Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2975/07 (M. P.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Radni odnos
- Pravo na rad
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2975/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2975/07, rješavajući apelaciju Mileta Panića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Panića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-664/04 od 5. septembra 2007. godine i Naredbe Ministra odbrane Republike Srpske broj: 8/1-01-40/04 od 13. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Panić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 6. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-664/04 od 5. septembra 2007. godine i Naredbe Ministra odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Naredba ministra odbrane) broj: 8/1-01-40/04 od 13. aprila 2004. godine.
2. Naredbom ministra odbrane broj: 8/1-01-40/04 od 13. aprila 2004. godine apelantu je prestala profesionalna vojna služba-radni odnos u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vojska R.S.). Razlog za prestanak radnog odnosa je Odluka Vlade Republike Srpske o smanjenju broja zaposlenih u sistemu odbrane Republike Srpske i policije (u daljnjem tekstu: Odluka Vlade) broj: 02/1-020-
120/04 od 2. februara 2004. godine. Vlada Republike Srpske je navedenu odluku donijela zbog provođenja reforme sistema odbrane Republike Srpske. Ministar odbrane je donio Naredbu nakon što je, primjenom kriterija utvrđenih Programom o zbrinjavanju otpuštenih lica iz sistema odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Program zbrinjavanja), utvrđeno da je apelant lice za čijim je radom prestala potreba u Vojsci R.S. Naredbom je, također, predviđeno da će nadležni starješina razriješiti apelanta od profesionalne vojne službe u skladu sa članom 95. stav 1. i 2. Zakona o vojsci Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 31/96, 46/01 i 33/04, u daljnjem tekstu: Zakon o vojsci).
3. Nadležni starješina Vojne pošte 7572-9 donio je rješenje broj 06/1-152-2/04 od 3. maja 2004. godine (u daljnjem tekstu: rješenje VP-e), kojim je razriješio apelanta od profesionalne vojne službe sa danom 17. maj 2004. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je iz dokumenata službene evidencije utvrđeno da je Naredbom Ministra odbrane odlučeno da apelantu prestane profesionalna vojna služba na osnovu Odluke Vlade. Također je navedeno da je primjenom kriterijuma utvrđenih Programom zbrinjavanja, utvrđeno da je apelant lice za čijim je radom prestala potreba u Vojsci R.S..
4. Apelant je tužbom pred Vrhovnim sudom pokrenuo upravni spor protiv naredbe Ministra odbrane od 13. aprila 2004. godine. Vrhovni sud je 5. septembra 2007. godine donio presudu broj U-
664/04 kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je, nakon što je razmotrio tužbu apelanta i osporeni akt, shodno odredbi člana 39. Zakona o upravnim sporovima (“Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/94, u daljnjem tekstu: ZUS), utvrdio da je Ministar odbrane donio osporeni akt na temelju Odluke Vlade i Programa zbrinjavanja jer je ocijenio da je prestala potreba za radom apelanta u Vojsci RS. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da je apelantu profesionalna vojna služba prestala u skladu sa odredbom člana 33. stav 3., a u vezi sa članom 1. Zakona o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik RS“ broj 11/94 i 6/96) jer je, u skladu sa reformom sistema odbrane u Republici Srpskoj i to u Generalštabu Vojske RS, ukinuto formacijsko radno mjesto na kojem je apelant radio. Naime, Vrhovni sud je naveo da je navedenim odredbama propisano da „u slučaju ukidanja državnog organa i ukidanja svih poslova koji su se obavljali u djelokrugu tog organa, zaposlenim i postavljenim licima koji su radili u organu, prestaje radni odnos“. Nadalje, Vrhovni sud je obrazložio da je osnov prestanka profesionalne vojne službe apelntu utemeljen na činjenici da je naredbom Načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije Pov. Broj 10-47 od 25. februara 2002. godine apelantu prestala profesionalna vojna služba u Vojsci Jugoslavije zbog ispunjenja uslova za odlazak u penziju. S tim u vezi, cijeneći činjenicu da je dodatkom uz Poglavlje I Programa o zbrinjavanju propisana zabrana raspoređivanja lica koje je, između ostalog, ostvarilo penziju po bilo kom osnovu, Vrhovni sud je zaključio da je odluka o uvrštavanju apelanta u „pretičući kadar“ i time u grupu lica kojima prestaje profesionalna vojna služba, u svemu pravilna i zakonita. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da su navedenim programom jasno definisane mjere zbrinjavanja otpuštenih lica, te da se u izvjesnoj mjeri i obimu uzima u obzir da su već zbrinuta lica koja su ostvarila pravo na penziju. Na kraju Vrhovni sud je zaključio da ni apelantovo pozivanje na članove 59. i 88 (stavljanje na raspolaganje) Zakona o vojsci RS nije osnovano, jer bi to po mišljenju suda bilo u suprotnosti sa cjelokupnom reformom sistema odbrane Republike Srpske u procesu provođenja Odluke Vlade. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je zaključio da ne postoje razlozi iz člana 10. ZUS-a za poništenje osporenog upravnog akta.
5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima. Suština apelacionih navoda o povredi ustavnih prava odnosi se na pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Naime, apelant smatra da Vrhovni sud nije uzeo u razmatranje njegove navode da je on bio pripadnik Vojske RS, te da su u odnosu na njegov status relevantne odredbe Zakona o Vojsci RS, a ne odredbe Zakona o radnim odnosima u državnim organima. S tim u vezi apelant smatra da su se u njegovom slučaju trebale primjeniti odredbe čl. 59. i 88. Zakona o vojsci RS kojima je propisan način razrješenja, odnosno osnovi prestanka vojne službe u vojsci RS. Nadalje, apelant je naveo da je presuda Vrhovnog suda nepravilna i nezakonita jer smatra da je Vrhovni sud trebao utvrditi jesu li ispoštovani kriteriji iz Programa koji su donešeni, budući da se po njegovom mišljenju nije ispitala mogućnost njegovog raspoređivanja i angažmana u Vojsci RS. Stoga, apelant smatra da mu je utvrđeni prestanak radnog odnosa po osnovu prestanka potrebe posla u sistemu odbrane RS nezakonit prestanak radnog odnosa, te da je u odnosu na njega izvršena diskriminacija. Povredu prava iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, apelant nije posebno obrazložio, već je samo paušalno naveo da mu je povrijeđeno pravo iz navedenog člana.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u odluci broj AP 583/07 od 16. jula 2009. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 583/07 dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je u vezi apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zaključio da „u konkretnom slučaju nema bilo čega što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna, jer je sud za svoju odluku dao jasne i uvjerljive razloge“. Također, Ustavni sud je zaključio da je „Ministarstvo odbrane nadležno i, svakako, u boljoj poziciji od Ustavnog suda da, na osnovu svih okolnosti konkretnog slučaja, ocijeni koje osobe su prekobrojne i kojima treba da prestane profesionalna vojna služba, pa tako i apelantu“. Stoga, Ustavni sud je, u citirano odluci zaključio da „apelant nije ponudio činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav
1. Evropske konvencije, te da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani“.
8. Ustavni sud je u citiranoj odluci, u vezi sa navodima o povredi prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad, zaključio da „ovi navodi nisu posebno obrazloženi nego se spominju u kontekstu navoda o kršenju prava na pravično suđenje koje je Ustavni sud već razmotrio“. Pored toga, Ustavni sud je utvrdio da „osim paušalnih navoda o kršenju prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad, apelant nije ponudio bilo kakve dokaze koji bi potvrdili njegove navode ili učinili vjerovatnim da je bio žrtva kršenja navedenih prava. Ustavni sud je, zbog toga, odlučio da i ovaj dio apelacije odbije kao očigledno (prima facie) neosnovan“.
9. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 583/07 od o16. jula 2009. godine u u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i u konkretnom slučaju apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencijeu vezi s pravom na rad iz člana 6. stav 1.. Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović