Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3202/07 («Gradina» d.d. Građevinsko-proizvodno društvo Prozor)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3202/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-3202/07, rješavajući apelaciju «Gradina» d.d. Građevinsko-proizvodno društvo Prozor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Gradina» d.d. Građevinsko-proizvodno društvo Prozor, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-
000625 od 28. augusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda Mostar broj Pž-215/05 od 8. marta 2006. godine i presude Općinskog suda Mostar broj Ps-4/02-PR od 26. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Gradina» d.d. Građevinsko-proizvodno društvo Prozor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dražen Zubak, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000625 od 28. augusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-
215/05 od 8. marta 2006. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-4/02-PR od 26. oktobra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Ps-4/02-PR od 26. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Pž-215/05 od 8. marta 2006. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta protiv tužene Općine Prozor-Rama (u daljnjem tekstu: tužena) kojim je tražio da mu tužena isplati iznos od 90.920,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je apelant u tužbi naveo da je po narudžbi tužene, a temeljem ugovora broj 308/97 od 24. septembra 1997. godine i aneksa navedenog ugovora, kao i ugovora broj 159/99 od 16. juna 1999. godine o izvođenju građevinsko-zanatskih radova na objektu Spomen obilježja ramskim braniteljima tužene, izveo sve radove ugovorene u navedenim ugovorima u ukupnoj vrijednosti od 170.567,98 KM. Apelant je naveo da je tužena od ukupne vrijednosti izvedenih radova izmirila samo dio, a ostatak u utuženom iznosu nije platila. Općinski sud je utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu temeljem ugovora broj 159/99 o izvođenju građevinsko zanatskih radova od 16. juna 1999. godine kao ugovora o djelu (član 600. Zakona o obligacionim odnosima-u daljnjem tekstu: ZOO) i da je tužena u cijelosti izmirila svoju ugovorenu obavezu prema apelantu. Također, je utvrđeno da po ugovoru broj 308/97 od 24. septembra 1997. godine i aneksu ovog ugovora broj broj 230/98 od 7. maja 1998. godine apelant nije bio u poslovnom odnosu sa tuženom ni po kakvom zakonskom osnovu zbog čega tužena za utuženi dug po navedenom ugovoru nije pasivno legitimisana. Općinski sud je obrazložio da se iz ugovora od 24. septembra 1997. godine jasno vidi da ga nije zaključila tužena, već Odbor za izgradnju Spomen obilježja poginulim ramskim braniteljima (u daljnjem tekstu: Odbor), koji nije bio nikakvo tijelo tužene, već nezavisno tijelo koje je imalo svoj pečat i žiro račun. Iz stanja spisa proizilazi da je Odbor utemeljila Udruga obitelji poginulih branitelja, da su se u njemu našli predstavnici svih političkih stranaka, predstavnici tužene, vojske, policije, crkve, a sredstva za izgradnju prikupljala su se donacijama. Tužena je po ocjeni Općinskog suda bila glavni sponzor i donator. Ovo također potvrđuje i zaključeni ugovor o cesiji od 31. decembra 2002. godine u kojem je navedeno da su zaključenom cesijom anulirana međusobna potraživanja i dugovanja apelanta i tužene i da tužena nema dugovanja prema apelantu.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio. U odnosu na žalbene navode apelanta da je spomenik napravljen na zemljištu tužene i da apelantu pripada naknada po osnovu stjecanja bez osnova (član 210. ZOO-a), Kantonalni sud je obrazložio da je za dosuđenje ove naknade bilo potrebno da dio imovine jednog lica na bilo koji način pređe u imovinu drugog lica, a da taj prelazak nema osnova u nekom pravnom poslu ili zakonu. U konkretnom slučaju tužena je ispunila svoju obavezu po zaključenom ugovoru od 16. juna 1999. godine. Kantonalni sud je dalje naveo da čak i pod uslovom da je tužena dužna da se brine o održavanju spomenika, to joj ne stvara obavezu prema apelantu, jer nikakva imovina apelanta nije nezakonito prešla u imovinu tužene.
5. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-000625 od 28. augusta 2007. godine odbio kao neosnovanu.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se sporno pravno pitanje odnosi na postojanje pasivne legitimacije tužene u odnosu na nespornu visinu dugovanja. Iz činjenice da je ugovor iz kojeg proizilazi sporno dugovanje zaključio Odbor, za kojeg je utvrđeno da ga je osnovala Udruga obitelji poginulih branitelja, proizilazila bi ispravnost zaključaka nižestepenih sudova da tužena nije ugovorna strana i kao takva da nije ni obavezna platiti dug po navedenom ugovoru. Vrhovni sud je naveo da prema članu 2. ZOO-a i udruženja građana spadaju u građansko-pravna lica koja mogu preuzimati prava i obaveze iz pravnog posla. Budući da je Odbor osnovalo udruženje građana a ne tužena, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je apelantov zahtjev prema tuženoj neosnovan. Okolnost da su članovi Odbora bili i službenici i načelnik tužene, kako je dalje naveo Vrhovni sud, ne predstavlja okolnost koja utječe na obligaciono pravni odnos ugovornih strana, već samo u postojećim okolnostima stvara uslove za dobrovoljna ispunjena.
7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu i proizvoljnu primjenu prava u konkretnom postupku. Istakao je da je po narudžbi Odbora, čiji je suosnivač tužena, 24. septembra 1997. godine zaključio ugovor i aneks ugovora o izvođenju radova na izgradnji spomen obilježja za poginule branitelje. Budući da je u toku izvođenja radova Odbor faktički prestao postojati i djelovati apelant je sa tuženom 16. juna 1999. godine zaključio ugovor o dovršetku započetih radova. Apelant navodi da je tužena nakon prestanka djelovanja Odbora preuzela finansiranje dovršetka izgradnje. Pored toga spomen obilježje se nalazi u posjedu i vlasništvu tužene, koja je preuzela brigu i oko održavanja spomen obilježja. Apelant smatra da je očigledno da je tužena sudjelovanjem u osnivanju Odbora i prihvatanjem financiranja dovršetka radova prihvatila i da preuzme pravnu situaciju u kojoj se Odbor nalazio, odnosno postala je njegov pravni sljednik. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da tužena nije obavezna isplatiti traženi iznos.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi također, dali jasno obrazloženje i u odnosu na obaveze tužene prema apelantu po osnovu ugovora od 16. juna 1999. godine. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu da se apelant žali isključivo na primjenu materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović