Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3243/07 (S. K.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izuzeće
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3243/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-3243/07, rješavajući apelaciju Snježane Kekerović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Snježane Kekerović podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-
000 424 od 27. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj RS 1870/02 od 5. februara 2007. godine, zbog toga što jeočigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Snježana Kekerović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Ranko Vulić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 3. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 424 od 27. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS 1870/02 od 5. februara 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj RS 1870/02 od 5. februara 2007. godine obavezan je tuženi «Malpreh» a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati iznose kako su precizirani u izreci presude, po osnovu razlike u plati i razlike u toplom obroku za period od 26. decembra 2001. godine do 1. jula 2003. godine, zatim na ime manje isplaćene otpremnine, te na ime uskraćene plate za jedan mjesec otkaznog roka, iznose precizirane u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom i kamatom na glavni dug kako je navedeno u izreci presude. Apelantičina tužba je odbačena kao neblagovremena u dijelu zahtjeva u kojem je tražila poništenje odluke o prestanku radnog odnosa od 31. marta 2003. godine, kojom je apelantici otkazan ugovor o radu iz ekonomskih i organizacionih razloga i to u dijelu koji se odnosi na trenutak prestanka radnog odnosa, vraćanje na posao i raspored na radno mjesto koje odgovara njenoj školskoj spremi i drugim sposobnostima stečenim radom. Također, apelantičina tužba je odbačena i u dijelu zahtjeva za isplatu potraživanja po osnovu manje isplaćenih plata i toplog obroka do 26. decembra 2001. godine, kao i u dijelu kojim je tražila naknadu po osnovu regresa za godišnji odmor za 2000. godinu. Navedenom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice za isplatu potraživanja po osnovu razlike u toplom obroku za period oktobar-decembar 2002. godine i za period januarmart 2003. godine. Također, odbijen je kao neosnovan i apelantičin zahtjev za isplatu regresa za godišnji odmor za 2001, 2002. i 2003. godinu.
3. U uvodu presude Osnovnog suda broj RS 1870/02 je navedeno da je sudija Gordana Stevandić u pravnoj stvari apelantice radi zaštite prava iz radnog odnosa, nakon održane i zaključene glavne rasprave u prisustvu punomoćnika apelantice i zakonskog zastupnika tuženog, 5. februara 2007. godine donijela navedenu presudu.
4. Okružni sud je odlučujući po žalbama apelantice i tuženog donio presudu broj 011-0-Ž-07-
000 424 od 27. septembra 2007. godine, kojom je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu tako što je tuženom naloženo da apelantici isplati precizirane iznose na ime manje isplaćene plate u periodu od 26. decembra 2001. godine do 1. jula 2003. godine i obračunatu zakonsku zateznu kamatu. Također, tuženi je obavezan da apelantici na ime razlike u isplati toplog obroka za period od 26. decembra 2001. godine do 30. septembra 2002. godine isplati navedeni iznos uz obračunatu zakonsku zateznu kamatu. Navedenom presudom Okružni sud je odbio zahtjev apelantice za isplatu toplog obroka u periodu od 1. aprila 2003. godine do 30. juna 2003. godine; zatim zahtjev apelantice za isplatu jedne plate po osnovu otkaznog roka; zahtjev za isplatu razlike u isplati otpremnine; kao i zahtjev apelantice za isplatu zakonkse zatezne kamate na dosuđeni iznos neisplaćenih plata i toplog obroka od presuđenja pa do isplate. Žalba apelantice u odbijajućem dijelu prvostepene presude, koji se odnosi na neisplaćeni regres za godišnji odmor u periodu 2001-
2003. godina odbijena je kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.
5. U uvodu presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 424 je navedeno da je taj sud u vijeću sastavljenom od sudije Davorke Delić, kao predsjednika vijeća i sudija Vesne Stanković-Ćosović i Mirjane Raosavljević, kao članova vijeća, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Osnovnog suda broj RS 1870/02 od 5. februara 2007. godine, nakon održane sjednice vijeća 27. septembra 2007. godine donio navedenu drugostepenu presudu.
6. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je navela da je 26. decembra 2002. godine tužila poslodavca zbog neisplaćenih plata, razlike manje isplaćenih plata, manje isplaćenog toplog obroka, neisplaćenih regresa za godišnji odmor i naknade za zimnicu i ogrijev. Također je podneskom od 20. decembra 2004. godine tražila i poništavanje odluke o otkazu ugovora o radu iz ekonomskih i organizacionih razloga. Apelantica je dalje navela da je sutkinja zadužena za predmet bila Davorka Delić, koja je održala pripremno ročište 21. decembra 2004. godine u predmetu broj RS 1870/02. Navedena sutkinja je 27. maja 2005. godine obavijestila apelanticu da se ročište zakazano za 1. jun 2005. godine odgađa, jer odlazi na novu dužnost-sutkinje Okružnog suda. Apelantica ističe da je presudom Okružnog suda preinačena prvostepena presuda na štetu apelantice. Dalje je istakla da je predsjednica vijeća Okružnog suda bila sutkinja Davorka Delić koja je već postupala u istom predmetu kao sutkinja Osnovnog suda. Apelantica je navela da na ovu činjenicu nije mogla ranije upozoriti Okružni sud, jer je praksa tog suda da stranke ne mogu saznati imena postupajućih sudija. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na nepristrasan sud, jer je isti sudija postupao u istom predmetu i u prvostepenom i u drugostepenom postupku, a apelantica nije imala mogućnosti da eventualno traži izuzeće sudije.
7. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je Davorka Delić sutkinja Okružnog suda od 1. jula 2005. godine, što je bilo poznato braniocu apelantice, ali apelantica nije zatražila izuzeće navedene sutkinje u smislu člana 358. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je navedeno da je članom 357. stav 1. tačka 4. ZPP propisano da sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa. Kako iz stanja spisa proizilazi da pomenuta sutkinja nije učestvovala u donošenju prvostepene odluke, po mišljenju Okružnog suda nije bilo smetnji da postupa kao predsjednik vijeća prilikom donošenja drugostepene odluke.
8. U odgovoru na apelaciju tuženog je navedeno da se iz zapisnika sa ročišta od 21. decembra 2004. godine koji je apelantica dostavila uz apelaciju jasno vidi da je rješenjem ovo ročište odgođeno i da na istom nije bilo niti izlaganja tužbe od strane apelantice, a niti odgovora na tužbu od strane tuženog, odnosno na ovom ročištu nije bilo nikakvog postupanja od strane navedene sudije. Nakon ovog odgođenog ročišta, pripremno ročište je održano 27. oktobra 2005. godine, a predmet je vodila sutkinja Gordana Stevandić. Tek na ovom ročištu apelantica je izlagala tužbu i precizirala tužbeni zahtjev.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud zapaža da se apelantica žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na nepristrasan sud zbog toga što je ista sutkinja postupala u njenom predmetu pred Osnovnim sudom, a također je bila i predsjednik vijeća Okružnog suda koji je odlučivao po žalbama stranaka protiv prvostepene presude. Ustavni sud dalje ističe da je članom 357. stav 1. tačka 4. ZPP propisano da sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa. Pored toga Ustavni sud je zauzeo stav da «činjenica da je isti sudija sudjelovao u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u nekoj ranijoj fazi postupka pred prvostepenim sudom, koje je prethodilo donošenju meritorne odluke, nije smetnja da taj sudija sudjeluje u vijeću drugostepenog suda koje donosi odluku o žalbi protiv prvostepene presude, niti može, samo po sebi, predstavljati kršenje principa «nepristranog suda» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-524/04 od 12. aprila 2005. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 42/05, tačka 20.). Ustavni sud dalje zapaža da iz zapisnika sa pripremnog ročišta od 21. decembra 2004. godine na kome je postupak vodila navedena sutkinja, proizilazi da je ročište odloženo na prijedlog stranaka, jer je tuženi tražio da mu se ostavi rok kako bi se izjasnio o podnesku apelantice koji mu je na ročištu uručen. Ustavni sud također ističe da iz spisa predmeta proizilazi da je u daljem postupku, kao i u postupku donošenja odluke prvostepenog suda učestvovo drugi sudija. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu navedena sutkinja koja je kao predsjednik vijeća drugostepenog suda odlučivala o predmetu, nije ni na koji način učestvovala u donošenju prvostepene presude.
12. Ustavni sud ne vidi opravdanost apelantičine tvrdnje da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na nepristrasan sud. Prije svega, a kako je to i obrazložio drugostepeni sud u odgovoru na apelaciju, ne postoji zakonska prepreka u konkretnoj situaciji da navedena sutkinja sudi u vijeću drugostepenog suda. Samim tim, ne postoji zakonski pretpostavljena objektivna pristrasnost sudija. Nadalje, po mišljenju Ustavnog suda, navedena činjenica automatski ne dovodi do subjektivne pristrasnosti sudija, jer su za tako nešto potrebni dodatni dokazi, a apelantica ih nije ponudila. Štaviše, apelantica nije formalno ni postavila zahtjev za izuzeće, navedene sutkinje. Pored toga prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud je razumno i detaljno obrazložio svoju odluku. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović