Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3053/07 (M. H.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Građanski postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3053/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3053/07, rješavajući apelaciju Murise Hadžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Murise Hadžić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-001516 od 30. augusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-06-001191 od 25. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Gračanici, broj P.26/2005 od 15. maja 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Murise Hadžić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-001516 od 30. augusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-06-001191 od 25. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Gračanici, broj P.26/2005 od 15. maja 2006. godine, u odnosu na član 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Murisa Hadžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradačca, podnijela je 15. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Vrhovni sud), broj 070-0-
Rev-06-001516 od 30. augusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-06-001191 od 25. septembra 2006. godine i presude Oćinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P.26/2005 od 15. maja 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P.26/2005 od 15. maja 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-06-001191 od 25. septembra 2006. godine, u cijelosti je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice, kojim je tražila da se ponište kao nezakonite odluke Općinskog suda Gradačac i to, Interni oglas o postavljanju na radna mjesta od 9. juna 2004. godine, Odluka o formiranju komisije za sprovođenje oglasa i bodovanje službeničko-namješteničkog osoblja, broj Su-209/04 od 6. maja 2004. godine, Odluka o obavještavanju o raspoređivanju na radno mjesto zapisničar-daktilograf, broj Su-258/04 od 11. juna 2004. godine i Odluka po prigovoru, broj Su-189/04-I od 5. jula 2004. godine.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanja apelantice i tuženog u svojstvu parničnih stranaka, saslušanja svjedoka, te uvidom u materijalne dokaze koje se nalaze u spisu) utvrdio da je tužbeni zahtjev apelantice podnesen protiv Općinskog suda Gradačac (u daljnjem tekstu. tuženi) neosnovan. Općinski sud je utvrdio da je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima TK (u daljnjem tekstu: Zakon o sudovima) bivši Općinski sud u Srebreniku pripojen tuženom. Na dan osnivanja novoformiranog suda 8. marta 2004. godine preuzeti su svi zaposlenici Općinskog suda u Srebreniku, koji su nakon toga prema članu 114. stav 1. tačka 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH („Službene novine F BiH“ broj 13/98, u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama) stavljeni na raspolaganje rješenjem tuženog, broj Su-83/04 od 8. marta 2004. godine sa otkaznim rokom od tri mjeseca. U skladu sa članom 16. Zakona o sudovima donesen je Pravilnik o utvrđivanju kriterija za određivanje potrebnog broja zaposlenih u Općinskim, Kantonalnim i Vrhovnom sudu F BiH („Službene novine F BiH“, broj 41/03). Članom 7. stav 2. navedenog zakona je propisano da je predsjednik novoosnovanog suda dužan u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i drugim propisima u roku od 60 dana odrediti broj i vrstu uposlenika potrebnih za efikasan rad suda, objaviti oglas i donijeti rješenja o upošljavanju. Općinski sud je dalje utvrdio da je predsjednik tuženog postupajući u skladu sa propisanim obavezama 6. maja 2004. godine raspisao Interni oglas, u kojem je pod tačkom 9. konstatovano da se za radno mjesto zapisničar-daktilograf traži šest izvršilaca, propisani opšti i posebni uslovi potrebni za obavljanje navedenih poslova, i da je za navedeno radno mjesto je prijavu podnijela apelantica u zakonom propisanom roku. Predsjednik tuženog je 6. maja 2004. godine donio odluku o imenovanju Komisije za sprovođenje oglasa i bodovanje službeničko-namješteničkog osoblja (u daljnjem tekstu: Komisija), broj Su-209/04. Komisija je nakon sporovedene procedure po Internom oglasu izvršila ocjenjivanje kandidata, i u skladu s tim je 10. juna 2004. godine sačinila Izvještaj, kojim je konstatovala da se za radno mjesto zapisničar-daktilograf prijavilo ukupno petnaest kandidata, i da se apelantica nalazi na trinaestom mjestu sa ostvarena 53 boda. Dalje je utvrđeno da je predsjednik tuženog na temelju Izvještaja komisije i predložene rang liste kandidata 11. juna 2004. godine donio odluku, broj Su-258/04-I, kojom je utvrdio Listu prioriteta za rješavanje radno-pravnog statusa službenika. Predsjednik tuženog je 11. juna 2004. godine donio Odluku o obavještavanju o raspoređivanju na radno mjesto zapisničar-daktilograf, broj Su-258/04, kojom je apelantica obaviještena da nije raspoređena na navedeno radno mjesto. Apelantica je protiv navedene odluke tuženog izjavila prigovor, koji je rješenjem tuženog, broj Su-189/04-I od 5. jula 2004. godine odbijen kao neosnovan. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da su pobijane odluke tuženog donesene u skladu sa odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama, Pravilnikom o utvrđivanju kriterija za određivanje potrebnog broja zaposlenih u Općinskim, Kantonalnim i Vrhovnom sudu F BiH, kao i odrebama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH (Službene novine F BiH“, broj 23/00 i 50/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), pa je stoga odlučeno kao u izreci presude.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na potpuno pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo, pa je stoga presudu prvostepenog suda potvrdio i žalbu apelantice odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je odbio kao neosnovan prigovor apelantice da predsjednik tuženog u Komisiju nije mogao imenovati članove sindikata zaposlenih O.H. i M.H., jer je utvrđeno da je članom 10. stav 2. Kolektivnog ugovora propisano da članove komisije za rješavanje radno pravnog statusa radnika imenuje rukovoditelj organa uprave, te da istom odredbom nije propisano da službenici koji su članovi sindikata ne mogu biti članovi komisije. Po ocjeni ovog suda imenovanje službenika koji su članovi sindikata u Komisiju, predstavlja čak jedan vid garancije i kontrole prilikom izbora službeničko-namješteničkog osoblja, u smislu potpune i pravilne primjene Kolektivnog ugovora i Zakona o radu. Kantonalni sud je takođe odbio kao neosnovanu žalbu apelantice vezano za ocjenu uslova definisanih Internim oglasom, iz razloga što je utvrđeno da je tuženi u cijelosti postupio prema članu 10. stav 2. Kolektivnog ugovora, jer je izvršio ocjenjivanje kako općih uslova kandidata, stručne spreme i radnog staža kandidata, i posebnih uslova, ocjena o radu, dužine staža osiguranja kandidata, zdravsteno stanje, socijalni status, invalidnost, kao i učešće u odbrani BiH.
5. Vrhovni sud je presudom, broj 070-0-Rev-06-001516 od 30. augusta 2007. godine, odbio kao neosnovanu reviziju apelantice izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-06-
001191, jer je po ocjeni suda odluka drugostepenog suda pravilna i utemeljena na relevantnim zakonima.
6. Apelantica se žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo iz člana 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Smatra da su osporene presude rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno člana 5. Zakona o radu F BiH i čl. 113. i 114. Zakona o radnim odnosima i plaćama, jer je kako ističe na radno prvni status uticala politička činjenica „učešća u borbi protiv agresije na BiH“, a član komisije „ne zna“ ni ko je agresor ni ko su učesnici protiv agresije, i da ostale okolnosti nemaju nikakve veze sa radnim mjestom, itd. Navodi da je samim tim kao i ostali radnici koji nisu učesnici u borbi protiv agresije na BiH primjenom kriterija kolektivnog ugovora diskriminisana u odnosu na pripadnike Armije BiH. Tvrdi da su sudovi proizvoljnom primjenom materijalnog prava imali za cilj samo da zaštite tuženog, koji je višak radnika u procesu reforme rješavao grubo kršeći zakona
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od slijedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje svojih odluka, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također zapaža da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se navodi apelantice u suštini odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanatice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očito (prima facie) neosnovani.
11. Apelantica se također žali da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je između ostalog naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Također navedenim paktom zagarantovano je pravo na socijalnu i zdravstvenu zaštitu. Uživanje ovog prava je garantirano je u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelantica ne navodi da je diskriminirana u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u pogledu prava na rad, prava na socijalnu i zdravstvenu zaštitu nedopuštena jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine..
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović