Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2517/07 (Ž. G.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Građanski postupak
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Legitimno očekivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2517/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2517/07, rješavajući apelaciju Željka Graorca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Graorca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž- 07-001003 od 9. jula 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-402/04 od 13. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Graorac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banja Luke, podnio je 7. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001003 od 9. jula 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj P-402/04 od 13. aprila 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-402/04 od 13. aprila 2007. godine je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud utvrdi da je na zakonit način stekao pravo na trajno i nesmetano korištenje stana koji se nalazi u Banja Luci, u ulici Vojvode Prijezde broj 99 (u daljnjem tekstu: sporni stan) i da se naloži tuženom Gradu Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da sa apelantom zaključi valjan ugovor o zakupu spornog stana.

3. Apelant je protiv tuženog pokrenuo parnični postupak kod Osnovnog suda podnošenjem tužbe 15. aprila 2004. godine radi utvrđenja. U tužbi je naveo da od 1993. godine sa svojom porodicom koristi sporni stan koji je u vlasništvu tuženog. Prema navodima tužbe, apelant je u predmetni stan uselio na osnovu usmene saglasnosti tuženog, koji mu do danas nije izdao valjan pravni akt na osnovu kojeg bi zaključio ugovor o korištenju stana. Navodeći da sporni stan koristi duže od osam godina, apelant smatra da je, u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89: u daljnjem tekstu: ZOSO), i primjenom odredbi čl. 58. i 71. Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik RS», br. 11/00 do 118/05), stekao zakonit pravni osnov za trajno i nesmetano korištenje spornog stana.

4. Osnovni sud je izveo dokazni postupak koji je obuhvatio čitanje pismenih isprava, zapisnik o korištenju stana broj 05-372-SL/04 od 5. aprila 2004. godine, saslušanje apelanta u svojstvu parnične stranke, te saslušanje svjedoka J. D i A. M iz Banja Luke. Na osnovu izvedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da apelant sa članovima svog porodičnog domaćinstva sve do danas koristi sporni stan bez valjanog pravnog osnova, počev od 1993. godine. Takođe je utvrđeno da apelant nije zaključio ugovor o korištenju spornog stana, da je tuženi pokretao postupak za iseljenje, te da je sin predratnog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu zahtjev za povrat stana podnio po isteku zakonskog roka za podnošenje zahtjeva za povrat stanova. Osnovni sud je naveo da je članom 30. ZOSO-a propisano da se, istekom vremena od osam godina, zbog nastupanja zakonske prekluzije, ne može voditi postupak za iseljenje lica koja su nezakonito uselila u stan. Zatim, članom 69. Zakona o privatizaciji državnih stanova je utvrđeno da se, danom stupanja na snagu ovog zakona, na stanovima u državnoj svojini ne može steći stanarsko pravo. Pred sudom se postavilo kao osnovno pitanje da li apelant može da sudu ponudi dokaze da je u spornom stanu proveo više od osam godine, kako bi stekao mogućnost da mu se prizna pravo da trajno i nesmetano dalje koristi sporni stan. Po mišljenju Osnovnog suda, apelant na temelju gore citiranih zakonskih propisa, kao i člana 1. Zakona o rokovima u sudskim i upravnim postupcima za vrijeme ratnog stanja («Službeni glasnik RS», broj 1/94: u daljnjem tekstu: Zakon o rokovima) nije mogao steći zakonit pravni osnov za trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana. Primjenom Zakona o rokovima, a imajaći u vidu činjenicu da su ratno stanje i neposredna ratna opasnost trajali do 19. juna 1996. godine, sud je zaključio da rok od osam godina nije mogao teći za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti, pa apelant, u smislu člana 30. ZOSO-a, nije mogao steći pravo da dalje trajno i nesmetano koristi stan. Nadalje, Zakon o privatizaciji državnih stanova je propisao rok za sticanje stanarskog prava bespravno useljenih lica najkasnije do 1. oktobra 2001. godine. Dakle, kako je zaključio Osnovni sud, rok od osam godina potreban za sticanje stanarskog prava po članu

30. ZOSO-a počeo je da teče 19. juna 1996. godine, a istekao je 1. oktobra 2001. godine, ali apelant nije ispunio te zakonske uslove, jer nije proveo osam godina u spornom stanu..

5. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001003 od 9. jula 2007. godine, koju je apelant primio 13. jula 2007. godine, žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je naveo da je apelant tražio da se utvrdi da je stekao zakonit pravni osnov za trajno i nesmetano korištenje stana, pa je isti bio dužan za utvrđenje naprijed navedenog prava ponudi sudu dokaze na osnovu kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je isti u navedenom periodu nesmetano koristio predmetni stan. U tom smislu apelant je, istina, i ponudio određene dokaze, ali nijedan materijalni dokaz da je predmetni stan koristio prije 11. aprila 1994. godine, što je i sam punomoćnik apelanta potvrdio. Ovaj rok od 11. aprila 1994. godine je Okružni sud prihvatio kao relevantan za početak korišćenja stana, jer je potkrijepljen dokazima koje je Okružni sud prihvatio kao validne. Za tvrdnju apelanta, po mišljenju Okružnog suda, da je i prije 1994. godine koristio predmetni stan nisu po ocjeni suda dovoljne izjave apelanta i saslušanih svjedoka. Kod takvog stanja stvari, Okružni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je sporni stan koristio nesmetano u cjelom periodu od 28. jula 1993. godine do dana stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, tj 28. jula 2001. godine, a što je bio dužan prema odredbi čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03 i 74/05). Po ocjeni Okružnog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o drugačijoj ocjeni neposredno izvedenih dokaza, već o pravilnoj ocjeni materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu. Iako apelant tužbenim zahtjevom nije izričito tražio da se utvrdi da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, sadržina postavljenog tužbenog zahtjeva se odnosi upravo na ovlaštenja koja čine suštinu stanarskog prava, tako da istaknuti navodi žalbe u tom pravcu nisu od uticaja. Mada je prvostepeni sud pogrešno primjenio odredbe Zakona o rokovima, na šta je žalbom osnovano ukazano, Okružni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda pravilna, ali iz razloga koje je dao Okružni sud, tako da navedeni propust prvostepenog suda ne utiče na drugačije odlučenje.

6. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant posebno ističe da Okružni sud nije pravilno cijenio provedene dokaze, jer je zahtijevao da apelant dokaže i drugim dokazima da je sporni stan koristio od 1993. godine, a ne samo izjavama svjedoka koje je Okružni sud, u konkretnom slučaju, ocjenio kao nepouzdana dokazna sredstva. Apelant ističe da svako dokazno sredstvo ima svoju snagu, pa je «zapostavljanje» svjedočenja lica koja mogu doprinijeti boljem razjašnjenju predmeta, po mišljenju apelanta, nedopustivo i protivno članu 8. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS», broj 58/03; u daljnjem tekstu ZPP RS). Apelant je tražio da sud utvrdi da je predmetni stan koristio osam godina, te da je stoga ispunio zakonski uslov na osnovu kojeg bi mu se priznalo da je stekao pravni osnov da nesmetano nastavi koristiti predmetni stan. Apelant smatra da je u postupku donošenja osporenih presuda pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer se odluke zasnivaju na pogrešno primjenjenoj odredbi člana 69. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Apelant smatra da njegov tužbeni zahtjev trebalo usvojiti, posebno imajući u vidu i odredbu člana 30. ZOSO-a. Navedeni pravni osnov da apelant nesmetano nastavi koristiti predmetni stan, nije isključen odredbama člana 69. Zakona o privatizaciji državnih stanova, pa ostaje nejasno zašto je, kako navodi apelant, Okružni sud u osporenoj presudi uopšte spominjao pojam stanarskog prava, ako od suda nije zahtijevano utvrđenje stanarskog prava. Kako apelant zaključuje, predmet tužbenog zahtjeva među strankama je bilo utvrđenje određenog odnosa koji je nastao protekom prekluzivnih rokova iz člana 30. ZOSO-a. Konačno, apelant traži da Ustavni sud utvrdi povredu ustavnih prava koje je naveo apelant, da se ukine Presuda Okružnog suda broj 118-0-Gž-07-001003 od 9. jula 2007. godine, naredi Okružnom sudu donošenje zakonite odluke u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Ustavnog suda, kao i da se Republici Srpskoj naredi isplata troškova sudskog postupka prema advokatskoj tarifi Republike Srpske.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Pravo na pravično suđenje

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su nadležni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na dom

11. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Preduvjet za utvrđivanje da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, je utvrđivanje da li je sporni stan predstavljao apelantov «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici», ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).

12. Ocjenjujući da li se sporni stan može smatrati apelantovim «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da se apelant u sporni stan uselio 1994. godine i da u predmetnom stanu živi i danas kao u svom domu sa svojom porodicom. Dakle, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantovim «domom» u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

13. Dalje, Ustavni sud mora da utvrdi da li je miješanje u apelantov dom bilo «u skladu sa zakonom», odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, miješanje u apelantovo pravo na dom bilo je u skladu sa zakonom. Naime, apelant je tražio da sud utvrdi da je stekao pravni osnov da nesmetano nastavi koristiti sporni stan, uz zahtjev da presuda suda zamjeni ugovor o zakupu tog stana, te da mu se omogući da sa tuženim zaključi Ugovor o zakupu spornog stana u roku od 30 dana od dana presuđenja. Prema odredbama člana 30. ZOSO-a zbog nastupanja prekluzije protekom roka od osam godina, ne može se voditi postupak za iseljenje lica koje se nezakonito uselilo u stan. Međutim, apelant nije uspio dokazati da je predmetni stan koristio u periodu od osam godina, zbog čega su sudovi utvrdili da nije ispunio zakonski uslov na osnovu kojeg bi mu se priznalo da je stekao pravni osnov da nesmetano nastavi koristiti sporni stan. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su se pozvali na član 30. ZOSO-a kao i odredbe člana

69. Zakona o privatizaciji državnih stanova, kojim je određeno da se stupanjem na snagu ovog zakona na stanovima u državnoj svojini ne može steći stanarsko pravo.

14. Nakon što je zaključeno da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom, potrebno je odgovoriti na pitanje da li je za to miješanje postojao legitiman cilj i da li je predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu, odnosno da li je bila uspostavljena proporcionalnost između apelantovog i javnog interesa. Ustavni sud smatra da je ta ravnoteža u konkretnom slučaju uspostavljena s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da apelant nije stekao pravni osnov da nesmetano nastavi koristiti sporni stan, uz zahtjev da presuda suda zamjeni ugovor o zakupu spornog stana, što je bila suština njegovog tužbenog zahtjeva koji je rezultirao osporenim odlukama. Budući da je očigledno da je legitiman cilj u konkretnom slučaju dosljedno provođenje zakona i poštovanje principa vladavine prava, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na dom ispunilo i zahtjev proporcionalnosti, kako to zahtijeva član 8. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na mirno uživanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega su ovi njegovi navodi očigledno(prima facie) neosnovani.

Pravo na imovinu

15. Apelant takođe navodi da mu je osporenim presudama Okružnog i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev apelanta u konkretnom slučaju ne tiče njegove «postojeće imovine», već se apleant pojavljuje samo kao podnosilac zahtjeva u vezi sa spornim stanom. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant je imao «ostvariv zahtjev» jer je po zakonu mogao tražiti da mu se prizna pravo daljnjeg nesmetanog korišćenja spornog stana. Međutim, uprkkos tome, apelant nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će sa takvim zahtjevom uspjeti obzirom da nije ispunio zakonom propisani uslov (rok). Zbog toga, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja «imovinu» apelanta koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani.

Zabrana diskriminacije

16. Apelant se žali da je povrijeđeno i njegovo pravo da ne bude diskriminisan. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije ima akcesoran karakter i da osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Apelant ne navodi eksplicitno u vezi sa kojim pravom iz Evropske konvencije je diskriminiran, a osim paušalnog navoda o nejednakosti pred zakonom, nije dao bilo kakve argumente o tome niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji u odnosu na neko garantovano pravo iz Evropske konvencije ili nekog od dokumenata navedenih u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2517/07 (Ž. G.) | Sudska praksa | Aktio