Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2327/07 (AD «Vrbas»)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2327/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2327/07, rješavajući apelaciju AD «Vrbas», na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD «Vrbas» podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-322/04 od 15. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-386/03 od 12. decembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. AD «Vrbas» (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Vinko Đuđić, advokat iz Banja Luke, podnio je 11. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-322/04 od 15. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-386/03 od 12. decembra 2003. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-386/03 od 12. decembra 2003. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se usvoji otkaz ugovora o korištenju stana u Banja Luci, ulica Stevana Prvovenčanog broj 2, sprat II, stan broj 8 (u daljnjem tekstu: sporni stan). Istom presudom odbijen je kao neosnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se navedeni stan preda u posjed apelantu uz obavezu naknade troškova parničnog postupka.

3. Apelant je u tužbi naveo da je svom radniku-tuženoj dodijelio sporni stan za koji je 12. marta 1990. godine tužena zaključila ugovor o korišćenju stana. U toku postupka Osnovni sud je proveo temeljit dokazni postupka koji je obuhvatao uvid u ugovor o korištenju stana, potvrdu kućnog savjeta od 3. augusta 1992. godine, čitanje priznanice o plaćenoj stanarini, uvid u fotokopiju putnih isprava za tuženu, uvjerenje Fonda zdravstvenog osiguranja od 10. septembra 2003. godine sa ličnim kartonom osiguranika sina tužene, kao i saslušanje svjedoka, te druge dokazne radnje. Kako je tužena, prema navodima apelanta, još 1989. godine odselila u SAD i od tada se nije vratila, apelant je smatrao da su se time stekli uslovi propisani odredbom iz člana 47. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89: u daljnjem tekstu: ZOSO), odnosno da se tuženoj, zbog nekorištenja spornog stana u vremenskom periodu dužem od šest mjeseci, otkaže ugovor o korištenju stana. Osnovni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju mogu primjeniti odredbe člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZOSO-a («Službeni glasnik RS», broj 11/99) kojim je dopunjen člana 47. ZOSO-a, a koji glasi: «[.....] lica koja su svoje stanove napustila nakon 30. aprila 1991. godine će se smatrati izbjeglicama i raseljenim licima u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, osim ako se ne dokaže da su napustila svoje stanove iz razloga potpuno nevezanih za sukob». Nadalje, članom 10. Zakona o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Herecegovine", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) je regulisano da «nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom VII. Opšteg Okvirnog Sporazuma za mir u BiH. [Zatim], odredbe ovog Zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napušten ili ne, odnosno bez obzira da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine».

4. Osnovni sud je zaključio da se, kako proizilazi iz navedenih zakonskih odredbi, tuženoj mogao otkazati ugovor o korištenju stana ukoliko bi se dokazalo da su prije 30. aprila 1991. godine ostvareni razlozi iz člana 47. ZOSO ili ukoliko bi to napuštanje spornog stana bilo u između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, ali iz razloga potpuno nevezanih za ratni sukob u BiH. Međutim, u konkretnom slučaju, apelant nije dokazao da je tužena napustila stan nevezano za ratne sukobe, te da nema mjesta primjeni člana 47. ZOSO. Osnovni sud je poklonio vjeru iskazima tužene našavši da su saglasni sa ostalim provedenim materijalnim dokazima. Tužena je navela da je u junu mjesecu 1990. godine otišla u posjetu kćerci u SAD, da je imala namjeru da se vrati, ali da zbog kasnijih dešavanja u BiH to nije mogla uraditi, pa je ostala u SAD. U njenom stanu je ostao sin Dubravko sa svojom suprugom sve do juna 1991. godine, kad je zbog nastalih ratnih uslova dao otkaz radnog odnosa kod apelanta, što je potvrđeno kako materijalnim dokazima tako i izjavama svjedoka. Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za otkaz ugovora o korišćenju spornog stana, jer je isti napušten nakon 30. aprila 1991. godine zbog ratnih okolnosti. Saglasno navedenim imovinskim propisima, Osnovni sud je zaključio da tuženoj pripada pravo na povrat istog, odnosno da se u konkretnom slučaju ima primijeniti tačka 7. stav 1. člana 47. Zakona o izmjenama i dopunama ZOSO-a.

5. Presudom Okružnog suda broj Gž-322/04 od 15. maja 2007. godine, koju je apelant primio 13. juna 2007. godine, žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je zaključio da se, na temelju činjenica utvrđenih pred prvostepenim sudom, u konkretnom slučaju ne može govoriti o trajnom prestanku korišćenja stana nosioca stanarskog prava iz razloga potpuno nevezanih za sukob u Bosni i Hercegovini. Naime, iz samog spisa i priložene dokumentacije proizlazi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužena u SAD otišla u posjetu kćerki, a da se nije vratila zbog ratnih dešavanja na prostorima BiH. Dakle, kao izbjeglom i raseljenom licu njoj pripada pravo da joj se vrati sporni stan, pa se zbog toga nisu stekli uslovi za otkaz ugovora o korištenju stana u smislu člana 47. stav 1. ZOSO, kako je to pravilno naveo i prvostepeni sud. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud u smislu člana 7. i 123. ZPP RS pravilno primijenio materijalno pravo, te potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pa da nisu osnovani žalbeni navodi apelanta u tom smislu. Izvedene dokaze prvostepeni sud je cijenio u smislu člana 8. ZPP, dajući razloge za svoju odluku, koje u cijelosti prihvata i Okružni sud. Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda proizlazi da predmetni stan nije korišten od strane nosioca stanarskog prava i članova porodičnog domaćinstva (sin tužene) u vremenskom periodu od šest mjeseci zbog boravka istih u inostranstvu. Međutim, razlozi nekorištenja stana su izvan volje tužene i njenog sina da isti trajno koriste odnosno kod njih nije postojala volja da ga prestanu koristiti, a ti razlozi su izazvani ratnim dešavanjima. Također, Okružni sud je zaključio da su neosnovani navodi žalbe da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka.

6. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant iznosi hronologiju događaja vezano za ovaj slučaj smatrajuću da su sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da je tužena još 1989. godine otišla u SAD i time prestala koristiti stan duže od šest mjeseci, dok je sin tužene stanovao u stanu prekinuvši radni odnos kod apelanta u julu mjesecu 1991. godine, kad je i on otišao u SAD. Apelant navodi da nije bilo razloga ne povjerovati svjedocima i drugim dokaznim sredstvima i usvojiti otkaz ugovora o korištenju stana i isti vratiti apelantu radi stavljanja istog na redovnu bodovnu listu. Stoga, apelant traži da Ustavni sud utvrdi da su, donošenjem nezakonitih presuda, prekršena ustavna prava apelanta na pravičan postupak, imovinu i djelotvoran pravni lijek, te da naredi Republici Srpskoj da u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti odluke Ustavnog suda BiH donese zakonitu presudu. Osim toga, apelant traži da mu se za njegovog punomoćnika isplate troškovi postupka prema Advokatskoj tarifi RS, te da se apelacija usvoji i sporni predmetni stan vrati apelantu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju pravana pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u posutpku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2327/07 (AD «Vrbas») | Sudska praksa | Aktio