Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2924/07 (DOO «Dević Tekstil» Teslić)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2924/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2924/07, rješavajući apelaciju DOO «Dević Tekstil» Teslić i Save Anteševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «Dević Tekstil» Teslić i Save Anteševića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-07-000 127 od 29. maja 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću, broj P-725/05 od 14. marta 2007.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO «Dević Tekstil» Teslić, (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Savo Antešević (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Teslića, podnijeli su 2. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pžp-07-000 127 od 29. maja 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-725/05 od 14. marta 2007. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj P-725/05 od 14. marta 2007. godine prvoapelant kao pravno lice, i drugoapelant kao odgovorno lice u pravnom licu oglašeni su krivim da su učinili prekršaj iz člana 146. stav 1. tačka 4. Zakona o uređenju prostora (u daljnjem tekstu: ZOUP «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 84/02, 14/03, 112/06 i 53/07), zbog toga što su 9. februara i 8. maja 2005. godine stavili u pogon, odnosno počeli koristiti poslovno-proizvodni objekat izgrađen na parceli označenoj kao k.č. br. 22, 26/1, 27/02 k.o. Stenjak, čija lokacija se nalazi u Žarkovini, a bez prethodno pribavljenog odobrenja za upotrebu. Zbog učinjenog prekršaja prvoapelant je kažnjeni novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 KM, a drugoapelant novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja, Osnovni sud je naveo da je Odjeljenje za inspekcije sa komunalnom policijom, Urbanističko-građevinska inspekcija Opština Teslić, aktom broj 05-362- 127/04 od 19. jula 2005. godine, podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv prvoapelanta i drugoapelanta, zbog prekršaja iz člana 146. stav 1. tačka 4. ZOUP. U toku prekršajnog postupka, sud je utvrdio da su prvoapelant i drugoapelant stavili u pogon, odnosno počeli koristiti poslovno-proizvodni objekat izgrađen na utvrđenoj parceli bez prethodno pribavljenog odobrenja za upotrebu, čime su počinili prekršaj iz člana 146. stav 1. tačka 4. ZOUP. Sud je dalje naveo, da razlozi navedeni u odbrani da su zbog loših uslova rada i ugovorenih poslova za ino-kupca otpočeli proizvodnju u prostorijama proizvodno poslovnog objekta bez upotrebne dozvole, nisu razlozi koji predstavljaju osnov isključenja prekršajne odgovornosti. Sud je ocijenio, da okolnost da je izvođač kasnio sa izgradnjom proizvodno poslovnog objekta nije takvog karaktera da je bilo neophodno poslovni objekat staviti u funkciju, bez prethodno izvršenog tehničkog pregleda objekta na osnovu kojeg se izdaje rješenje o odobrenju za upotrebu. Nadalje, sud je istakao da je svjedok inspektor u svom iskazu posebno naglasila da je razlog za izricanje mjere zabrane upotrebe objekta, opasnost zbog propusta u konstrukciji objekta koja je mogla da ugrozi stabilnost i bezbjednost objekta, a time i život ljudi koji rade u objektu. Sud je također naveo da prema relevantnim odredbama ZOUP kojima je predviđena obaveza provjere da li je objekat izgrađen u skladu sa tehničkom dokumentacijom, u još većem stepenu povećava odgovornost drugoapelanta kao odgovornog lica u pravnom licu i fizičkog lica za koje zakon predviđa postojanje prekršajne odgovornosti.

4. Prilikom odmjeravanja novčane kazne sud je shodno odredbama člana 29. Zakona o prekršajima (u daljnjem tekstu: ZOP «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98 i 96/03), uzeo u obzir sve okolnosti koje utiču na visinu kazne, pa je cijeneći olakšavajuće okolnosti na strani prvoapelanta i drugoapelanta, da nisu prekršajno kažnjavani, ekonomsko, odnosno materijalno stanje, kao i okolnost da su naknadno pribavili odobrenje za upotrebu, izrekao sankcije primjerena težini prekršaja i stepenu njihove odgovornosti.

5. Odlučujući o žalbi prvoapelanta i drugoapelanta protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je Rješenjem broj 013-0-Pžp-07-000 127 od 29. maja 2007. godine, žalbu prvoapelanta i drugoapelanta odbio kao neosnovanu, i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da je ispitao rješenje prvostepenog suda u smislu odredbe člana 65. stav 3. ZOP, i utvrdio da je prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja pravilno zaključio da su prvoapelant i drugoapelant odgovorni za izvršenje predmetnog prekršaja. Okružni sud je ocijenio da navodi žalbe da je prekršaj izvršen zbog toga što kompanija «Širbegović» iz Gračanice nije dostavila dokumentaciju za tehnički pregled, ne mogu dovesti u pitanje zakonitost i pravilnost osporenog rješenja, budući da je nesporno da su počeli sa proizvodnjom bez prethodno pribavljenog odobrnja za gradnju. Osim toga, Okružni sud je ispitao osporeno rješenje i u pogledu odluke o kazni i zaključio, da je sankcija koju je prvoapelantu i drugoapelantu izrekao Osnovni sud, primjerena težini prekršaja i stepenu njihove odgovornosti.

6. Prvoapelant i drugoapelant se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer u firmi zbog nedostatka u građenju nisu bila prisutna dešavanja pojedinačne ili opšte ugroženosti zaposlenog osoblja ili imovine. S tim u vezi su istakli da nisu postupili protivno odredbama člana

105. ZOUP. Nadalje, ističu da su sudu prezentirali ekonomsko poslovne momente koji su uslovili gradnju novog poslovnog objekta, zatim kašnjenje izvođača radova koji nije ispoštovao ugovorene rokove u prvom redu dokumentacijske prirode, a što je uslovilo kašnjenje završetka započetih radova, a koje razloge sud jednostavno nije prihvatio. Osim toga, ističu i prigovor zastare prekršajnog gonjenja navodeći da to nisu isticali u sudskom postupku, smatrajući da će o tome voditi brigu sud. Prvoapelant i drugoapelant su zatražili da se osporene odluke stave van snage, da se prekršajni postupak protiv njih obustavi zbog zastare, odnosno da im se izrekne uslovna osuda.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku koji je vođen protiv prvoapelanta i drugoapelanta. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim predmetima ukazao da je, sa stanovišta sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), «kaznena optužba» autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalifikovano kao prekršaj može ipak, pokrenuti pitanje «kaznene optužbe» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne šeme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (na primjer nepoštenje ili nebriga); i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-600/04 od 17. februara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju radi se o primjeni ZOUP, koji ima za cilj, između ostalog, osigurati sigurnost ljudi i imovine, pa Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Ustanovljavanje odgovornosti u ovom slučaju zasnovano je na odluci suda da su prvoapelant i drugoapelant počinili prekršaj iz člana 146. stav 1. tačka 4. ZOUP, budući da su stavili u pogon, odnosno počeli koristit poslovno-proizvodni objekat bez prethodno pribavljenog odobrenja za upotrebu, Za učinjeni prekršaj prvoapelantu i drugoapelantu je izrečena novčana kazna. Stoga, uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da prvoapelant i drugoapelant imaju pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju «krivične optužbe» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juna 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima prvoapelanta i drugoapelanta o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

12. U vezi sa navodima prvoapelanta i drugoapelanta o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a imajući u vidu naprijed navedene standarde, Ustavni sud zapaža da prvoapelant i drugoapelant ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, odnosno ne pozivaju se ni na koji element prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke o krivici prvoapelanta i drugoapelanta, da su svi žalbeni navodi u cijelosti raspravljeni i da je o zaključcima dato jasno i detaljno obrazloženje. Također, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka nije pronašao bilo šta što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na njihovu štetu. U pogledu žalbenih navoda da sud prilikom prilikom vođenja prekršajnog postupka nije uzeo u obzir činjenicu da je došlo do zastare prekršajnog gonjenja, Ustavni sud zapaža da prvoapelant i drugoapelant ovaj prigovor nisu isticali u postupku pred redovnim sudovima, te sudovi u tom smislu nisu ni iznijeli obrazloženja, stoga ne može biti predmet razmatranja Ustavnog suda u ovom kontekstu.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima prvoapelanta i drugoapelanta apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovi.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2924/07 (DOO «Dević Tekstil» Teslić) | Sudska praksa | Aktio