Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2764/07 (M. K.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2764/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2764/07, rješavajući apelaciju Mirka Krajišnika, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Krajišnika podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001356 od 19. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-259/05 od 21. jula 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P:65/00-B od 22. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Krajišnik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Goran Gerin, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001356 od 19. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-259/05 od 21. jula 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P:65/00-B od 22. novembra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P:65/00-B od 22. novembra 2004. godine obavezan je G.P. «ŽGP» Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime uplaćenih sredstva za stan i poslovni prostor isplati ukupan iznos od 0,4150 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 12. augusta 1999. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanta je odbijen. Također je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
3. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je apelant sa tuženim 28. januara 1991. godine zaključio predugovor o udruživanju sredstava za finansiranje poslovnog prostora u Kvadrantu C-3, ulica Paromlinska (bivša Blagoja Parovića) objekat C-1 ukupne površine 48,41 m2 pod brojem 555. U predugovoru je bilo je navedeno da je tržišna cijena poslovnog prostora predmetne veličine u septembru 1990. godine iznosila 1,282.380,90 YU dinara ali da su stranke saglasne će konačna cijena, rok završetka izgradnje i dinamika plaćanja, dakle bitni elementi ugovora, biti konačno utvrđeni u ugovoru koji je trebao biti naknadno zaključen.
4. Osim toga, utvrđeno je i da su apelant i tuženi zaključili i predugovor broj 11766/89 o kupovini stana koji je tuženi trebao izgraditi u istoj ulici kao i poslovni prostor. Navedenim predugovorom je, također, bilo predviđeno da će konačna cijena, rok završetka izgradnje i dinamika plaćanja biti konačno utvrđeni u ugovoru koji je trebao biti naknadno zaključen. S tim u vezi, utvrđeno je da je apelant na osnovu pomenutih predugovora, za izgradnju poslovnog prostora i stana, izvršio uplate iznosa pobliže navedenih u presudi, ali da ugovori u kojima bi bile utvrđene konačne cijene, dinamika plaćanja i rok završetka, nikada nisu zaključeni.
5. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da apelant nije dokazao zaključenje konačnih ugovora vezanih za izgradnju predmetnih objekata iz kojih bi bili vidljivi bitni elementi tih ugovora-cijena, dinamika plaćanja kao i rok izgradnje. Općinski sud je naveo i da apelant nije dokazao da je izvršio uplatu kompletne cijene objekata. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na predaju u posjed predmetnog stana i poslovnog prostora. Međutim, Općinski sud je na osnovu priznanica o uplati dijela sredstava za izgradnju navedenih objekata zaključio da apelantu pripada pravo na povrat uplaćenih iznosa budući da je tužbeni zahtjev bio alternativno postavljen i usmjeren ili na predaju u posjed predmetnih objekata ili na povrat uplaćenih sredstava. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je uplaćene iznose, shodno načelu monetarnog nominalizma, preračunao vještak finansijske struke i utvrdio da iznose 0,4150 KM.
6. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je presudom broj Gž-259/05 od 21. jula 2006. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da iz izvedenih dokaza u postupku nije dokazano postojanje zaključenog kupoprodajnih ugovora za predmetne objekte kao strogo formalnog ugovora te da tako nije dokazana ni visina kupoprodajnih cijena. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je naveo i da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju nije moguće primjeniti odredbe Zakona o prometu nepokretnosti prema kojima pravno dejstvo mogu izuzetno proizvesti i ugovori o kupoprodaji nepokretnosti kod kojih nisu ovjereni potpisi ugovorača ukoliko su strane u cjelosti ili pretežno izvršile obaveze iz ugovora. Pri tom je Kantonalni sud naveo da je imao u vidu da u konkretnom slučaju nema ugovora iz kojih bi se mogle utvrdili konačne cijene objekata te time ni izvršenje obaveza ugovornih strana u cjelosti ili djelimično.
7. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio i kada je udovoljio alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu u pogledu vraćanja uplaćenih sredstava preračunatih na osnovu načela monetarnog nominalizma. Kantonalni sud je istakao i da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je alternativno postavljeni tužbeni zahtjev u visini koji je tražio apelant bio previsoko postavljen i kada je odbio prihvatiti nalaz vještaka Maide Karadža koju je angažirao apelant. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je taj vještak prilikom sačinjavanja svog nalaza uzeo cijene po 1m2 na dan vještačenja što nije pravilno već da je, kako je to učinio prvostepeni sud, i trebalo prihvatiti iznose utvrđene od strane stalnog sudskog vještaka finansijske struke Asima Sijerčića bazirane na načelu monetarnog nominalizma.
8. Kantonalni sud je, također, naveo da ne može prihvatiti kao osnovane navode apelanta da je sudski vještak Asim Sijerčić postupao pristrasno jer je apelantov brat Haški pritvorenik Momčilo Krajišnik, s obzirom da se radi o sudskom vještaku koji je položio zakletvu.
9. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-001356 od 19. juna 2007. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su osporene nižestepene odluke pravilne i zakonite. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da se shodno odredbama člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tuženi nezakonito obogatio, te da je dužan apelantu vratiti plaćeni iznos preračunat po načelu monetarnog nominalizma propisanog članom 394. ZOO.
10. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da su neosnovani i revizioni prigovori da je uplaćeni iznos trebalo utvrditi na osnovu nalaza vještaka Maide Karadža, a ne Asima Sijerčića jer se uplaćeni iznos ne revalorizira prema cijenama u vrijeme suđenja nego u iznosu u kojem su uplate izvršene. Kako je u međuvremenu došlo do promjene vrijednosti novca, prema navodima Vrhovnog suda, bilo je potrebno postupiti u skladu sa načelom monetarnog nominalizma kako je i učinjeno. Međutim, Vrhovni sud je istakao da se vrijednost novca naknađuje revaloriziranom kamatom koja teče od dana nastanka obaveze ali da takva kamata nije dosuđena apelantu jer je sam apelant preciziranim tužbenim zahtjevom zatražio kamate od dana podnošenja tužbe a ne nastanka obaveze.
11. Vrhovni sud je naveo i da je neosnovan i revizioni prigovor apelanta da je vještak morao izvršiti vještačenje u pogledu razrješenja pitanja da li je plaćanje za navedene objekte izvršeno u cjelosti ili djelimično, ali da takvo vještačenje nije izvršio. Vrhovni sud je istakao da vještak to nije mogao ni učiniti budući da je predugovorima bilo regulirano da će se konačna cijena po 1m2 za oba objekta odrediti ugovorima za koje je utvrđeno da nikada nisu zaključeni.
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili da ugovori nikada nisu zaključeni jer je istina da jesu zaključeni ali da ih je apelant usljed ratnih dešavanja izgubio a tuženi ne želi da ih prezentira. Apelant također smatra da je pogrešno utvrđena i činjenica da on nije izvršio uplatu ukupne cijene objekata. S tim u vezi, apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili i materijalno pravo kada su mu dosudili povrat iznosa revaloriziranog po načelu monetarnog nominalizma. Pogrešnu primjenu procesnog prava apelant vidi u odbijanju prihvatanja nalaza vještaka finansijske struke kojeg je on angažirao i ovu povredu veže za predrasude i opsjednutost suda činjenicom da je brat Momčila Krajišnika.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U vezi apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnom stanju i pogrešne primjenematerijalnog prava Ustavni ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović