Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2200/07 (T.M.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2200/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2200/07, rješavajući apelaciju T.M., naosnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija T.M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 256 od 11. maja 2007. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-203/05 od 24. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj Rs-65/03 od 23. juna 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. T.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, podnio je 27. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 256 od 11. maja 2007. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-203/05 od 24. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-65/03 od 23. juna 2003. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-65/03 od 23. juna 2003. godine obavezan je tuženi AD «Boksit» Milići (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati plate za period od 1. januara 2002. do 30. aprila 2003. godine u visini utvrđenoj odredbom člana 96. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, te da po osnovu neosnovanog obogaćenja vrati apelantu iznos od 928,82 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do konačne isplate. Odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu razlike regresa za 2001. godinu i isplatu regresa za 2002. godinu, kao i zahtjev za naknadu troškova liječenja. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant invalid rada sa preostalom radnom sposobnošću koji se kod tuženog vodi kao neraspoređeni radnik. Sud je istakao da radniku sa preostalom radnom sposobnošću čija je invalidnost prouzrokovana bolešću pripada pravo na naknadu za period čekanja na raspored u visini od 100% od osnova utvrđenog odredbom člana 96. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 32/00). U konkretnom slučaju sud je naveo da je nesporno utvrđeno da tuženi nije isplaćivao apelantu plate za period od 1. januara 2002. do 30. aprila 2003. godine u skladu sa Zakonom, te da je stoga apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu osnovan. Sud je dalje naveo da je u toku postupka utvrđeno da tuženi nije imao ovlaštenje da umjesto Rudnika boksita Srebrenica, kao vlasnika stana, naplaćuje stanarinu od apelanta za korištenje tog stana. S obzirom na to, sud je obavezao tuženog, shodno odredbi člana 210. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, da vrati apelantu iznos od 928,28 KM koji je bez osnova odbio od plate apelantu. U pogledu zahtjeva za isplatu razlike regresa za 2001. godinu i regresa za 2002. godinu, sud je naveo da iz navoda apelanta i tuženog jasno proizlazi da je tuženi u 2001. godini svim zaposlenima isplatio regres u visini od po 100 KM, a da u 2002. godini nijednom radniku nije isplatio regres. U vezi s tim, sud je naveo da isplata i visina regresa zavisi od sredstava kojima raspolaže tuženi za tu namjenu, te da je zbog toga neosnovan apelantov zahtjev u tom pogledu. Takođe, sud je naveo da je neosnovan i apelantov zahtjev za naknadu troškova liječenja, budući da je tuženi obavezan da uplati doprinose za zdravstveno osiguranje prilikom isplate plate apelantu, tako da će apelant steći pravo da ta sredstva naplati od Fonda zdravstvenog osiguranja.

3. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-203/05 od 24. oktobra 2006. godine kojom su žalbe odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da apelant tokom postupka nije predlagao provođenje dokaza vještačenjem na okolnost visine zahtjeva u pogledu isplate plata, te da su zbog toga neosnovani apelantovi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu. Okružni sud je dalje naveo da je pravo na regres autonomno pravo, ustanovljeno u korist radnika radi poboljšanja načina korištenja godišnjeg odmora, koje se ostvaruje isplatom iz materijalnih troškova poslovanja preduzeća i koje se može realizovati ako preduzeće raspolaže sredstvima za tu namjenu. S obzirom da u konkretnom slučaju tuženi nije raspolagao sredstvima za isplatu regresa, što među strankama nije sporno, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu. Takođe, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je tuženi dužan da mu naknadi troškove liječenja jer nije uplaćivao doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, budući da u konkretnom slučaju nije ni postojala obaveza tuženog da apelantu naknadi troškove liječenja.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 256 od 11. maja 2007. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je tuženi u 2001. godini svim zaposlenima, kao i apelantu, isplatio regres u visini od po 100 KM, te da za 2002. godinu nije isplaćen regres radnicima. U vezi s tim, Vrhovni su je naveo da je pri takvom utvrđenom činjeničnom stanju, koje se ne može pobijati u revizionom postupku, pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tuženi bio u obavezi da po tom osnovu isplati naknadu samo do iznosa koji je u tom periodu ispaćen ostalim radnicima tuženog. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je pravilan i zaključak nižestepenih sudova da se regres može isplatiti samo ako preduzeće raspolaže sredstvima za tu namjenu, budući da se regres isplaćuje iz materijalnih troškova preduzeća. U pogledu apelantovog prigovora da je zbog neuplaćivanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje tuženi u obavezi da mu naknadi troškove liječenja njegove supruge, Vrhovni sud je naveo da ta obaveza tuženog ne proizlazi niti iz odrdaba Zakona o radu, niti iz odredaba Opšteg ili Posebnog kolektivnog ugovora, kao ni Zakona o zdravstvenom osiguranju RS.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu pripada pravo na regres u visini tri prosječne plate u preduzeću u prethodna tri mjeseca u skladu sa odredbama člana 68. stav 1. tačka 7. Kolektivnog ugovora metalaca i rudara RS. Naime, apelant navodi da se prvostepeni sud u konkretnom slučaju više bavio pitanjem da li tuženi ima sredstava da izvrši isplatu regresa, nego njegovim pravom na tu isplatu. Takođe, apelant navodi da su sudovi odbili njegov zahtjev za naknadu troškova liječenja njegove supruge, iako je dostavio sudu sve račune, koje je inače morao sam da snosi jer tuženi nije uplaćivao doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2200/07 (T.M.) | Sudska praksa | Aktio