Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3582/07 (J. V.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3582/07
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3582/07, rješavajući apelaciju J. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija J. V.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001098 od 23. oktobra 2007. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. J. V. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Međugorja, Čitluk, koju zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokati iz Čitluka, podnijela je 19. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantica je podnijela apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 007-0-Rev-06-001 098 od 23. oktobra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 324 od 26. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-245/03-Č od 9. januara 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te suprotne strane u postupku TP «Brotnjopromet» d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni i Općinski sud su dostavili odgovor 16. januara 2008. godine, a tuženi 10. januara 2008. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Općinskog suda i tuženog dostavljeni su apelantici 11. februara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj P-245/03-Č od 9. januara 2006. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje rješenja tuženog broj 103-10/00 od 6. oktobra 2000. godine i broj 211-11/00 od 16. novembra 2000. godine, kao i rješenja Federalne i Kantonalne komisije za provođenje člana 143. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR). Apelanticin tužbeni zahtjev je djelimično usvojen, te je utvrđeno da apelantica ima status radnika na čekanju posla kod tuženog počevši od 2. februara pa do 6. maja 2000. godine. Također, tuženi je obavezan da apelantici isplati naknadu plaće za vrijeme čekanja posla u iznosu od po 220,00 KM mjesečno (ukupno 689,000 KM za tri mjeseca i četiri dana), sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate, te da joj za navedeni period uplati doprinose iz plaća i na plaću, te porez na plaću. Dalje, tuženi je obavezan da apelantici isplati otpremninu u iznosu od 836,82 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a, tj. od 7. septembra 2000. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 648,00 KM. Preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva u odnosu na naknade plaća i doprinosa za period od 3. aprila 1992. godine do 2. februara 2000. godine i na ime otpremnine je odbijen.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev koji se odnosio na poništenje rješenja tuženog o utvrđivanju statusa zaposlenice na čekanju posla i rješenja o prestanku radnog odnosa. Općinski sud je zaključio da je tuženi u potpunosti postupio u skladu sa odredbama člana 143. ZOR-a, kojima je regulirano da će se zaposlenik koji se 31. decembra 1991. godine zatekao u radnom odnosu i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu navedenog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u tom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju posla. Dalje je naveo da je tuženi priznao apelantici ovaj status od 2. februara 2000. godine kao dana podnošenja zahtjeva pa do 6. maja 2000. godine kada je po sili zakona, na osnovu člana 143. st. 1. i 4. ZOR-a, svim zaposlenicima koji su na čekanju posla, a poslodavac ih nije pozvao na rad, prestao radni odnos, pa prema tome i apelantici. Također je naveo da su osporena rješenja valjana i zakonita, da je tuženi apelantici priznao sva prava predviđena odredbama člana 143. ZOR-a, i da nije imala razloga da ih osporava, citirajući pri tome Odluku Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev-291/03. Dalje, sud je naveo da je zbog istih razloga neosnovan i apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu plaća od 3. aprila 1992. godine do 2. februara 2000. godine, jer apelantica nije mogla tražiti štetu za neostvarene plaće za period u kojem nije radila. Prema ocjeni Općinskog suda, djelimično je osnovan apelanticin tužbeni zahtjev za plaće i to za vrijeme čekanja posla od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine. Budući da tuženi nije donio odluku o visini naknade, Općinski sud je utvrdio da apelantica ima pravo na naknadu plaće u periodu čekanja (od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine), u skladu sa odredbama člana 5. Općeg kolektivnog ugovora («Službene novine Federacije BiH» broj 19/00), koji je bio na snazi u vrijeme za koje se isplaćuje naknada. Općinski sud je, također, utvrdio da apelantici, u skladu sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima, na dosuđene plaće pripada pravo i na zakonsku zateznu kamatu, kao i pravo na otpremninu u dosuđenom iznosu. Sud je utvrdio da je osnovan i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uplatu doprinosa na plaću i iz plaće, kao i poreza na plaću za period za koji su dosuđene i naknade plaća.
8. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Gž-06- 000 324 od 26. maja 2006. godine. Tom presudom apelanticina žalba je odbijena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, da je pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjene odredbe člana 143. ZOR-a. Obrazlažući svoj stav, Kantonalni sud je naveo da apelantica nema razloga da osporava rješenja tuženog budući da joj je tuženi priznao sva prava predviđena članom 143. ZOR-a. Također je ocijenio da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu plaća od 1992. godine zbog toga što apelantica nije mogla potraživati štetu za period u kojem nije radila. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno utvrdio da je zakonito rješenje Federalne i Kantonalne komisije za provođenje člana 143. ZOR-a, kojim je odbijena apelanticina žalba protiv osporenih rješenja tuženog o uspostavljanju radnopravnog odnosa i o prestanku radnog odnosa.
9. Kantonalni sud je, dalje, istakao da su neosnovani apelanticini navodi o visini dosuđene naknade na ime plaća za period čekanja, kao i navodi da je naknadu za period čekanja trebalo utvrditi prema Općem kolektivnom ugovoru («Službene novine Federacije BiH» broj 54/05), budući da ovaj kolektivni ugovor nije bio zaključen u vrijeme za koje se isplaćuje naknada. Vezano za apelanticine žalbene navode o tome da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio trajanje radnog staža i koeficijent, Kantonalni sud je naveo da je dužina radnog staža pravilno utvrđena prema podacima iz radne knjižice i uvjerenja Federalnog zavoda PIO. Također, u skladu sa tim podacima i odredbama člana 143. st. 4. i 5. ZOR-a, pravilno je utvrđen i koeficijent (2,00). Kantonalni sud je, također, zaključio da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi u pogledu datuma od kada teku zakonske kamate na dosuđene troškove parničnog postupka, budući da ih je prvostepeni sud pravilno dosudio i to od 9. januara 2006. godine, tj. od datuma kada je presuda donesena.
10. Odlučujući o apelanticinoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 007-0-Rev-06-001 098 od 23. oktobra 2007. godine odbio reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a. Naime, Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan prigovor revizije da je apelantici trebalo priznati status radnika na čekanju u periodu od 3. aprila 1992. godine do dana podnošenja zahtjeva, odnosno do 2. februara 2000. godine, budući da je ovaj status apelantici pravno priznat od momenta kada se apelantica obratila tuženom za uspostavljanje statusa radnika na čekanju, od kada proizlaze ostala apelanticina prava vezana za utvrđeni radnopravni status. Vrhovni sud je, dalje, naveo da nije osnovan apelanticin prigovor revizije da su se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe člana 143. stav 1. ZOR-a, te da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a, imajući u vidu da je apelantica 31. decembra 1991. godine imala status zaposlenog radnika i da joj do podnošenja zahtjeva (2. februar 2000. godine) nije utvrđen status radnika na čekanju, te da joj taj status nije utvrđen ni na dan stupanja na snagu ZOR-a (5. novembar 1999. godine). Vrhovni sud je zaključio da je o apelanticinom radnopravnom statusu tuženi pravilno odlučio i pravilno primijenio odredbe člana 143. st. 2. i 4. ZOR-a. U pogledu apelanticinog prigovora na visinu dosuđene plaće u periodu čekanja (od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine), Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi visinu naknade plaće pravilno utvrdili primjenom odredbe člana 5. Općeg kolektivnog ugovora («Službene novine Federacije BiH» broj 19/00), te da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti Opći kolektivni ugovor («Službene novine Federacije BiH» broj 54/05), budući da nije ni bio zaključen u vrijeme za koje apelantica potražuje naknadu. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan i apelanticin prigovor da je nepravilno utvrđen koeficijent na osnovu kojeg su utvrđeni visina otpremnine, dužina radnog staža i visina troškova postupka. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi nepravilno primijenili materijalno pravo u pogledu odluke o kamati. Međutim, vezano za taj dio presuđivanja, naglasio je da nije mogao mijenjati odluku jer je reviziju izjavila samo apelantica, i u tom dijelu nije mogao presudu preinačiti na štetu stranke (zabrana «reformation in peius»). Vrhovni sud je ocijenio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je, prema odredbama člana 248. Zakona o parničnom postupku, apelanticinu reviziju odbio kao neosnovanu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica se žali da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su sudovi pogrešno i krajnje arbitrarno primijenili pravo kada su zaključili da je tuženi pravilno primijenio član 143. ZOR-a, te pri tome navodeći da apelantica pogrešno smatra da se na nju primjenjuje član 143. stav 1. ZOR-a. Apelantica se žali da su sudovi pogrešno postupili kada su joj utvrdili «vrijeme statusa čekanja» od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te su pogrešno ocijenili i vrijeme za koje joj pripada naknada plaće. Apelantica ističe da je bila u radnom odnosu kod tuženog od 1989. godine do 2000. godine, jer joj radni odnos nikada nije prestao, nikada nije dobila rješenje o prestanku radnog odnosa niti otkaz ugovora o radu. Osim toga, apelantica navodi da je pravni status zaposlenika iz stava 1. i stava 2. člana 143. ZOR-a identičan. Apelantica traži od Ustavnog suda da utvrdi povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, ukine presudu Vrhovnog suda i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje, te da obaveže tuženog da joj naknadi troškove apelacije u iznosu od 1.684.80 KM.
b) Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u svemu ostaje pri obrazloženju iz svoje presude, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije bilo nikakvih povreda člana
143. ZOR-a na koje se apelantica poziva, te da u svemu ostaje pri obrazloženju iz svoje presude. S tim u vezi, naveo je da je na osnovu dokaza u spisu utvrđeno da je apelantica 31. decembra 1991. godine imala status zaposlenog radnika kod tuženog i da joj do podnošenja zahtjeva, tj. do 2. februara 2000. godine nije utvrđen status zaposlenika na čekanju, te da joj taj status nije utvrđen ni na dan stupanja na snagu ZOR-a. Zbog toga je apelantici naknada određena samo u dosuđenom periodu, na osnovu utvrđenog staža i u visini određenoj prema Općem kolektivnom ugovoru koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa.
14. U odgovoru na apelaciju tuženi ističe da je u toku trostepenog postupka iznio svoje stavove u vezi sa apelanticinim pravima iz radnog odnosa. Tuženi navodi da su odluke zakonite, te da se treba posebno imati u vidu primjena člana 143. ZOR-a u odnosu na situaciju u državi i posljedice koje se reflektiraju na privredne subjekte. Tuženi ističe da apelantica pogrešno smatra da treba biti plaćena za vrijeme za koje nije radila, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da preduzeće ne posluje zbog više sile. Tuženi predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
15. Zakon o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 007-0-Rev-06-001 098 od 23. oktobra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 5. novembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 19. decembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
21. Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv jer se u postupku povodom apelanticine tužbe odlučivalo o njenom radnopravnom statusu, pravu na naknadu plaća iz radnog odnosa i pravu na uplatu doprinosa iz plaća i na plaću i poreza na plaću. Ustavni sud će, stoga, razmotriti apelanticine navode o tome da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud zapaža da je apelantica u postupcima pred redovnim sudovima zahtijevala poništenje odluka tuženog o uspostavljanju njenog radnopravnog statusa i prestanku radnog odnosa, poništenje rješenja Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a, utvrđivanje statusa radnika na čekanju u periodu od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, te isplatu naknade plaće za cjelokupni period čekanja i uplatu doprinosa i isplatu otpremnine, smatrajući da su navedene odluke donesene proizvoljnom primjenom člana 143. ZOR-a.
23. Naime, apelantica smatra da su sudovi pogrešno i krajnje arbitrarno primijenili pravo kada su zaključili da je tuženi pravilno primijenio član 143. ZOR-a navodeći da apelantica pogrešno smatra da se na nju primjenjuje član 143. stav 1. ZOR-a. Apelantica se žali da su sudovi pogrešno postupili kada su joj utvrdili «vrijeme statusa čekanja» od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te da su pogrešno ocijenili i vrijeme za koje joj pripada naknada plaće. Apelantica ističe da je bila u radnom odnosu kod tuženog od 1989. godine do 2000. godine, te da joj radni odnos nikada nije prestao, nikada nije dobila rješenje o prestanku radnog odnosa niti otkaz ugovora o radu. Osim toga, apelantica navodi da je pravni status zaposlenika iz stava 1. i stava 2. člana 143. ZOR-a identičan.
24. U odnosu na apelanticin navod da su redovni sudovi pogrešno i krajnje arbitrarno primijenili pravo kada su zaključili da je tuženi pravilno primijenio član 143. ZOR-a smatrajući da se na apelanticu ne primjenjuje stav 1. člana 143. ZOR-a jer joj status radnika na čekanju nije bio priznat u vrijeme stupanja na snagu ZOR-a niti prije obraćanja poslodavcu 2. februara 2000. godine, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj AP 1981/07. Naime, u navedenoj odluci, donesenoj 14. oktobra 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je raspravljao o identičnom pravnom pitanju (status zaposlenika na čekanju) u smislu primjene člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a, pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelanticinih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge iznesene u obrazloženju navedene odluke.
25. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, obrazložio da «član 143. st. 1. i 2. Zakona o radu sadrži odredbe kojima je regulirano pitanje 'zaposlenika na čekanju', i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca smatrati zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. Zakona o radu, koji to traži, smatra zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju, koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu».
26. Ustavni sud smatra da ni u konkretnom predmetu redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu dali jasne i precizne razloge zašto smatraju da na osnovu člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a treba praviti razliku između zaposlenika koji su se na dan stupanja na snagu zakona «zatekli na čekanju posla» i onih koji «će se smatrati zaposlenikom na čekanju posla». U prilog svome stanovištu da zakonodavac nije napravio nikakvu razliku između zaposlenika iz stava 1. i zaposlenika iz stava 2. člana 143. ZOR-a, Ustavni sud podsjeća i na odredbu člana 143.a ZOR-a, prema kojoj «zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu - 'Službene novine Federacije BiH' broj 32/00) podnijeti žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu...». Citirana odredba, prema mišljenju Ustavnog suda, ne samo da ne predviđa razliku u tretmanu lica iz st. 1. i 2. člana
143. ZOR-a već upravo insistira na istim pravima lica na koja se primjenjuje stav 1. i lica na koja se primjenjuje stav 2. člana 143. ZOR-a.
27. U odnosu na apelacioni navod da je Vrhovni sud, odbijajući apelanticinu reviziju i potvrđujući presudu drugostepenog suda, proizvoljno primijenio pravo kada je ocijenio neosnovanim apelanticin prigovor revizije da joj je trebalo priznati status radnika na čekanju u neprekidnom trajanju od 3. aprila 1992. godine pa do prestanka radnog odnosa 6. maja 2000. godine, obrazlažući da je apelantici ovaj status pravno priznat od momenta kada se apelantica obratila tuženom za uspostavljanje statusa radnika na čekanju, od kada proizlaze ostala apelanticina prava u vezi sa utvrđenim radnopravnim statusom (iako Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da se apelantica zatekla u radnom odnosu kod tuženog 31. decembra 1991. godine i da je ispunila ostale uvjete iz stava 2. člana 143. ZOR-a), Ustavni sud smatra opravdanim apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 299/06. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, donesenoj 27. januara 2007. godine (objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07 od 22. maja 2007. godine), između ostalog, razmatrao i pitanje početka toka uspostavljanja radnopravnog statusa prema odredbi člana 143. ZOR-a. Ustavni sud podsjeća na to da je Vrhovni sud u predmetu broj AP 299/06 odbio apelanticin tužbeni zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa, odnosno isplatu naknada plaća za period od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje za period od 21. septembra 1993. godine do 31. decembra 1998. godine (nije se odlučivalo o doprinosu za penziono osiguranje jer je apelantica propustila iznijeti revizioni navod u tom smislu), a to joj je pravo priznao za period od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, te je njen poslodavac obavezan da za apelanticu uplati doprinose za zdravstveno osiguranje počevši od 1. januara 1999. godine pa do 31. decembra 2003. godine. Svoju odluku Vrhovni sud je tada obrazložio navodom da je usvojio prigovor zastarjelosti koji je u postupku istakao poslodavac. U tom predmetu Ustavni sud je zaključio da je proizvoljan način na koji je Vrhovni sud protumačio pozitivnopravne propise zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego je rok za zastarjelost i počeo teći, štaviše, prije nego je i nastalo samo apelanticino pravo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, odbijajući apelanticin revizioni navod stavom da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (član 143. stav
2. ZOR-a) kada je, odlučujući o žalbi apelantice kao tužiteljice, potvrdio prvostepenu presudu kojom je apelantici uspostavljen radnopravni status samo za period od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, a odbijajući apelanticin zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa za period od 3. aprila 1993. godine do 2. februara 2000. godine, obrazlažući svoju odluku stavom da je status radnika na čekanju apelantici priznat od momenta kada se apelantica obratila poslodavcu za uspostavljanje statusa radnika na čekanju, od kada proizlaze njena ostala prava u vezi sa utvrđenim radnopravnim statusom, nije dao jasne i razumne razloge za ovakav svoj stav. Ustvari, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, izuzev ponavljanja stava nižestepenih sudova, nije obrazložio zbog čega bi pripadanje prava iz člana 143. ZOR-a trebalo tumačiti upravo na način na koji su to tumačili nižestepeni sudovi i prihvatio Vrhovni sud.
29. Osim činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama, bez bilo kakvog a pogotovo bez objektivnog obrazloženja svoga postupanja, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje na to da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe člana
143. ZOR-a bavio pitanjem šta je ratio legis člana 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očigledno zanemario obrazložiti zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143. ZOR-a, bio rješavanje radnopravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radnopravni status samo za period od obraćanja poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada je ex lege prestao radni odnos svim radnicima na čekanju i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio zbog čega je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan 31. decembar 1991. godine, kao datum koji je zakonodavac propisao kao relevantan kada su lica bila u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio obrazložiti značaj člana 143. ZOR-a za radnike koji su posao de facto izgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datuma radnopravni status bio neodređen u oba slučaja uslijed ratnih sukoba. Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se član 143. ZOR-a mogao tumačiti onako kako ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je član 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave da rade ne bi imali prekid staža osiguranja od sedam ili osam godina.
30. Imajući u vidu proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno člana 143. ZOR-a, prilikom odlučivanja o periodu uspostavljanja radnopravnog statusa, Ustavni sud zapaža da taj stav obuhvata i odluku o naknadi plaće, doprinosa i drugih prava koja apelantici pripadaju prema članu 143. ZOR-a i čije je ostvarivanje apelantica zahtijevala u postupcima pred redovnim sudovima. Obrazloženja koja je Vrhovni sud dao Ustavni sud smatra proizvoljnim u kontekstu pravilne primjene člana 143. ZOR-a.
31. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbe člana 143. ZOR-a, te da razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja. Time je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
32. U svjetlu utvrđene povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje apelanticine navode u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
33. U pogledu apelanticinog zahtjeva da joj sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose sami apelanti.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što su redovni sudovi prilikom odlučivanja o tome od kada apelantica, koja se treba smatrati radnikom na čekanju u skladu sa stavom 2. člana 143. ZOR-a, ima status zaposlenika na čekanju, uz koji se vezuje pravo na naknadu plaća za vrijeme čekanja, te uplatu doprinosa i otpremninu, proizvoljno protumačili pozitivnopravne propise, konkretno član 143. ZOR-a, jer ga nisu tumačili na način koji je i ratio legis navedenog člana, odnosno kada se prilikom tumačenja i primjene člana 143. ZOR-a redovni sudovi nisu ni upuštali u obrazloženje svoga tumačenja navedenog člana.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović