Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2577/07 (O. G.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2577/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2577/07, rješavajući apelaciju Obrada Golića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Obrada Golića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Kž-07-000 140 od 16. augusta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-K-06-000 016 od 5. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Obrad Golić, (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnio je 13. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-07-000 140 od 16. augusta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-K-06-000 016 od 5. marta 2007. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj 013-0-K-06-000 016 od 5. marta 2007. godine, apelant je oglašen krivim što je radnjama opisanim u izreci presude učinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS ), za koje je oglašen krivim, pa je primjenom člana 37. tačka 1. KZ RS, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.
3. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je nakon provođenja dokaznog postupka u toku kojeg je proveo i rekonstrukciju događaja, utvrdio da je apelant, 26. januara 2003. godine oko 22,00 sati na prostoru ispred prodavnice «Rioprom» u Doboju, lišio života S.Č. i pokušao lišiti života F.M. [oštećenog], koji su pokušali izvršiti provalnu krađu u prodavnici, koju je apelant čuvao od krađe. Sud je obrazložio da je u dokaznom postupku cijenio nalaz vještaka medicinske struke koji je, u svom nalazu naveo da je oštećeni F.M. zadobio laku tjelesnu povredu, u vidu ustreline lijeve natkoljenice, da je ustrelna rana mogla biti nanesena projektilom ispaljenim iz pištolja, te da je oštećeni u momentu zadobijanja povede bio okrenut zadnjom desnom stranom tijela prema ustima cijevi. Nadalje, sud je naveo da je isti vještak na osnovu zapisnika o obdukciji izvršenoj 27. januara 2003.godine, pismenog nalaza i mišljenja od 16. januara 2007. godine, te nakon izvršene rekonstrukcije mjesta događaja te svjedočenjem na glavnom pretresu zaključio da je poginuli S.Č. pogođen u predjelu desne bočne strane grudnog koša, da je smrt nasilna i da je nastupila uslijed iskrvavljenja iz prostreline pluća i raskidanih krvnih sudova duž kanala ustreline. Sud je dalje naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, kao stručan i objektivan koji je dat u skladu sa pravilima struke, na koji nijedna stranka nije prigovarala, niti su bilo kojim drugim dokazima dovedeni u pitanje.
4. Sud je u obrazloženju presude dalje naveo, da je cijenio i nalaz vještaka kliničkog psihologa, LJ.S. koji je u potpunosti prihvatio, kao stručan i objektivan. Sud je također istakao da je. vještak u svom nalazu konstatovala da kod apelanta nema znakova duševne zaostalosti, niti duševne bolesti, niti da je ličnost apelanta hipersenzitivna. Nadalje, sud je obrazložio zašto nije prihvatio dio nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra Š.H. u kojem je konstatovano da je apelant bio u stanju jake razdražljivosti. S tim u vezi, sud je istakao da je iz iskaza svjedoka M.F. i A.Š. i apelantovog svjedočenja koji je na detaljan način opisao sam početak događaja, zaključio da je apelant za provalnicima pucao ciljano bez ijednog promašaja. Nadalje, sud je zaključio da se apelant nije nalazio ni u fazi «rem sna», jer se iz te faze sna teže budi nego iz polusna. Naime, sud je istakao da je apelant detaljno opisao sam početak događaja, dakle odmah nakon buđenja se svega dobro sjeća, osim momenta kada je uzeo pištolj i pucao za oštećenim, i preduzimao racionalne radnje. Sud je dalje naveo da je ostali dio iskaza ovog vještaka prihvatio kao tačan i objektivan, ocijenivši da je dat u skladu sa pravilima struke, i da isti ima uporište u ostalim izvedenim dokazima. Sud je također naveo da je prihvatio nalaze i mišljenja vještačenja daljine pucanja, zatim vještačenja vatrenog oružja, čaura i zrna, budući da su ista vršena u skladu sa pravilima struke i ni jednim drugim dokazom nisu dovedena u sumnju.
5. Sud nije prihvatio navode odbrane da su u radnjama apelanta jedino sadržana obilježja krivičnog djela ubistva na mah iz člana 150. KZ RS, budući da je sud ocijenio prihvatljivom iskaze svjedoka koji su opisali događaj, ocjenjujući neobjektivnim nalaz vještaka neuropsihijatra Š.H. da je apelant bio u stanju jake razdražljivosti izazvane napadom, teškim zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem od strane oštećenih. Sud je obrazložio da nije prihvatio odbranu apelanta da je bio u stvarnoj zabludi, niti da se u njegovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela ubistva na mah iz člana 150. KZ RS, budući da je ocijenio neprihvatljivim nalaz vještaka neuropsihijatra H.Š. da je apelant bio u stanju jake razdraženosti. Okružni sud je zaključio da je ocjenom svih provedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, zaključio da je apelant apelant sa direktnim umišljajem počinio radnje pobliže opisane u izreci presude, a koje u objektivnom i subjektivnom smislu predstavljaju obilježje bića krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 20. KZ RS.
6. Protiv navedene presude žalbu je izjavio apelant koju je Vrhovni sud, Presudom broj 118-0-Kž-
07-000 140 od 16. augusta 2007.godine, djelimično uvažio, i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni, tako da je apelanta za krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 20. KZ RS, za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim, primjenom člana 38. tačka 1. i člana 39. stav 1. tačka 1. KZ RS, osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
7. Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio krivični zakon i apelanta oglasio krivim za krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 20. KZ RS. Vrhovni sud je suprotno žalbenim navodima apelanta kojima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je prvostepeni sud u izvedenim dokazima imao potpuno uporište za utvrđivanje svih odlučnih činjenica, te da je ocjenu dokaza izvršio na način kako je to propisano odredbama člana 287. stav 2. ZKP. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nije bilo osnova za primjenu načela « in dubio pro reo» propisanog članom 3. stav 2. ZKP, budući da je ocijenio da ne postoji sumnja u pogledu bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze, kako one koje je prihvatio kao vjerodostojne, tako i one za koje je našao da su netačni, savjesno cijenio kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, odnosno u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud u obrazloženju presude naznačio kako pojedinačnu tako i međusobnu ocjenu svih izvedenih dokaza, i izveo zaključke o dokazanosti, odnosno nedokazanosti određenih činjenica, uključujući i činjenicu da je apelant poduzeo radnje za koje je oglašen krivim. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode apelanta da je u konkretnom slučaju postupao u neotklonjivoj stvarnoj zabludi jer je smatrao da je napadnut, a što bi isključivao njegovu krivičnu odgovornost, te da bi se samo eventualno u njegovom postupanju mogla sticati obilježja krivičnog djela ubistva na mah iz člana 150. KZ RS.
8. U pogledu žalbenih navoda apelanta o odluci o krivičnoj sankciji Vrhovni sud je istakao da prvostepeni sud kao otežavajuću okolnost kod odmjeravanja kazne nije mogao cijeniti izraženu upornost apelanta pri izvršenju krivičnog djela, a što se manifestuje u ispaljivanju tri metka iz pištolja prema oštećenim, Sud je, dalje naveo da ova okolnost ulazi u obilježje krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim i predstavlja njegovu kvalifikatornu okolnost, koja se zbog toga nije mogla cijeniti i kao otežavajuća okolnost. Vrhovni sud je također naveo da su oštećeni svojim protivpravnim radnjama, tj. pokušajem provalne krađe u prodavnicu apelanta, na neki način isprovocirali nastanak krivičnog događaja, a što također treba da dođe do izražaja kod odluke o kazni kao olakšavajuća okolnost za apelanta. Iz navedenih razloga, a imajući u vidu da je apelant oglašen krivim za krivično djelo u pokušaju, kao i odredbe člana 20. stav 2. KZ RS prema kojima je u takvom slučaju moguće učinioca blaže kazniti, Vrhovni sud je ocijenio da su se stekli uvjeti za djelimično uvažavanje žalbe i preinačenje osporene presude u odluci o kazni. Stoga, je Vrhovni sud apelanta za krivično djelo za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim primjenom odredaba o ublažavanju kazne iz člana 38. tačka 1. i člana 39. stav 1. tačka 1. KZ RS osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Po mišljenu Vrhovnog suda ovako izrečena kazna apelantu je adekvatna težini krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti apelanta, te da će se sa istom moći ostvariti svrha kažnjavanja propisana članom 28. KZ RS. Na kraju, Vrhovni sud je naveo, da je zbog naprijed navedenih razloga, shodno odredbama člana 320. stav 1. ZKP, žalbu apelanta djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o krivičnoj sankciji, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
9. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u tom kontekstu naveo da je zaključak o njegovoj krivnji proizvoljan i nedokazan, jer sudovi nisu sa jednakom pažnjom cijenjene činjenice koje ga terete kao i one koje mu idu u prilog, kao i da za zaključak da je kriv za krivično djelo teško ubistvo, u presudama nisu dati zadovoljavajući razlozi. Nadalje, ističe da je Okružni sud u postupku počinio bitne povrede krivičnog postupka jer je izreka presude nejasna, protivrječna izvedenim dokazima i razlozima, odnosno odlučne činjenice i dokazi koji se nalaze u spisu uopšte nisu cijenjeni. Apelant je naveo da su dokazi takve prirode da se na osnovu istih trebala donijeti drugačija, zakonita presuda. Također, apelant navodi du su redovni sudovi na njegovu štetu povrijedili krivični zakon u smislu odredbe člana 304. stav 1. tačka b. KZ RS, obzirom da u konkretnom slučaju nalaz i mišljenja vještaka tužilaštva, bez obzira na njegov krajnji iskaz dat na glavnom pretresu, govori o tome, da li je on kritične prilike bio uračunljiv. Kako je vještak isključio mogućnost umišljajnog postupanja apelanta, te kako ne postoji krivično djelo teškog ubistva bez direktnog umišljaja definisanog članom 35. KZ RS, sudovi su pogrešno interpretirali zakonske odredbe i izjednačili institute uračunljivosti i umišljaja, te na taj način povrijedili krivični zakon na njegovu štetu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje, odnose se na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja proisteklog zbog proizvoljne ocjene izvedenih dokaza, i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
13. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na bitne povredama odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje proisteklo iz proizvoljne ocjene izvedenih dokaza, a imajući u vidu naprijed navedene standarde, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke o krivici apelanta, da su svi žalbeni navodi u cijelosti raspravljeni i da je o zaključcima dato jasno i detaljno obrazloženje. Također, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka nije pronašao bilo šta što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti su očigledni elementi koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava da su svi dokazi izvedeni na glavnom i javnom pretresu, te da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branioca. Ustavni sud, stoga, smatra ove navode očigledno neosnovanim.
14. U vezi sa prigovorom apelanta da su sudovi na proizvoljan način cijenili iskaz vještaka neuropsihijatra Š.H. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
15. Prema prethodno iznesenom principu pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati ovisi prvenstveno od suda koji vodi postupak..U konkretnom slučaju prvostepeni sud je dovoljno jasno obrazložio zašto je ocijenio neprihvatljivim nalaz vještaka neuropsihijatra u dijelu koji ukazuje da je apelant kritične prilike bio u «stanju jake razdraženosti». Naime, Okružni sud je obrazložio da je na temelju tog dokaza, kao i na temelju svih drugih dokaza, pojedinačno i uzetih svih zajedno zaključio da apelant nije bio u stanju jake razdraženosti, i jakog straha za vlastiti život, da je morao pucati u pravcu oštećenih koji su već bili u bjegstvu. Zaključak Okružnog suda u pogledu ocjene ovog dokaza, kao i ostalih izvedenih dokaza u cijelosti je prihvatio i Vrhovni sud, i u tom smislu dao jasno i argumentovano obrazloženje. U obrazloženju osporenih odluka i u odnosu na ove navode apelanta, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost..
16. U vezi sa navodima apelanta da je prekršen princip in dubio pro reo, Ustavni sud napominje da primjena principa in dubio pro reo garantira da sud sumnju u pogledu postojanja činjenica koja čine bića krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. U vezi s tim, kao i zaključkom Ustavnog suda koji je izložen u prethodnom stavu a odnosi se ocjenu dokaza, Ustavni sud primjećuje da su dokazi na koji ukazuje apelant, iskazi svjedoka odbrane, i nalaz vještaka neuropsihijatra struke cijenjeni u vezi sa ostalim dokazima, prema načelu slobodne ocjene dokaza. Ova ocjena podrazumijeva ocjenu oslobođenu pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza ali istovremeno zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih presuda zadovoljava zahtjeve pravičnog suđenja i ne ostavlja utisak proizvoljnosti, te zaključuje da navodi apelanta da osporene presude ne zadovoljavaju princip in dubio pro reo kao element prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije, nisu utemeljeni.
17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, odnosno da nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1.i 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović