Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3116/07 (B. D.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3116/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3116/07, rješavajući apelaciju B. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. D. podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-000 250 od 11.
septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj P- 165/05 od 19. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B. D. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 19. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000 250 od 11. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-165/05 od 19. aprila 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-165/05 od 19. aprila 2006. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 250 od 11. septembra 2007. godine, obavezan je apelant da Nikoli Tomaševiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 7.095,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.135,25 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je apelant, 6. februara 2004. godine, počinio teško krivično djelo krađe, te da mu je zbog počinjenog krivičnog djela, rješenjem Osnovnog suda broj Km-1/04 od 15. juna 2004. godine, izrečena vaspitna mjera pojačanog nadzora organa socijalnog staranja. Nadalje, Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije bilo sporno da je apelant nakon što je utvrđenog datuma nasilno ušao u stan tužioca, iz istog prisvojio pokrtne stvari koje su tačno pobrojane u obrazloženju presude, te određenu količinu novca.
3. Međutim, među strankama je bilo sporno koju količinu novca je apelant prisvojio, budući da je u toku postupka apelant isticao da je to bio iznos od 400 EURA a ne 4.000 EURA kako je tužilac tvrdio. Nadalje, sud je naveo da je na ove okolnosti proveo dokaze saslušanjem parničnih stranaka i osam svjedoka, te uvidom u krivični spis broj Km-1/04. Ocjenom svih provedenih dokaza, Osnovni sud je zaključio da je apelant iz stana tužioca prisvojio 4.000 EURA a ne 400 EURA kako je to apelant tvrdio. Naime, Osnovni sud je obrazložio da je prihatio tvrdnju tužioca da je u svom stanu imao 4.000 EURA jer je u toku postupka utvrđeno da je kao penzioner Crne Gore primao penziju u eurima te da je novac štedio za otkup stana. Također, sud je naveo da je svjedok Bajro Planjanin potvrdio iskaz oštećenog da mu je on kao zet poklonio 1.000 EURA, a 1.000 EURA dao u zajam, radi kupovine stana. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je cijenio i iskaz Radmile Tomašević kćerke oštećenog koja je u svom iskazu navela da oštećeni radi zajedno sa njom i da je na poslu pričala da će joj otac otkupiti stan, te je zaključila da je apelant na taj način saznao da njen otac ima određenu količinu novca. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta, te na osnovu iskaza svjedoka Slavka Drapića utvrdio da je kćerka oštećenog, odmah nakon obijanja. 8. februara 2004. godine u policijskoj stanici prijavila da je iz stana njenog oca između ostalog ukraden i novčani iznos od 4.000 EURA. Takođe, Osnovni sud je naveo da prilikom prijave krađe kćerka tužioca nije ukazivala na određenog izvršioca, nego da je prijava krađe izvršena «po nepoznatom izvršiocu». Nadalje, Osnovni sud je zaključio da je u toku postupka utvrđeno da ne postoji niti jedan razlog koji bi eventualno upućivao na zaključak da je kćerka oštećenog policijskoj stanici prijavila da je iz kuće njenog oca nestao veći iznos novca od onog koji je zaista otuđen. Pored toga, Osnovni sud je naveo da ni sam apelant nije isticao da je između parničnih stranaka postojao neki odnos, niti razlozi zbog kojih bi ga tužilac teretio da mu je ukrao veći novčani iznos nego što zaista jeste. Stoga, Osnovni sud je prihvatio da je tačna tvrdnja tužioca da je apelant iz njegovog stana prisvojio 4.000 EURA.
4. Nadalje, budući da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant tužiocu vratio 380 EURA, Osnovni sud je taj novčani iznos uračunao u ukupan iznos od 4.000 EURA, te nakon što je izvršio preračunavanje eura u konvertibilnu marku kao zvanično sredstvo plaćanja, obavezao je apelanta da tužiocu isplati novčani iznos od 7.095,00 KM na ime preostalog duga, a shodno odredbama članu 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
5. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je, utvrdivši da je prvostepena presuda zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, zaključio da je Osnovni sud pravilno ocijenio da apelant nije dokazao svoju tvrdnju da iz stana tužioca nije prisvojio 4.000 EURA već 400 Eura. Također je zaključio i da je Osnovni sud u tom smislu dao valjane i jasne razloge, koje je u cijelosti prihvatio i taj sud.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su navedena prava povrijeđena jer su po njegovom mišljenju osporene presude utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi apelant je naveo da su sudovi pogrešno zaključili da je on kritičnog dana iz tužiočevog stana uzeo 4.000 EURA, budući da po njegovom mišljenju „tužilac nije dokazao bitnu činjenicu – visinu otuđenog novca“. Naime, apelant je naveo da u redovnom postupku nije izvršena pravilna ocjena izvedene dokaze u smislu člana 8. i 123 ZPP-a, jer da jeste po njegovom mišljenju „sud bi zasigurno izveo zaključak da je prisvojo 400 EURA“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a Ustavni sud ta obrazloženja ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je zbog na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović