Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2851/07 (R. P.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Šta se ne smatra imovinom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Naknada štete
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2851/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2851/07, rješavajući apelaciju Ranka Purkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ranka Purkića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000-770 od 2. avgusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-GŽ-06-000-009 od 14.
februara 2006. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj P- 838/03 od 26. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ranko Purkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 26. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 06-000-770 od 2. avgusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-GŽ-06-000-009 od 14. februara 2006. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-838/03 od 26. septembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-838/03 od 26. septembra 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Općina Glamoč (u daljnjem tekstu: prvotužena), „Herceg-bosanski kanton“ (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Federacija BiH (u daljnjem tekstu: trećetužena) obavežu da solidarno na ime naknade za porušenu stambeno - poslovnu zgradu lociranu na području k.o. Glamoč PL br. 535, označenu kao k.č.866, isplate iznos od 179.822,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Tačkom dva dispozitiva presude, apelant je obavezan da naknadi troškove postupka i to prvotuženoj u iznosu od 3.500, 00 KM, a trećetuženoj u iznosu od 2.500,00 KM. Apelant je oslobođen obaveze plaćanja takse na tužbu i presudu. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelantova stambeno - poslovna zgradu u toku ratnih dejstava i to usljed granatiranja Glamoča 27. jula 1995. godine potpuno uništena i devastirana. Također je utvrđeno da je uklanjanje i rušenje ostataka stambeno-poslovne zgrade izvršila prvotužena. Također, Općinski sud je utvrdio da je apelantova porodična kuća obnovljena u okviru programa CARDS 2002 finansiranom od strane Evropske komisije. Nadalje, nakon što je završena izgradnja, utvrđeno je da je apelant 29. novembra 2004. godine izvršio tehnički prijem, te uveden u posjed iste. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, te budući da je apelant tužbu za naknadu štete podnio 24. oktobra 2000. godine, sud je, nakon što je tuženi istaknuo prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja, zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
3. Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-GŽ-06-000-009 od 14. februara 2006. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, te je prvostepena presuda u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka ukinuta i u tom dijelu je vraćena prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je taj sud zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na njegovu tvrdnju da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava koje se odnose na zastaru potraživanja. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 376. stav 1. ZOO propisano da „potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, a da u svakom slučaju potraživanje zastarijeva u roku od pet godina od kada je šteta nastala“. Dakle, cijeneći činjenično utvrđenje prvostepenog suda, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepena presuda utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava jer je i po mišljenju tog suda apelantov tužbeni zahtjev, shodno odredbi člana 376. stav 1. ZOO zastario, budući da je štetni događaj nastupio 27. jula 1995. godine, a da je apelant tužbu podnio 24. oktobra 2000. godine.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000770 od 2. avgusta 2007. godine odbijena je apelantova revizija kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je zaključio da su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili odredbu člana 376. stav 1. ZOO kada su odbili apelantov tužnbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja, dajući po mišljenju tog suda, u svojim presudama jasne razloge, koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je članom 360. stav 2. ZOO-a propisano da „zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeni rok u kome bi se moglo zahtijevati ispunjenje obaveze“.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici što kao „vlasnik predmetne stambeno - poslovne zgrade nije dobio naknadu za uništenu imovinu“. Naime, apelant je naveo da je njegova „stambeno - poslovna zgrade do temelja porušena tek nakon potpisa Dejtonskog sporazuma“, te stoga smatra da je pogrešno utvrđenje sudova da je njegovo „potraživanje na ime naknade štete zastarjelo“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo parnični postupak protiv tuženih radi naknade štete za porušenu stambeno – poslovnu zgradu. Apelant je dakle, kako proizlazi iz osporenih presuda, imao «ostvariv zahtjev» da mu se na ime naknade štete isplati novčana naknada.
10. Ustavni sud dalje mora odgovoriti na pitanje da li je apelant mogao imati «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev, usmjeren na isplatu novčane naknade biti riješen u njegovu korist. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i konzistentne razloge zbog kojih je apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan. Naime, sudovi su zaključili da je u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO istekao i subjektivni i objektivni rok zastare apelantovog potraživanja, te da mu s tim u vezi ne pripada pravo na traženu naknadu štete. Budući da apelant u postupku koji je tužbom pokrenuo nije dokazao da je tužbu podnio u zakonom propisanom roku, nije bilo mjesta za primjenu relevantnih odredaba ZOO kojim bi se utvrdila solidarna obaveza tuženih na naknadu štete apelantu. Ovo dalje znači da apelant nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na isplatu novčane naknade koje je zastarjelo. Ovo dalje znači da apelant nema ni «imovinu» koja uživa zaštitu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer nije mogao imati ni «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev biti usvojen, s obzirom da nije dokazao da je podnio tužbu u roku propisanom zakonom. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović