Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3405/07 (R. Š.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3405/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3405/07, rješavajući apelaciju Ramiza Šarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Šarića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-07-000211 od 19. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima broj K-85/05 od 10. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ramiz Šarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Maida Grizović, advokat iz Zenice, podnio je 17. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-07-000211 od 19. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljem tekstu: Općinski sud) broj K-85/05 od 10. jula godine.

2. Presudom Općinskog suda broj K-85/05 od 10. jula 2006. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela – teška tjelesna povreda – iz člana 177. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je za to krivično djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od 11 mjeseci. Istom presudom apelant je obavezan da sudu plati troškove krivičnog postupka i paušal. Navedenom presudom oštećeni J.S. je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Kž-07-000211 od 19. oktobra 2007. godine prvostepena presuda je potvrđena u svim dijelovima osim u odluci o krivičnopravnoj sankciji, te je u tom dijelu presuda Općinskog suda preinačena tako da je apelantu za navedeno krivično djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od 7 mjeseci.

4. Iz obrazloženja osporenih presuda vidljivo je da su donesene nakon održanog javnog pretresa, odnosno sjednice vijeća, kojima su prisustvovali apelant i njegovog branilac. Osporene presude donesene su na temelju dokaza izvedenih na glavnom pretresu, a iz obrazloženja proizlazi da su sudovi analizom izvedenih dokaza, predloženih od strane apelanta i tužiteljstva, donijeli navedene odluke koje su pretežno temeljili na iskazu oštećenog kome su poklonili vjeru, te nalazu stalnog sudskog vještaka medicinske struke za koga je naglašeno da je dao valjane argumente da se kritični događaj desio na način kako je to oštećeni naveo u svom iskazu. Izjave svjedoka koje je predložio apelant sudovi su odbili uz obrazloženje da ih je sud nekoliko puta pozivao da prisustvuju glavnom pretresu, ali se oni nisu odazvali jer žive i rade u inostranstvu. Također, odbijen je prijedlog apelantove odbrane da se sasluša sudski vještak neuropsihijatar u odnosu na stupanj uračunljivosti apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela uz obrazloženje da je odbrana apelanta imala dovoljno vremena da angažira ovog vještaka kao i da je, po mišljenju suda, ovaj prijedlog usmjeren na odugovlačenje postupka. Sud je također naveo da bi se nalaz «vjerovatno temeljio na saslušanju svjedoka», budući da apelantu nije vađena krv niti je dao urin u vrijeme izvršenja krivičnog djela. U dijelu u kom se obrazlaže izricanje krivičnopravne sankcije naglašeno je da je sankcija koju je izrekao prvostepeni sud prestroga, imajući u vidu vrijeme, mjesto i način izvršenja krivičnog djela, kao i njegove posljedice, činjenicu da apelant do sada nije osuđivan za istu vrstu krivičnih djela, da je bio osuđivan za određena druga krivična djela, te da se žalba apelanta djelimično uvažava i osporena odluka o krivičnopravnoj sankcijii preinačava na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci.

5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenvcije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant naglašava da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, a pogrešno su primijenili i pravila krivičnog postupka, jer nisu na nesumnjiv način utvrdili da je on počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Pored toga apelant ističe da sudovi nisu prihvatili prijedlog apelantove odbrane da se saslušaju predloženi svjedoci kao i vještak neuropsihijatar, a prihvaćeni su svi dokazi koje je predložilo tužiteljstvo. Apelant smatra da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka pred sudom, kao i pravo na odbranu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene procesnog prava, te zbog nepoštovanja načela ravnopravnosti stranaka pred sudom. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Što se tiče apelantovih navoda da je u predmetnom postupku prekršeno načelo ravnopravnosti stranaka, Ustavni sud smatra da odbijanje apelantovog prijedloga da se saslušaju određeni svjedoci i da se pribavi nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, ni na koji način ne pokreće pitanje kršenja principa ravnopranosti strana u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljno i razložno obrazloženje zašto su odbili provođenje određenih dokaza koje je apelant predložio, ističući da to, s ozbirom na ostale provedene dokaze, ne bi bilo od odlučujućeg značaja za utvrđene činjenice. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenica da redovni sud nije prihvatio apelantov prijedlog da se izvedu određeni dokazi i da je za to dao razložno obrazloženje, ne može voditi kršenju principa ravnopravnosti strana u postupku i prava apelanta na odbranu u situaciji kada je na osnovu brojnih provedenih dokaza redovni sud nesporno utvrdio činjenično stanje i za svoje odluke dao jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3405/07 (R. Š.) | Sudska praksa | Aktio