Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2500/07 (B. P.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ostavinski postupak
- Nasljedstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2500/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2500/07, rješavajući apelaciju Božidara Pijunlije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Božidara Pijunlije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-06-000 264 od 3. augusta 2007. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-444/04 od 14. septembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju - Odjeljenje u Nevesinju broj P.
314/03 od 22. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Božidar Pijunlija (u daljnjem tekstu: apelant), iz Nevesinja, kojeg zastupa Obrad Ristić, advokat iz Nevesinja, podnio je 3. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 264 od 3. augusta 2007. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-444/04 od 14. septembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju-Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P. 314/03 od 22. septembra 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P. 314/03 od 22. septembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-444/04 od 14. septembra 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je on nasljednik ½ zaostavštine iza umrlog Omera Derviškadića po pravu predstavljanja umrle sestre Save Derviškadić rođ. Batinić iz Nevesinja. Istom presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva koji je apelant tražio da Arslan Derviškadić i Sanja Vuković rođ. Žerajić iz Novog sada (u daljnjem tekstu: tuženi) priznaju prednje pravo i trpe da se na osnovu ove presude izvrši ispravka pogrešne uknjižbe po ostavinskom rješenju broj O. 119/01 od 5. januara 2002. godine, na način da se apelant upiše kao vlasnik ostavinske mase u dijelu ½ , tuženi Arslan Derviškadić u dijelu 2/6, i tužena Sanja Vuković rođ. Žerajić u dijelu 1/6.
3. Apelant je u tužbi naveo da je njegova sestra, sada pokojna Sava Derviškadić rođ. Batinić, živjela u bračnoj zajednici sa takođe pokojnim Omerom Derviškadićem i da u braku nisu imali potomstvo. Po saznanju da je pokrenut ostavinski postupak iza pok. Omera Derviškadića apelant je, kao brat njegove supruge Save, prijavio učešće u istom po pravu predstavljanja pokojne sestre. Međutim, ostavinski postupak je okončan bez pozivanja apelanta, a zaostavština iza ostavioca dodijeljena proglašenim nasljednicima Arslanu Derviškadić i Sanji Vuković rođ. Žerajić. U dokaznom postupku Osnovni sud je izvršio uvid u ostavinski spis, zatim izvod iz matične knjige vjenčanih, izvod iz matične knjige umrlih, izvod iz matične knjige rođenih, utvrdivši da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Naime, Osnonvi sud je zaključio da je zahtjev apelanta da sud utvrdi da je on nasljednik ½ zaostavštine iza umrlog Omera Derviškadića, po pravu predstavljanja umrle sestre Save Derviškadić rođ. Batinić, suprotan članu 11. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH», broj 7/80) u kom je propisano da se u pravu predstavljanja mogu pojaviti samo potomci ostavioca. Obzirom da je apelant tazbinski srodnik ostavioca, u ostavinskom postupku iza ostavioca on nema pravo predstavljanja njegove umrle sestre, pa je Osnovni sud odbio njegov zahtjev kao neosnovan, a Okružni sud takvu odluku potvrdio.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 264 od 3. augusta 2007. godine revizija apelanta protiv Presude Okružnog suda broj Gž-444/04 od 14. septembra 2005. godine je odbijena. Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe Zakona o nasljeđivanju. Vrhovni sud je ponovio zaključak ovih sudova da apelant, kao tazbinski srodnik ostavioca Omera Derviškadića, nema pravo nasljeđivanja po pravu predstavljanja iz odredbe člana
11. Zakona o nasljeđivanju. Nadalje, kako navodi Vrhovni sud, prema članu 133. Zakona o nasljeđivanju zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti, što znači da bi u času smrti Omera Derviškadića na njegovu suprugu Savu Derviškadić prešao dio zaostavštine od ½ dijela (stav 1. i 2. člana 12. Zakona o nasljeđivanju). Međutim, kako navodi Vrhovni sud, zakonski nasljednici prema navedenoj zakonskoj odredbi stiču nasljedstvo u času smrti ostavioca pod pretpostavkom da budu utvrđeni za stvarne nasljednike pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju. U konkretnom slučaju, pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju nije utvrđeno da je Sava Derviškadić zakonski nasljednik iza Omera Derviškadića, pa stoga ne stoji tvrdnja apelanta da je Sava Derviškadić stekla nasljedstvo na ostavštinu Omera Derviškadića u času njegove smrti. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta, jer isti nije zakonski nasljednik ostavioca Omera Derviškadića, i ne pripada mu pravo predstavljanja iz odredbe člana 11. Zakona o nasleđivanju iza njegove sestre Save Derviškadić.
5. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su odluke redovnih sudova suprotne materijalno-pravnim normama iz odredbi čl. 12. i 133. Zakona o nasljeđivanju, koje su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili, uskraćujući apelantu njegova ustavna prava na pravično suđenje i imovinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su nadležni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud u konkretnom slučaju zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović