Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1223/09 (S. V.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1223/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 1223/09, rješavajući apelaciju Senada Velića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Velića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj Už-93/05 od 5. marta 2009. godine i rješenja Kantonalnog suda Mostar broj U-89/04 od 26. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Velić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa advokatska kancelarija Ćupina iz Mostara, podnio je 23. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-93/05 od 5. marta 2009. godine i rješenja Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-89/04 od 26. januara 2005. godine. Apelant je 17. februara 2010. godine dopunom apelacije zatražio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će zabraniti deložaciju apelanta iz stana u Mostaru, u ulici Ante Starčevića broj 32 d (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koja je zakazana za 1. mart 2010. godine.
2. Rješenjem Kantonalnog suda broj U-89/04 od 26. januara 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj Už-93/05 od 5. marta 2009. godine, odbijen je zahtjev apelanta za vraćanje u posjed predmetnog stana. Navedenim rješenjem je utvrđeno da ono u potpunosti zamjenjuje rješenje Odjela za stambene poslove i obnovu Grada Mostara po zahtjevu apelanta za vraćanje stana u posjed.
3. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da se tom sudu na osnovu člana 66. stav 1. Zakona o upravnim sporovima obratio apelant sa zahtjevom da sud donese rješenje koje će u svemu zamijeniti upravni akt nadležnog organa u upravnoj stvari vraćanja stana u posjed. Kantonalni sud je dalje obrazložio da je nakon što je razmotrio dokaze u spisu i naknadno pribavljene dokaze, utvrdio je da je zahtjev apelanta za vraćanje predmetnog stana u posjed neosnovan.
4. Kantonalni sud je dalje obrazložio da je rješenjem preduzeća Hidroelektrane na Neretvi Jablanica od 22. juna 1992. godine apelantu kao uposleniku navedenog preduzeća dozvoljeno privremeno useljenje u predmetni stan. Na osnovu navedenog rješenja apelant je 6. novembra 1995. godine sa preduzećem Urbing Mostar zaključio ugovor o privremenom korištenju predmetnog stana. Kantonalni sud je dalje istakao da je članom 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaju da važe. Također je propisano da će se osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema navedenom članu smatrati privremenim korisnikom. Kantonalni sud je zaključio da temeljem navedenog člana apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu na način propisan članom 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima. Po ocjeni Kantonalnog suda ni ugovor o korištenju stana, koji je apelant zaključio sa preduzećem Hidroelektrane na Neretvi 1. novembra 2001. godine, ne može se smatrati zakonitim osnovama za sticanje stanarskog prava, jer je taj ugovor zaključen na osnovu nezakonitih akata, odnosno akata koji su po samom zakonu prestali da važe (navedeno rješenje o privremenom korištenju od 22. juna 1992. godine i ugovor o privremenom korištenju od 6. novembra 1995. godine). Pomenuti akti su navedeni kao osnov za zaključenje ugovora od 1. novembra 2001. godine u članu 1. tog ugovora. Na navedeni zaključak, kako je smatrao Kantonalni sud, ne utiče eventualno ranije apelantovo stanovanje u predmetnom stanu (apelant je tvrdio da su se on i njegova supruga u predmetni stan uselili 30. aprila 1991. godine), jer apelant na predmetnom stanu nije stekao stanarsko pravo niti ima bilo koji drugi zakonski osnov za trajno korištenje stana.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud pravilno odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Vrhovni sud je obrazložio da se predmetni stan ni u kom slučaju ne može smatrati «domom» apelanta kojeg je on usljed ratnih dejstava napustio, jer 30. aprila 1991. godine, odnosno 1. aprila 1992. godine nije imao nikakav zakonski osnov za useljenje, odnosno korištenje predmetnog stana. Vrhovni sud je istakao da dokazi na koje se apelant pozvao (potvrda preduzeća «Hidroelektrane na Neretvi» od 23. jula 1999. godine prema kojoj je apelantu predmetni stan dodijeljen u maju 1991. godine i plaćeni računi za struju od maja 1991. godine) ne mogu predstavljati dokaz o zakonitoj dodjeli ili korištenju predmetnog stana. Vrhovni sud je smatrao da pošto su i privremena dodjela od 22. juna 1992. godine i privremeni ugovor o korištenju stana od 6. novembra 1995. godine po ozričitoj zakonskoj odredbi prestali da važe, apelantu (koji nikada nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu) i nije pripadalo pravo na vraćanje stana u posjed.
6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvecije, kao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakao je da je do navedenih povreda došlo pogrešnom primjenom materijalnog prava od strane redovnih sudova. Apelant smatra da je nad predmetnim stanom stekao stanarsko pravo, neovisno od toga da li je useljenje bilo zakonito. Naveo je da je u predmetni stan uselio u maju 1991. godine, da ga je zbog ratnih događaja napustio, a da je zahtjev za vraćanje stana u posjed podnio 18. juna 1998. godine. Također, je istakao da mu je stan vraćen 4. marta 2003. godine kada je sa Službom graditeljstva, imovinsko pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Grada Mostara potpisao zapisnik o primopredaji stana. Apelant smatra da je predmetni stan njegov dom nad kojim ima stanarsko pravo, koje se prema praksi Ustavnog suda i Doma za ljudska prava za BiH smatra apelantovom imovinom.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, odnosno ne poziva se ni na koji element prava na pravično suđenje, već je nezadovoljan osporenim odlukama. Imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant također, smatra da mu je u predmetnom postupku upravnog spora povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović