Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2401/07 (B. M.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2401/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2401/07, rješavajući apelaciju Begana Mrakanovića na temelju člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Begana Mrakanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž- 06-0001913 od 22. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama, broj 033-0-P-06-000264 od 17. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Began Mrakanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bašigovaca - Živinice, podnio je 21. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž- 06-0001913 od 22. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 033-0-P-06-000264 od 17. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj 033-0-P-06-000264 od 17. oktobra 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže JP «Elektroprivreda BiH» d.d. Sarajevo, Podružnica «Elektrodistribucija» Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena), da mu odmah izvrši priključenje stambenog objekta na niskonaponsku mrežu pod prijetnjom zakonskih posljedica, te da mu na ime materijalne štete zbog uništenja hrane nastale zbog isključenja struje, kao i za srušeni stub isplati iznose pobliže navedene u izreci presude. Također, je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena na ime naknade nematerijalne štete koju je trpio zbog isključenja struje, te nemogućnosti korištenja tehničkih pomagala u domaćinstvu, isplati iznose pobliže navedene u izreci presude. Istom presudom, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena na ime naknade materijalne štete za porušena stabla u šumi, te za popravak tehničkih pomagala u domaćinstvu za štetu pričinjenu padom dalekovodne linije, isplati iznosime pobliže navedene u izreci presude.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je saslušao parnične stranke, i ostvario uvid u analitičke kartice apelanta od 10. april 2006. godine, nalog za isključenje broj 63- 16/06 od 2. augusta 2006. godine, i zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužena odmah izvrši priključak stambenog objekta na niskonaponsku mrežu, neosnovan. Sud je obrazložio da prema odredbama člana 106. stav 1. tačka 13. Opštih uslova za isporuku električne energije («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 35/99), isporučilac može kupcu obustaviti isporuku električne energije ako kupac ne plati preuzetu električnu energiju. Sud je također istakao da je konkretnom slučaju uvjete iz člana 61. navedenog akta apelant sam prihvatio zaključenjem ugovora o isporuci električne energije. Sud je ocijenio da su neosnovani navodi apelanta da plaćanje duga za preuzetu električnu energiju nije vršio zbog slabog imovnog stanja, zaključujući da bi ti navodi mogli eventualno biti od uticaja u postupku izvršenja. Sud je također ocijenio da je neosnovano pozivanje apelanta da plaćanje duga nije vršio i zbog navodne štete koju mu je tužena pričinila 1997/1998 godinu, budući da je u tom slučaju iako mu je šteta bila pričinjena mogao podnijeti tužbu sudu za naknadu štete. Sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da apelant tuženoj, nije platio dug za preuzetu električnu energiju, iz kojih razloga je apelant i u ovom dijelu tužbenog zahtjeva, odbijen.

4. Nadalje, sud je ocijenio da je neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog isključenja električne energije. S tim u vezi sud je obrazložio da je iz utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je tužena apelantu izvršila obustavu električne energije u skladu sa Opštim uslovima za isporuku električne energije, te da je obustavu električne energije prouzrokovao sam apelant neplaćanjem preuzete električne energije.

5. Odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva apelanta za naknadu štete pričinjene 1997/1998 godine, koja je nastala navodno padom dalekovodne linije na niskonaponsku mrežu, koja mu je porušila stabla u šumi, te štete za popravak tehničkih pomagala u domaćinstvu, sud je ocijenio da je i ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan. Sud je obrazložio da apelant u smislu odredbi člana 7. stav 1. i člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP: Službene novine Federacije BiH» broj 53/06, 73/05 i 19/06) nije dokazao ni osnovanost ni visinu tužbenog zahtjeva. Sud je također naveo da sve i da je apelant uspio dokazati osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u ovom dijelu kod istaknutog prigovora zastare potraživanja od strane tužene, tužbeni zahtjev bi se morao odbiti, u smislu odredbi člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03), budući da su protekli zakonski rokovi u kojima je apelant mogao tražiti naknadu ove štete.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio presudu, broj 003-0-Gž-06- 0001913 od 22. juna 2007. godine, kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u cijelosti. Odgovarajući na žalbene navode da prvostepeni sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, Kantonalni sud je naveo da su u cijelosti neosnovani. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno proveo dokaze, da je na pravilan način izvršio njihovu ocjenu, nakon čega je, također, pravilno zaključio da apelant nije pružio nijedan dokaz da mu je tužena protivno odredbama člana 106. stav 1. tačka 13. Opštih uslova za isporuku električne energije, obustavila isporuku električne energije.

7. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev kojim je zatražio naknadu materijalne štete pretrpljene nakon isključenja električne energije, budući da je isključenje iste sam apelant prouzrokovao neplaćanjem preuzete električne energije. Kantonalni sud je također istakao, da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete za porušena stabla u šumi pričinjene 1997/1998 godine, koja je prouzrokovana padom dalekovodne linije na niskonaponsku mrežu, kao i za popravak kućnih aparata. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda o zastari ovog potraživanja, budući da je apelant tužbu za naknadu štete podnio tek na pripremnom ročištu održanom 23. augusta 2006. godine, dakle nakon proteka subjektivnog zastarnog roka od tri godine, kao i objektivnog zastarnog roka od pet godina, propisanog članom 376 st 1. i 2. ZOO. Kantonalni sud je zaključio da se ocjena prvostepenog suda o zastari ovog potraživanja zasnovana na pravilnoj primjenoj primjeni materijalnog prava.

8. Apelant smatra da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, ističe da je u konkretnom slučaju suđenje «suđenje bilo nepravedno, te da je njegova imovina ostala nezaštićena». Također, navodi da «sud postupke i potraživanje tužene u cijelosti opravdava» a što predstavlja direktno kršenje njegovih ljudskih prava. Apelant, je zatražio od Ustavnog suda da u skladu sa svojim nadležnostima zaštiti njegova ljudska prava koja su mu prekršena osporenim odlukama.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba)

12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Također, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu apelacione navode i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2401/07 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio