata, što je u suprotnosti s čl. 42. i 44. Zakona o radnim odnosima, kao i odredbama Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tužene.
11. Protiv prvostepene presude tužena je 23. jula 2001. godine podnijela žalbu. Osnovni sud je 2. augusta 2001. godine dostavio apelantici žalbu na odgovor. Apelantica je dostavila odgovor na žalbu 10. augusta 2001. godine.
12. Spis je dostavljen Okružnom sudu na postupanje po žalbi 28. augusta 2001. godine.
13. Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-294/01 od 21. septembra 2001. godine kojim je uvažio žalbu, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da prvostepeni sud uopće nije raspravljao o pitanju neučestvovanja sindikata u disciplinskom postupku, ističući kao razlog nepostojanje sindikalne organizacije. Okružni sud je istakao da je nekonsultiranje sindikata povreda disciplinskog postupka, ali se zbog nje ne poništava izrečena disciplinska mjera, ako se može zaključiti da radnik ne bi dobio njegovu podršku, što u konkretnom slučaju prvostepeni sud uopće nije utvrdio niti cijenio. Spis je vraćen Osnovnom sudu 28. septembra 2001. godine.
14. Prema stanju spisa u predmetnom postupku Osnovni sud je u periodu od 28. septembra 2001. godine, kada mu je Okružni sud vratio spis do 31. januara 2003. godine kada je održano prvo ročište, bio potpuno pasivan.
15. Osnovni sud je 31. januara, 28. februara, 1. aprila i 18. aprila 2003. godine održao pripremna ročišta, dok je ročište za glavnu raspravu održano 13. maja 2003. godine. Sva ročišta su održana u prisutnosti apelantice i punomoćnika tužene.
16. Na ročištu za glavnu raspravu Osnovni sud je, u ponovnom postupku, donio Presudu broj Rs-86/01 od 13. maja 2003. godine, kojom je odbijen apelantičin precizirani tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje tužene od 21. juna 2000. godine, da se vrati na posao, rasporedi na radno mjesto na kojem je do tada bila raspoređena, naknade lični dohodak, topli obrok, regres za godišnji odmor i zimnica, sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj se uveže radni staž. Osnovni sud je prilikom obrazlaganja dijela presude koji se odnosi na neučestvovanje sindikata, pozivajući se na odredbu člana 3. stav 1. Zakona o radnim odnosima, naveo da to nije razlog koji bi doveo do toga da se može smatrati da je provedeni disciplinski postupak protiv apelantice nepravilan i da nije zasnovan na zakonu ili unutrašnjim aktima tužene. Navedenom odredbom Zakona o radnim odnosima je propisano da radnici imaju pravo da organizuju sindikat, koji štiti njihova prava i interese utvrđene zakonom i kolektivnim ugovorom. Međutim, do pokretanja postupka protiv apelantice nije bilo inicijative radnika tužene za osnivanjem sindikata, zbog čega nije ni osnovan, niti su radnici tužene bili članovi nekog drugog sindikata. Po mišljenju prvostepenog suda, osporeno rješenje je doneseno na zakonit način, nakon provedenog disciplinskog postupka, uz poštovanje prava radnika – apelantice, u njemu su sve bitne činjenice pravilno, potpuno i istinito utvrđene, te je i izrečena disciplinska mjera – prestanak apelantičinog radnog odnosa, koja se zasniva na tim činjenicama, zakonita. Presuda je dostavljena apelantici 21. aprila 2004. godine.
17. Apelantica je 29. aprila 2004. godine protiv prvostepene presude izjavila žalbu, koju je sud 10. maja 2004. godine dostavio tuženoj na odgovor.
18. Tužena je 17. maja 2004. godine sudu dostavila odgovor na žalbu. Osnovni sud je povodom apelantičine žalbe, izjavljene protiv prvostepene presude, dostavio spis Okružnom sudu 27. maja 2004. godine na odluku o žalbi.
19. Okružni sud je Presudom broj Gž-338/04 od 23. maja 2005. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Ta presuda je dostavljena Osnovnom sudu 15. jula 2005. godine, a apelantici 1. augusta 2005. godine.
20. Apelantica je 5. augusta 2005. godine izjavila reviziju protiv presude Okružnog suda. Nakon dostavljanja revizije zakonskom zastupniku tužene na odgovor, Osnovni sud je 9. decembra 2005. godine proslijedio predmetni spis Vrhovnom sudu na postupanje po reviziji.
21. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 014 od 1. juna 2007. godine odbio apelantičinu reviziju, cijeneći da su shvatanja nižestepenih sudova pravilna i zakonita. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo kada su u cijelosti odbili apelantičin tužbeni zahtjev. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelantica je iznijela hronologiju događanja pred redovnim sudovima u njenom predmetu, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i posebno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelantica u svojoj apelaciji ukazuje na neopravdano dugo vođenje postupka povodom tužbe u radnom sporu. Osim toga, apelantica zaključuje da nižestepeni sudovi nisu pravilno postupili prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja. Tvrdi da joj je radni odnos nezakonito prestao i da joj je «izrečena disciplinska mjera neopravdana i neosnovana, jer nikada nije saslušan sindikat, koji mora da zastupa interese radnika». Povredu prava na imovinu apelantica vidi u tome što joj je osporenim presudama, između ostalog, uskraćeno pravo na naknadu plaća. Konačno, apelantica smatra da je diskriminirana zbog «neistomišljenosti i pripadnosti političkoj partiji».
b) Odgovor na apelaciju
23. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju Presude broj 118-0-Rev-06-000 014 od 1. juna 2007. godine. Vrhovni sud smatra da pri donošenju predmetne odluke nije došlo do povrede apelantičinih prava navedenih u apelaciji. U pogledu dužine trajanja postupka, imajući u vidu složenost predmeta, Vrhovni sud smatra da je postupak okončan i presuda donesena u razumnom roku. S tim u vezi, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je kao takvu treba odbiti.
25. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da apelantičini navodi iz apelacije nisu zasnovani na činjenicama, te da su neistiniti, kao i da nemaju bilo kakvih valjanih argumenta koji bi išli u apelantičinu korist.
V.Relevantni propisi
26. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/03, 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
27. U Zakonu o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 25/93 - prečišćeni tekst 36/97) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Radnici imaju pravo da organizuju sindikat, koji štiti njihova prava i interese utvrđene zakonom i kolektivnim ugovorom.
[...].
Član 42.
Disciplinski postupak pokreće direktor ili radnik koga on ovlasti. Rješenje o pokretanju disciplinskog postupka dostavlja se radniku protiv koga je postupak pokrenut i sindikatu.
U toku postupka za utvrđivanje odgovornosti radnika obavezno se razmatra mišljenje sindikata, ako je dostavljeno disciplinskom organu.
Član 43.
...
(2) Na zahtjev radnika, odnosno uz njegov pristanak, u disciplinskom postupku može ga zastupati sindikat ili branilac koga sam izabere.
VI.Dopustivost
28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-06-000 014 od 1. juna 2007. godine, kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. septembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 7. novembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII.1. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] VII.1.a) Relevantni principi
35. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
36. Evropski sud za ljudska prava je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud za ljudska prava, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
37. Konačno, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). VII.1.b) Period koji se uzima u obzir
38. Predmetni postupak pokrenut je povodom apelantičine tužbe 26. juna 2000. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu pravosnažno je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 014 od 1. juna 2007. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantičinog zahtjeva je trajao nepunih sedam godina.
VII.1.c) Složenost predmeta
39. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora.
40. U konkretnom slučaju se radi o radnom sporu koji je apelantica pokrenula radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa te naknade određenih iznosa na ime ličnog dohotka, toplog obroka, regresa, zimnice i ostalih materijalnih davanja koja nastaju u slučaju nezakonitog otkaza. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom predmetu.
VII.1.d) Doprinos strana u postupku
41. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava Van Eesbeeck protiv Italije, aplikacija broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. broj 70).
42. Uvidom u predmetni spis Ustavni sud konstatira da je apelantica 26. juna 2000. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je 29. maja 2001. godine, dakle nakon 11 mjeseci, na ročištu za glavnu raspravu donio prvostepenu odluku. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nakon podnošenja tužbe tražila od sudije u postupku hitnost u postupanju i zakazivanje rasprave odmah, a potom njegovo izuzeće, te da je Osnovni sud rješenjem od 21. augusta 2000. godine njen zahtjev odbio.
43. Okružni sud je povodom izjavljene žalbe tuženog na odluku Osnovnog suda donio odluku u roku od mjesec dana od dana prijema predmeta, ali nakon što je predmetni spis vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje, traje period potpune neaktivnosti suda u periodu od 28. septembra 2001. godine do 31. januara 2003. godine. Ustavni sud konstatira da je nepostupanje Osnovnog suda nakon odluke Okružnog suda trajalo više od 16 mjeseci i tri dana, te da se taj period ne može smatrati razumno neophodnim, budući da u tom periodu nije poduzeta niti jedna procesna radnja. Nakon ovog perioda neaktivnosti Osnovni sud je, nakon održanih pet ročišta, donio presudu u maju 2003. godine.
44. Daljnja neaktivnost Osnovnog suda očituje se u činjenici da je presuda Osnovnog suda dostavljena apelantici tek 21. aprila 2004. godine, dakle nakon skoro godinu dana od dana donošenja presude, što je vremenski period koji je apsolutno neprihvatljiv kako u smislu relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku (čl. 184. i 189) tako i u smislu principa prava na pravično suđenje u razumnom roku.
45. Nakon toga, postupak pred Okružnim sudom je trajao godinu dana (presuda Okružnog suda od 23. maja 2005. godine) zbog čega Ustavni sud ne nalazi da postoji doprinos ovog suda ukupnoj dužini postupka.
46. Konačno, postupak povodom revizije je trajao dvije godine (presuda Vrhovnog suda od 1. juna 2007. godine), zbog čega Ustavni sud smatra da Vrhovni sud svoju odluku, također, nije donio u razumnom vremenskom roku, uzimajući u obzir momenat podnošenja revizije i dostavljanja spisa tom sudu na odluku o reviziji.
47. Cijeneći sve navedeno, kao i kriterije koji uključuju složenost predmeta, ponašanje nadležnih sudova i ponašanje apelantice, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka, koji je po zakonu hitne prirode, a trajao je nepunih sedam godina, ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može pripisati Osnovnom i Vrhovnom sudu. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednoga od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII.2. Ostali aspekti prava na pravično suđenje
48. Apelantica, također, smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su, po njenom mišljenju, sudovi nezakonito primijenili odredbe čl. 42-47. Zakona o radnim odnosima, odnosno da su sudovi nezakonito i neosnovano propustili da saslušaju sindikat.
49. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
50. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje u ovom kontekstu odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelantica ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantirano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljna osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, tako da obrazloženja ne ukazuju da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
VII.3. Ostali navodi
51. Apelantica je ustvrdila da su u njenom slučaju povrijeđeni i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta. Međutim, apelantica nije iznijela argumente kojima bi potkrijepila ove svoje navode, niti je dostavila dokaze koji ukazuju da je u postupcima donošenja osporenih presuda bila diskriminirana. U suštini, i u odnosu na ove navode, ukazala je na pogrešnu primjenu materijalnog zakona. Imajući u vidu navedeno, kao i zaključke Ustavnog suda o neosnovanosti dijela apelantičinih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantičini navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su za nerazumnu dužinu radnog spora, koji je po zakonu hitan, u konkretnom slučaju isključivo odgovorne javni vlasti i to Osnovni sud zbog procesne neaktivnosti u periodu od 16 mjeseci i neopravdanog kašnjenja od godinu dana u dostavi presude apelantici, te Vrhovni sud koji je dvije godine odlučivao o apelantičinoj izjavljenoj reviziji.
53. Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke koje ne ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava i utvrđivanju činjenica.
54. Najzad, Ustavni sud smatra da nema povrede prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer apelantica nije dostavila nikakve dokaze o kršenju navedenih prava, a navodi su suštinski isti kao i navodi o kršenju određenih aspekata prava na pravično suđenje koje je Ustavni sud odbio kao neosnovane.
55. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović