Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3198/07 (M. K.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3198/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-3198/07, rješavajući apelaciju Mustafe Kreso, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Kreso, podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-U-06-

000 300 od 11. septembra 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 02/1-1053395276 od 17. aprila 2006. godine i rješenja direktora Kantonalne administrativne službe u Mostaru broj 1053395276 od 20. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mustafa Kreso (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Nermin Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je 28. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-U-06-000 300 od 11. septembra 2007. godine.

2. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 02/1-1053395276 od 17. aprila 2006. godine odbijena je žalba apelanta protiv rješenja direktora Kantonalne administrativne službe u Mostaru matični broj 1053395276 od 20. oktobra 2005. godine, kojim je priznato pravo apelantu na invalidsku penziju u mjesečnom iznosu od 229,4098 KM počev od 7. jula 1998. godine.

3. Apelant je protiv rješenja tuženog od 17. aprila 2006. godine tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Odlučujući u upravnom sporu Kantonalni sud je donio presudu broj 007-0-U-06-000 300 od 11. septembra 2007. godine, kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su u konkretnom slučaju prava apelanta po osnovu invalidnosti utvrđena članom 98. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) i čl. 7. i 8. Pravilnika o ocjenjivanju radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju. Kantonalni sud je obrazložio da ocjenu i mišljenje o invalidnosti i nesposobnosti, te mišljenje o procentu tjelesnog oštećenja po osnovu bolesti i profesionalnog oboljenja daje isključivo stručni organ tuženog u smislu navedenih propisa. Kantonalni sud je zaključio da se s toga, nalazi i mišljenje ljekara Doma zdravlja Mostar i Zenica koje je apelant naknadno dostavio nakon podnosšenja tužbe ne mogu prihvatiti. Pored toga Kantonalni sud je obrazložio da se navedeni dokazi kao novi inače ne mogu predlagati u predmetnoj fazi postupka, shodno članu 22. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Kantonalni sud je smatrao da je tuženi pravilno utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja nadležne prvostepene i drugostepene ljekarske komisije koja je svoj nalaz i mišljenje dala na osnovu medicinske dokumentacije i nakon pregleda apelanta u skladu sa zakonskim odredbama. Dalje je Kantonalni sud obrazložio da je tuženi pravilno utvrdio da je na ukupnu invalidnost apelanta povreda na poslu odnosno profesionalno oboljenje uticalo 30%, a bolest odnosno povreda van posla 70%, pa je shodno članu 72. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO («Službene novine F BiH» broj 32/01) ostvario pravo na novčanu naknadu zbog invalidnosti. Također, Kantonalni sud je smatrao da je tuženi shodno članu 104. stav 1. Zakona o PIO, pravilno odredio dan od kada teče isplata invalidske penzije za apelanta.

5. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je u upravnom postupku i postupku upravnog spora pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naveo je da je Kantonalni sud pogrešno ocijenio nove dokaze o njegovom zdravstvenom stanju (nalaz i mišljenje Instituta medicine rada Zenica i specijaliste medicine rada iz Mostara), kao i da je u vezi s tim pogrešno primijenio član 22. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Apelant je istakao da je osporenom odlukom pogrešno utvrđeno njegovo profesionalno oboljenje, te da je pogrešno utvrđen datum od kada počinje isplata invalidske penzije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, odnosno ne poziva se ni na koji element prava na pravično suđenje, već je nezadovoljan osporenom presudom. Imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant također, smatra da mu je u predmetnom postupku upravnog spora povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3198/07 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio