Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2586/07 (S. Š., D. Š., H. Š. i H. M.-Š.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2586/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2586/07, rješavajući apelaciju Sulejmana Šunje i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulejmana Šunje, Dževada Šunje, Hase Šunje i Hasibe Mesihović-Šunje podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001043 od 14. augusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-928/05 od 18. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P-489/99 od 8. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sulejman Šunje, Dževad Šunje, Haso Šunje i Hasiba Mesihović-Šunje (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gubavice-Buna, koje zastupa Alija Zaklan advokat iz Mostara, podnijeli su 19. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001043 od 14. augusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-928/05 od 18. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-489/99 od 8. maja 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-489/99 od 8. maja 2005. godine obavezano je «Sarajevo-osiguranje» d.d. Sarajevo-filijala Čapljina (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima naknadi nematerijalnu štetu, plati novčanu naknadu u vidu rente sa zakonskom zateznom kamatom i troškove parničnog postupka u iznosima pobliže navedenim u predmetnoj presudi. Osim toga, navedenom presudom odbijen je u cjelosti dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili naknadu troškova izgradnje nadgrobnog spomenika za poginulu suprugu i majku u iznosu od 1.150 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. jula 1989. godine. Također, u cjelosti je odbijen i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na drugotuženog Zdravka Petrovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi).
3. U obrazloženju navedene presude je istaknuto da su apelanti podneskom od 29. septembra 1999. godine zatražili rekonstrukciju spisa broj P-964/90 koji je sačinjen nakon što su apelanti 26. marta 1990. godine podnijeli tužbu protiv tuženog i drugotuženog, a koji je u toku rata uništen. Općinski sud II u Mostaru je 13. marta 2001. godine donio rješenje kojim je izvršena rekonstrukcija predmetnog spisa. Navedeni spis je dobio novi broj P-489/99.
4. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da se 27. jula 1989. godine u Mostaru dogodila saobraćajna nesreća koju je skrivio drugotuženi. Drugotuženi je, prema utvrđenju Općinskog suda, u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen pred tim sudom oglašen krivim za krivično djelo - teško djelo protiv bezbjednosti saobraćaja - i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci. U navedenoj saobraćajnoj nesreći su apelanti Sulejman Šunje i njegov sin Haso Šunje zadobili teške i po život opasne povrede dok je supruga, odnosno majka apelanata Mejra Šunje usljed zadobijenih povreda umrla. Općinski sud je utvrdio da je putničko vozilo kojim je upravljao drugotuženi bilo osigurano kod tuženog.
5. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je obavezao tuženog da apelantima isplati naknade za vidove nematerijalne štete navedene u presudi. Općinski sud je obavezao tuženog da apelantu Sulejmanu Šunje isplati i rentu zbog izgubljene zarade usljed nemogućnosti obavljanja poljoprivredne djelatnosti zbog zadobijenih povreda, u iznosima pobliže navedenim u presudi. Iznose materijalne štete koji su trebali biti naknađeni apelantima Općinski sud je utvrdio cijeneći načelo monetarnog nominalizma jer je materijalna šeta nastala prije 1992. godine kada je važeća valuta bio YU dinar.
6. U odnosu na drugotuženog Općinski sud je, na osnovu člana 929. Zakona o obligacionim odnosima i člana 73. Zakona o osiguranju imovine i lica tužbeni zahtjev apelanata u cjelosti odbio. U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno da je vozilo drugotuženog bilo osigurano kod tuženog na osnovu obaveznog osiguranja vlasnika motornog vozila od odgovornosti za štetu trećim licima te je, s tim u vezi, obaveza naknade štete bila na tuženom kao osiguravatelju.
7. Protiv navedene presude i apelanti i tuženi su izjavili žalbe Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je presudom broj Gž-928/05 od 18. maja 2006. godine žalbe djelimično uvažio tako što je obavezao tuženog i drugotuženog da apelantu Sulejmanu Šunje solidarno naknade nematerijalnu štetu u iznosima navedenim u presudi. Navedenom presudom Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je tuženi bio obavezan da apelantu Sulejmanu Šunje isplati novčanu rentu tako što je odbio u cjelosti taj dio tužbenog zahtjeva. Pored toga, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i u dijelu u kojem je odbijen zahtjev apelanata u odnosu na drugotuženog tako što je obavezao drugotuženog da apelantima isplati naknadu nematerijalne štete u iznosima pobliže navedenim u presudi. Osim toga, Kantonalni sud je navedenom presudom potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova izgradnje nadgrobnog spomenika.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio kao neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženog, ali da je pogrešno zaključio da apelantima ne pripada pravo da traže solidarnu odgovornost i tuženog i drugotuženog. Prema mišljenju Kantonalnog suda, pravo oštećenog da se neposredno obrati osiguravatelju za naknadu štete ne utiče na njegovo pravo da podnese tužbu i protiv osiguranika. Kantonalni sud je također naveo da s tim u vezi oštećeni ne može kumulativno ostvariti prava i od osiguranika i osiguravatelja već oštećeni može jednim zahtjevom obuhvatiti i osiguranika i osiguravatelja jer oni odgovaraju solidarno. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je u ovom dijelu uvažio žalbu apelanata i preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao tuženog i drugotuženog da apelantima solidarno naknade štetu.
9. Kantonalni sud je, također, naveo da je preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je apelantu Sulejmanu Šunje dosuđena renta zbog nemogućnosti obavljanja poljoprivredne djelatnosti usljed pretrpljenih povreda budući da apelanti za period od 1989. godine do 1993. godine nisu dokazali kolika su primanja imali prije a kolika poslije nesreće. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se apelantu ne može isplatiti ni renta za ostali period jer je imao mogućnost da angažira treća lica koja bi za njega obavljala poslove koje on nije mogao. Kantonalni sud je naveo da bi, da je postupio na ovaj način, apelant ostvario dobit i imao prihod od poljoprivrede, a spriječio nastanak štete s tim što bi štetu predstavljali samo troškovi oko plaćanja tuđe radne snage. Kantonalni sud je utvrdio da apelantu, s obzirom da apelant nije postupio na navedeni način, odnosno nije ispunio uvjete iz člana 154. stav 1. ZOO, ne pripada pravo na naknadu ni obične štete ni izmakle koristi.
10. Kantonalni sud je, također, naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je utvrdio da zatezna kamata teče od dana podnošenja prijedloga za rekonstrukciju spisa a ne od dana podnošenja tužbe. Prema navodima Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno postupio budući da na taj način stranke podjednako snose posljedice uništenja spisa, ratnog stanja. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da je prvostepeni sud prilikom ovakvog odlučenja imao u vidu promjenu stanovišta sudske prakse. Kantonalni sud je, osim toga, kao neosnovan odbio i žalbeni navodi apelanata vezan za troškove postupka uz obrazloženje da je prvostepeni sud pravilno, uz primjenu važeće Advokatske tarife, obračunao navedene troškove postupka.
11. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-001043 od 14. augusta 2007. godine reviziju djelimično uvažio i preinačio drugostepenu presudu tako što je obavezao tuženog i drugotuženog da apelantima solidarno isplate naknadu nematerijalne štete u iznosima pobliže navedenim u presudi a koji su nešto viši od iznosa utvrđenih u drugostepenoj presudi. Osim toga, Vrhovni sud je dosudio apelantu Sulejmanu Šunje viši iznos naknade za tuđu pomoć i njegu. U preostalom dijelu Vrhovni sud je reviziju odbio.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je na osnovu stanja spisa utvrdio da su iznosi za navedene vidove nematerijalne štete i naknade za tuđu pomoć i njegu apelantu Sulejmanu Šunje prenisko utvrđeni te je u tom dijelu preinačio drugostepenu presudu. U odnosu na navode vezane za dosuđene kamate, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili početak toka zateznih kamata imajući u vidu da se radi o specifičnom slučaju-uništenju spisa usljed rata koji predstavlja višu silu, dakle okolnost za koju nisu odgovorni ni apelanti ni tuženi/drugotuženi U vezi revizionih navoda vezanih za prenisko dosuđene troškove postupka, Vrhovni sud je naveo da je odluku o troškovima, na osnovu člana 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku, ostavio neizmjenjenu jer je utvrdio da uspjeh stranaka u sporu nije znatnije izmijenjen.
13. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova. Naime, apelanti navode da je pogrešan zaključak sudova da su, nakon povratka na imanje, mogli angažirati treća lica da obavljaju poljoprivredne poslove jer je to apsolutno netačno budući da u selu nije bilo mladih ljudi koji bi taj posao obavljali. Proizvoljnu primjenu materijalnog prava apelanti vide i u tome što su im sudovi dosudili kamatu od dana rekonstrukcije spisa a ne od dana podnošenja tužbe. Osim toga, apelanti smatraju i da su im dodijeljeni troškovi postupka preniski budući da sudovi nisu vodili računa o svim troškovima koje su imali u toku postupka, a pogotovo jer im Vrhovni sud nije dosudio troškove revizije.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović