Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3063/07 (H. M.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3063/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3063/07, rješavajući apelaciju Hazima Mujanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hazima Mujanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000415 od 9. oktobra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-K-07-000007 od 11. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hazim Mujanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Alaga Bajramović, advokat iz Bihaća, podnio je 16. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000415 od 9. oktobra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-K-07-000007 od 11. juna 2007. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-K-07-000007 od 11. juna 2007. godine apelant je oglašen krivim za počinjeno krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBIH) i, uz primjenu odredbi člana 49. stav 1. KZ FBIH, osuđen na 14 godina zatvora. Apelantu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 15.decembra 2006. godine pa nadalje. Apelant je u smislu člana 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBIH) oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka. Osim toga, navedenom presudom je porodica ubijenog Ibre Halilagića sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnicu.

3. U postupku pred Kantonalnim sudom je utvrđeno da je apelant 15. decembra 2006. godine u vrijeme i na način pobliže naveden u presudi ubio Ibru Halilagića, nakon što je istog dana u popodnevnim satima imao sukob s njim i prijetio mu da će ga ubiti. Sud je također da je nakon ubistva apelant sakrio oružje kojim je ubistvo počinjeno na nepoznato mjesto. Apelanta su istog dana na graničnom prelazu «Maljevac» uhvatili pripadnici Policijske stanice Velika Kladuša pri pokušaju da pređe granicu BiH i uđe u R Hrvatsku.

4. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da su u postupku pred tim sudom saslušani, u presudi poimenično navedeni, svjedoci i izvršen uvid u brojnu dokumentaciju. Osim toga, u obrazloženju je navedeno da su u toku postupka izvršena vještačenja i to balističko vještačenje, hemijsko-toksikološko vještačenje, medicinsko vještačenje, mehanoskopsko-balističko vještačenje, vještačenje bioloških tragova i vještačenje iz oblasti telekomunikacija. Kantonalni sud je naveo da je na osnovu iskaza pomenutih svjedoka i nalaza vještaka nesporno utvrđeno da je apelant izvršio ubistvo koje mu je stavljeno na teret. Naime, Kantonalni sud je naveo da su na apelantovim rukama i rukavima jakne nađene čestice baruta koje nesporno dokazuju da je upotrijebio vatreno oružje. Kantonalni sud je naveo i da je utvrđeno i da je apelant upotrijebljeno oružje-puškomitraljez ili poluautomatsku pušku kojom je na osnovu nalaza vještaka balističaka ubistvo počinjeno, nakon ubistva sakrio i da navedeno oružje nije pronađeno.

5. Kantnonalni sud je, nadalje, istakao i da je odbrana angažirala vještaka ortopeda koji je pregledao medicinsku dokumentaciju apelanta kojem je amputiran dio noge. Navedeni vještak je, suprotno navodima apelanta iznesenim u toku postupka, u svom nalazu potvrdio da apelatnu nije bio problem da se kreće po terenu gdje se nalazila kuća ubijenog i da su osobe sa takvim invaliditetom sposobne da se kreću bez pomagala, da voze automobil i da se bave sportom i mogu trčati.

6. Osim toga, u obrazaloženju je navedeno da i iz iskaza svjedoka, za koje je Kantonalni sud utvrdio da su na uvjerljiv i dosljedan način opisali događaj i činjenice vezane za svađu apelanta i ubijenog, te način na koji je Ibro Halilagić ubijen, proizlazi da je apelant izvršio ubistvo koje mu je stavljeno na teret.

7. Kantonalni sud je naveo da je, između ostalog, odbio prijedlog odbrane apelanta da se kao svjedok saslušan Ibrahim Odobašić, radnik policijske stanice u kojoj je nakon hapšenja apelant proveo noć jer je utvrdio da njegovo saslušanje ne bi doprinjelo utvrđivanju činjeničnog stanja. Osim toga, Kantonalni sud je odbio i prijedlog odbrane da se kao svjedok sasluša Sulejman Hadžić, navodeći da je u smislu člana 288. stav 2. ZKP FBIH odlučio da se pročita iskaz koji je ovaj svjedok dao u fazi istrage. Kantonalni sud je naveo da ovaj svjedok boravi u Sloveniji i da se njegovo pristustvo nije moglo obezbjediti ni putem sudskog poziva niti naredbom za dovođenje. Kantonalni sud je odbio i prijedloge za izvođenje dokaza poligrafskim ispitivanjem apelanta tzv. «detektorom laži» jer se radi o ispitivanju koje se vrši u predkrivičnom, a ne krivičnom postupku.

8. Nadalje, Kantonalni sud je obrazložio da je odbio i prijedlog odbrane za dodatno kriminalistično vještačenje jakne apelanta kao i ponovno uzimanje silikonskih rukavica sa ruku apelanta koje bi se povjerilo MUP-u Republike Srpske. Kao razlog za odbijanje ovih prijedloga Kantonalni sud je naveo da su činjenice da je apelant upotrijebio vatreno oružje nesporno utvrđene od strane nekoliko vještaka te da bi ponovno izvođenje ovih dokaza bilo nesvrsishodno.

9. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od 14 godina.

10. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu koji je, presudom broj 070-0-Kž-07-000415 od 9. oktobra 2007. godine, žalbu djelimično uvažio i u odluci o kazni preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da razloge neprihvatanja prijedloga odbrane od strane prvostepenog suda za izvođenje dokaza, koje je apelant naveo kao razloge za uvažavanje žalbe, u postupnosti prihvata kao opravdane i Vrhovni sud. Vrhovni sud je naveo da iz činjenica predmeta proizlazi da je nesporno da je ponovno izvođenje već izvedenih dokaza bilo nepotrebno. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da smatra da je činjenično stanje u prvostepenom postupku potpuno i pravilno utvrđeno i da nema povrede krivičnog zakona na koje je apelant u žalbi neosnovano ukazivao.

12. Međutim, Vrhovni sud je istakao da smatra da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne apelantu pravilno utvrdio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti ali da te okolnosti nije u dovoljnoj mjeri cijenio. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud apelantu prestrogo izrekao kaznu te je presudu u tom dijelu preinačio i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina.

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđeni principi preuzmpcije nevinosti i in dubio pro reo, pravo na odbranu-pravo da se prisustvo svjedoka odbrane odobri pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe, te princip ravnopravnosti stranaka. Osim toga, apelant smatra da su sudovi proizvoljno cijenili izvedene dokaze i time nepravilno utvrdili činjenično stanje. Apelant smatra da sudovi nisu uzeli u obzir njegove primjedbe vezane za propuste učinjene u toku istrage i da su nepravilno postupili kada su ocijenili da navedeni propusti nisu takve prirode da bi ga isključili kao izvršioca ubistva.

14. Osim toga, apelant smatra da sudovi nisu mogli zasnovati svoje odluke na nalazima vještaka kriminalističke struke «jer više niko u svijetu ne koristi takve načine vještačenja i dokazivanja». Apelant smatra da su sudovi neopravdano odbili pozvati svjedoka Sulejmana Hadžića jer je on, prema tvrdnji apelanta, jedini istinski očevidac. Također, apelant smatra da sudovi nisu smjeli odbiti ponovno izvođenje vještačenja jer je to bio način da apelant nalazima vještaka suda i optužbe suprotstavi nalaze svojih vještaka. Apelant tvrdi i da vještak medicinske struke nije utvrdio da je apelant imao mogućnost da se nesmetano kreće već da je izjavio da zbog činjenice da je apelant invalid 50% usljed amputacije potkoljenice, te da ima ograničene sposobnosti kretanja.

15. Nadalje, apelant navodi da je u žalbi isticao i da su izreka i obrazloženje prvostepene presude kontradiktorni što presudu čini nerazumljivom. Kontradiktornost i nerazumljivost apelant vidi u neprecizno utvrđenom vremenu izvršenja krivičnog djela budući da je u presudi navedeno da se ubistvo desilo oko 19,30 sati. Apelant smatra i da niti jedan od izvedenih dokaza ne utvrđuje sa sigurnošću da je on izvršio predmetno ubistvo. Osim toga, apelant tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer je predmetno ubistvo «izvršio njegov brat kako bi mu se osvetio jer je proveo tri mjeseca u zatvoru zbog pokušaja silovanja jedne od dvije supruge apelanta».

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

17. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

20. U vezi sa apelantovim navodima o povredi principa prezumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, prezumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.

21. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepena presuda donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza i da je na nedvosmislen način opisan način ocjene dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao logične razloge zbog kojih je odbio ponovno provođenje dokaza koje je apelant predložio te da se s tim u vezi pozvao na relenantne zakonske odredbe. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo, a koji su ga opredijelili na donošenje osporene odluke, a koje je prihvatio i Vrhovni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o krivičnoj odgovornosti apelanta niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao sa predubjeđenjem o apelantovoj krivici ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S tim u vezi Ustavni sud je zaključio da su i navodi apelanta o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Nadalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije jer sudovi nisu na isti način tretirali njegove zahtjeve za saslušanje svjedoka i zahtjeve tužitelja pa je, prema apelantovim tvrdnjama, time povrijeđen i princip ravnopravnosti stranaka.

23. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom i predlaže izvođenje drugih dokaza. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02).

24. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio argumente ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen. Član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud izvede sve provedene dokaze, već da navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provodi određene dokaze koje je optuženi predložio, kao i da mu omogući da ima mogućnost da ospori dokaze optužbe. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je provostepeni sud dao detaljno i jasno obrazloženje zašto je odbio prijedlog apelanta za saslušanje svjedoka Sulejmana Hadžića, te za ponovno provođenje vještačenja. Osim toga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa ne ukazuje da je apelantu na bilo koji način onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, odnosno da izvodi svoje dokaze i ispituje dokaze suprotne strane, a činjenica da je odbijeno provođenje nekih dokaza koje je apelant predložio, kako je to već rečeno, ne vodi sama po sebi kršenju prava iz člana 6. stav 3.(d) Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi prima facie neosnovani.

25. U vezi apelantovih navoda da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, kao i da su izreka i obrazloženje presude kontradiktorni, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti kontradiktornim. Osim toga, ovi navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nisu zasnovani na bilo kakvim argumentima o kršenju prava na pravično suđenje već isključivo na apelantovom nezadovoljstvu ishodom postupka. Imajući ovo u vidu, kao i zaključke Ustavnog suda o navodnom kršenju prava iz člana 6. st. 2. i 3.(d) Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1., 2. i 3.(d) Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Stoga su svi ovi navodi apelanta očigledno (prima facie)neosnovani.

27. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3063/07 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio