Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2940/07 (M. S., L. M., M. S. i N. H.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Predmeti (1)
AP-2940/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2940/07, rješavajući apelaciju Marije Stanković i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marije Stanković, Ljiljane Marković, Mire Stjepanović i Nevenke Harović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-
000 302 od 21. avgusta 2007. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-765/05 od 25. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj P-274/01 od 8. avgusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marija Stanković, Ljiljana Marković, Mira Stjepanović i Nevenka Harović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Teslića, podnijele su 2. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 302 od 21. avgusta 2007. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-765/05 od 25. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-274/01 od 8. avgusta 2005. godine.
2. Apelantice su 5. februara 1997. godine podnijele tužbu Osnovnom sudu protiv Opštine Teslić (u daljnjem tekstu: tužena) radi predaje u posjed poslovnog prostora. Apelantice su u predmetnoj tužbi navele da su do izbijanja ratnih sukoba u BiH bile zaposlene u preduzeću «Viteks» iz Visokog u prodavnici koja se nalazila u Tesliću, ulica Karađorđeva broj 2. Apelantice su dalje navele da je, na osnovu odluka tužene, u toku rata poslovnim prostorom u kojem je bila prodavnica prvobitno raspolagalo preduzeće DI «Borja» Teslić, zatim preduzeće DP «Pionir» Prnjavor. Apelantice su istakle da su u tom periodu radile u predmetnom poslovnom prostoru po osnovu radne obaveze koja je bila izjednačena sa radnim odnosom, te da su ostvarivale platu i druga prava iz radnog odnosa. Međutim, apelantice su navele da je tužena 4. aprila 1995. godine naložila preduzeću DP «Pionir» Prnjavor da napusti predmetni poslovni prostor, a zatim je ustupila poslovni prostor preduzeću ODP «Tena» Teslić, nakon čega je apelanticama «prekinut» radni odnos. Nadalje, apelantice su navele da je Izvršni odbor SO Teslić donio Zaključak broj 01-013-56/96 od 13. februara 1996. godine u kojem je navedeno da su «državna preduzeća koja koriste napušteni poslovni prostor, a nisu zaposlili radnike koji su radili u tom poslovnom prostoru, obavezni da izvrše prijem radnika ili da poslovni postor isprazne i vrate na upravljanje SO Teslić. Takav poslovni prostor se može dati u zakup radnicima koji su radili u poslovnom prostoru radi njihovog zapošljavanja uz povlaštenu kiriju u iznosu od 3,5 DM po m2». Budući da ih preduzeće ODP «Tena» Teslić nije primilo u radni odnos, apelantice su postavljenim tužbenim zahtjevom tražile da im tužena preda u posjed predmetni poslovni prostor. S obzirom da je preduzeće «Viteks» iz Visokog 8. juna 2001. godine prodalo predmetni poslovni prostor trećem licu, apelantice su 21. maja 2004. godine «precizirale» tužbeni zahtjev tako što tražile da im tužena na ime naknade štete i izmakle koristi za period od 4. aprila 1995. do 8. juna 2001. godine isplati određene novčane iznose.
3. Presudom Osnovnog suda broj P-274/01 od 8. avgusta 2005. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se obaveže tužena da im na ime naknade štete i izmakle koristi isplati ukupan iznos od 134.483,21 KM, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose pobliže označene u izreci presude, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelantice u toku postupka pred tim sudom ponovile navode iz tužbe, s tim da je prvoapelantica dodala da je 1997. godine, zajedno sa ostalim apelanticama, dobila rješenje o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme od preduzeća ODP «Tena». Međutim, prvoapelantica je navela da je odbila da stupi na posao, budući da ju je direktora tog preduzeća obavijestio da može biti raspoređena na radne poslove i zadatke u skladu sa potrebama preduzeća, odnosno da ne mora značiti da će biti raspoređena na poslove poslovođe koje je ranije obavljala. Osnovni sud je naveo da je, nakon ocjene svih provedenih dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku, zaključio da je tužbeni zahtjev apelantica neosnovan. Osnovni sud je naveo da apelantice nisu, u smislu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, dokazale činjenice na kojima zasnivaju svoj tužbeni zahtjev, te da je nejasno po kojem osnovu traže naknadu štete. Naime, Osnovni sud je naveo da je uvidom u Rješenje preduzeća ODP «Tena» Teslić broj 120/97 od 11. decembra 1997. godine utvrđeno da je stavljeno van snage ranije rješenje o prijemu prvoapelantice u radni odnos na neodređeno vrijeme, jer se prvoapelantica ni poslije produženog roka nije javila na posao. Dovodeći u vezu to rješenje sa iskazima apelantica, te imajući u vidu da apelantice nisu izjavljivale prigovore preduzeću protiv rješenja, niti su podnosile tužbu sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa, Osnovni sud je naveo da tužbeni zahtjev nije osnovan.
4. Nadalje, sud je naveo da su se apelantice u tužbi pozvale na tačku 3. Zaključka SO Teslić broj 01-013-56/96 od 13. februara 1996. godine u kojoj je navedeno da su državna preduzeća koja koriste napušteni poslovni prostor, a nisu zaposlili radnike koji su radili u tom poslovnom prostoru, obavezni da izvrše prijem radnika ili da poslovni postor isprazne i vrate na upravljanje SO Teslić, kao i da se takav poslovni prostor može dati u zakup radnicima koji su radili u poslovnom prostoru. Po mišljenju suda, iz naprijed navedenog ne proizlazi nikakva konkretna obaveza tužene prema apelanticama, već se radi o zaključku koji je donio Izvršni odbor SO Teslić za vrijeme ratnog stanja razmatrajući prijedlog zaključka o korištenju poslovnih prostora koji su u vlasništvu preduzeća čije je sjedište bilo van Republike Srpske. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tužene za naknadu štete apelanticama u smislu čl. 154, 158, 172, 185. i 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Odlučujući o žalbi apelantica protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-765/05 od 25. oktobra 2006. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelantice svoj tužbeni zahtjev zasnivaju na Zaključku Izvršnog odbora SO Teslić broj 01-013-56/96 od 13. februara 1996. godine. Naime, apelantice su navele da ih preduzeće ODP «Tena» Teslić, kojem je dat predmetni poslovni prstor u zakup, nije primilo u radni odnos, te da tužena nije ispoštovala tačku 3. predmetnog zaključka i dala im u zakup poslovni prostor pod povoljnim uslovima kako bi one ostvarile ne samo naknadu u vidu plata, već i dobit od prometa. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa prizlazi da je preduzeće ODP «Tena» Teslić 27. maja 1997. godine donijelo rješenja o prijemu apelantica u radni odnos na neodređeno vrijeme, te da u spisu postoje kopije svih rješenja osim rješenja za drugoapelanticu. Međutim, Okružni sud je istakao da su sve apelantice, nakon prijema navedenih rješenja, obavijestile preduzeće ODP «Tena» Teslić da su podnijele tužbu sudu i da će čekati da se spor okonča pred sudom. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da su predmetnu obavijest potpisale sve apelantice 23. juna 1997. godine. Po mišljenju Okružnog suda, preduzeće ODP «Tena» Teslić je izvršilo svoju obavezu iz predmetnog zaključka, odnosno donijelo je rješenja o prijemu apelantica u radni odnos, S druge strane, Okružni sud je naveo da apelantice ne bi trpjele štetu počev od tada pa ubuduće da su prihvatile da stupe u radni odnos kod preduzeća ODP «Tena» Teslić. Pri tome, Okružni sud je naveo da su apelantice prestale da rade 4. aprila 1995. godine, a da su tužbu podnijele 5. februara 1997. godine, te da iz prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i naknadnih preciziranja, jasno proizlazi da apelantice nisu bile zainteresovane za zasnivanje radnog odnosa, već samo za raspolaganje predmetnim poslovnim prostorom.
6. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelantica protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 302 od 21. avgusta 2007. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje, koje nije sporno, pravilno primijenili materijalno pravo, te pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev apelantica. Naime, Vrhovni sud je naveo da apelantice i tužena nisu zasnovale bilo kakav obligaciono-pravni odnos iz kojeg bi proizlazila obaveza tužene prema apelanticama. Po mišljenju Vrhovnog suda, apelantice su same stvorile po sebe nepovoljnu situaciju, jer su odbile da zasnuju radni odnos na neodređeno vrijeme u preduzeću ODP «Tena» Teslić. Naime, Vrhovni sud je istakao da su aplantice isključivo tražile da im se preda u posjed predmetni poslovni prostor čiji je vlasnik preduzeće «Viteks» Visoko iako više nisu radile u tom preduzeću, što je na kraju rezultiralo gubitkom njihovih prava iz radnog odnosa. Po mišljenju Vrhovnog suda, apelantice su same odgovorne za štetu koju su pretrpjele, dok kod tužene ne postoji odgovornost koja je uslov za dosuđenje naknade štete u smislu odredbi člana 154. stav 1. u vezi sa odredbama čl. 155, 158. i 189. ZOO-a. Vrhovni sud je naveo da tužena nije spriječila apelantice da rade, niti im je nezakonito oduzela predmetni poslovni prostor, jer apelantice u pogledu tog poslovnog prostora nemaju nikakvo pravo, budući da je nesporno da je vlasnik poslovnog prostora preduzeće «Viteks» Visoko. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da tužena nije prouzrokovala štetu apelanticama u vidu izgubljene dobiti i neisplaćenih plata. Štaviše, Vrhovni sud je naveo da je tužena, iako nije imala takvu obavezu, preduzela mjere da apelantice u periodu ratnih dešavanja nastave raditi u prodavnici preduzeća «Viteks» Visoko, iako im je u tom preduzeću radni odnos prestao 1992. godine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema neposredne uzročne veze između radnji, odnosno propusta tužene i nastale štete, te da stoga ne postoji odgovornost tužene za naknadu štete apelanticama u smislu odredbi člana 172. ZOO-a.
7. Apelantice se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju u uživanju prava na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te pravo iz člana 5.e)(i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Apelantice navode da redovni sudovi u toku postupka nisu utvrdili da li je apelanticama radni odnos prestao njihovom krivicom ili ne, a da to predstavlja prethodno pitanje u predmetnom sudskom sporu. Apelantice navode da je nakon donošenja prvostepene presude preduzeće ODP «Tena» Teslić 27. maja 1997. godine donijelo rješenja o prijemu u radni odnos na neodređeno vrijeme, i to samo za tri apelantice. U vezi s tim, apelantice navode da je ODP «Tena» Teslić retroaktivno izvršilo predmetni zaključak koji je donesen 13. februara 1996. godine po ratnim propisima, a da su rješenja o prijemu u radni odnos donesena nakon prestanka ratnog stanja i za vrijeme trajanja predmetnog sudskog postupka.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
10. U vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelantice ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na nediskriminaciju u uživanju prava na rad
12. Takođe, apelantice se žale da im je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju u uživanju prava na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te pravo iz člana 5.e)(i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.
13. Međutim, u konkretnom slučaju, apelantice u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad nisu dostavile bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelantice nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njihovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te prava iz člana 5.e)(i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović