Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2564/07 (M. Š.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2564/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2564/07, rješavajući apelaciju Mirsade Šešlak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsade Šešlak podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000876 od 29. maja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1591/05 od 20. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1740/02 od 2. septembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsada Šešlak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Refika Jaramaz advokat iz Doboja, podnijela je 12. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000876 od 29. maja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1591/05 od 20. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-
1740/02 od 2. septembra 2005. godine. Dopune apelacije podnesene su 29. maja 2008. godine i 29. septembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1740/02 od 2. septembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1591/05 od 20. aprila 2006. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev koji glasi: „Obavezuju se tuženi da solidarno otklone izvore opasnosti od rušenja stambene zgrade u Tuzli u ul. Bosne Srebrene broj 77 u kojoj je nalazi stan vlasništvo tužiteljice, na način da urade sanaciju zgrade i izvedu naknadne radove na zgradi, tako da izvedeno nadziđivanje prestane biti izvor opasnosti od rušenja zgrade a time i stana tužiteljice, s tim da se tuženi mogu osloboditi ove obaveze ako tužiteljici isplate iznos od 60.000 KM te se tuženi obavezuju da tužiteljici naknade troškove parničnog postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja“. Revizija apelantice odbijena je Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-
000876 od 29. maja 2007. godine.
3. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud jedinstveni u stavu da, imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tokom postupka, apelantica nije uspjela dokazati da postoji konkretna opasnost od rušenja zgrade u kojoj je ona etažna vlasnica jednog stana, te da apelantica nije uspjela dokazati ni izvor od kojeg bi poticala takva opasnost, a samim tim nije dokazala ni odgovornost tuženih. Tokom predmetnog postupka vještačenje su izvršila trojica sudskih vještaka građevinske struke (od kojih je jedan od vještaka određen na prijedlog apelantice), kao i sudski vještak geolog. Niti jedan od njih nije mogao potvrditi apelanticinu tvrdnju da je do pukotina na zidovima zgrade došlo zbog izvršenog nadziđivanja, koje navodno nije urađeno prema pravilima struke i propisanim građevinskim standardima. Svi vještaci nisu mogli isključiti mogućnost da je do pukotina na zgradi moglo doći i usljed uticaja saobraćaja tj. blizine saobraćajnice kao i usljed slijeganja tla. Vještaci su saglasno potvrdili da bi se jedino geomehaničkim ispitivanjem sa sigurnošću mogli utvrditi razlozi nastanka pukotina na predmetnoj zgradi. Na području Tuzlanskog kantona jedina institucija koja je kvlaificirana za ovakvu vrstu vještačenja je Rudarski institut u Tuzli. Međutim, apelantica nije pristala na njihovu ponudu da izvrše vještačenje u ovoj pravnoj stvari, jer joj je cijena bila previsoka (6.000 KM), ali tokom postupka nije ponudila niti jedan dokaz da je slabog imovnog stanja i da nema sredstava da plati navedeno vještačenje. Apelantica je potpuno neosnovano insistirala da troškove navedenog vještačenja snose tuženi, iako je ona predložila ovu vrstu vještačenja. Tokom postupka sudovi nisu ulazili u ocjenu zakonitosti akata donesenih u upravnom postupku a koji se odnose na izdavanje dozvole za nadziđivanje (urbanistička saglasnost i građevinska dozvola), jer su ti akti postali pravomoćni (apelantica nije pokretala upravni spor), a sudovi su naveli da u parničnom postupku nemaju nadležnost da cijene zakonitosti takvih akata već su, naprotiv, odredbama člana 12. Zakona o parničnom postupku, vezani za pravomoćno rješenje organa uprave.
4. U apelaciji apelantica se poziva na povrede prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelantica vidi u tome što je usljed nezakonitog i nepravilno izvedenog nadziđivanja «ugroženo njeno stanovanje u stanu» koji se nalazi u predmetnoj zgradi u Tuzli. U najvećem dijelu apelacije apelantica osporava nalaze i mišljenja sudskih vještaka, selektivno citirajući dijelove za koje smatra da joj idu u korist konfrontirajući ih sa konačnim stavovima sudskih vještaka, kojima nisu potvrđeni navodi iz apelanticine tužbe.
5. U dopuni apelacije od 29. maja 2008. godine apelantica je dostavila fotografije fasade i unutrašnjih dijelova predmetne zgrade, kao i nalaz i mišljenje „za internu upotrebu“ koje je sačinila osoba koja je svjedočila u predmetnom postupku. U dopuni apelacije od 29. septembra 2008. godine apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pristup sudu i donošenje odluke u razumnom roku.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu Ustavni sud primjećuje da se ti navodi isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje, obzirom da apelantica osporava nalaze vještaka građevinske struke i geologa tvrdeći da su sadržaji tih nalaza kontradiktorni sa konačnim zaključcima i mišljenjem. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. Ustavni sud zapaža da su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazoženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica osim istovjetnih navoda koje je isticala tokom sudskog postupka (osporavanje izvršenih vještačenja te ukazivanja na navodnu nezakonitost pravomoćnih rješenja donijetih u upravnom postupku), u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu. Stoga, imajući u vidu da se apelantica isključivo žali na utvrđeno činjenično stanje i stav Evropskog suda i Ustavnog suda naveden u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Osim toga, Ustavni sud naglašava da imajući u vidu stanje spisa apelacije te navode istaknute u apelaciji, ne postoji ništa što bi ukazivalo da je u konkretnom slučaju povreda prava na život i prava na ličnu slobodu i sigurnost moguća, pa su njeni navodi o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije te prava na ličnu slobodu i isigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (prima facie)neosnovani.
11. Ustavni sud nije razmatrao navode iz dopuna apelacije od 29. maja i 29. septembra 2008. godine, obzirom da su podnesene nakon proteka roka od 60 dana od podnošenja apelacije. Ustavni sud je u svojim ranijim odlukama AP-1426/05 od 9.11.2006. godine i AP-1718/05 od 21.12.2006. godine (objavljene na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) utvrdio da se dopuna apelacije može podnijeti u roku od 60 dana nakon podnošenja apelacije, osim ako se u dopuni apelacije ne iznose činjenice ili dokazi koji objektivno nisu mogli biti navedeni u apelaciji. U konkretnom slučaju u dopunama apelacije nije navedeno ništa iz čega bi se moglo zaključiti da ti navodi objektivno nisu mogli biti istaknuti u apelaciji.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović