Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3023/07 (N. L.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3023/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3023/07, rješavajući apelaciju N.L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.L. podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine, broj Gž-86/06 od 18. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Gradiške, podnio je 13. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj Gž-86/06 od 18. septembra 2007. godine. Apelant je 29. novembra 2007. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Apelant je 17. marta 2005. godine tužbom pokrenuo postupak pred Sudom BiH protiv Uprave za indirektno-neizravno oporezivanje Bosne i Hercegovine, radi poništenja rješenja i vraćanja na posao. Suda BiH je rješenjem, broj P-95/05 od 3. aprila 2006. godine konstatovao je da tužba nije uređena u skladu sa odredbom člana 20. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je apelantu naloženo da postupi u skladu sa navedenim rješenjem. Apelant je uređenu tužbu dostavio Sudu BiH 13. aprila 2006. godine, kojom je tražio poništenja rješenja tužene, broj 34-6994-1/04 od 8. februara 2005. godine i broj 34-2877/05 od 25. februara 2005. godine, te da ga tužena vrati na posao i rasporedi na radno mjesto u skladu sa stručnom spremom i radnim sposobnostima.
3. Presudom Suda BiH, broj P-95/05 od 1. septembra 2006. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta te je poništeno rješenje Uprave za indirektno-neizravno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), broj 34-6994-1/04 od 8. februara 2005. godine. Istom presudom odbačen je kao nedopušten tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim se tražo da se poništi rješenje tužene, broj 34-2877 od 25. februara 2005. godine te da se naloži tuženoj da ga vrati na posao i rasporedi na određeno radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti.
4. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanja apelanta i tužene u svojstvu parničnih stranaka, saslušanja svjedoka B.N. u svojstvu člana Komisije tužene za izbor državnih službenika i zaposlenika putem internog oglasa za Regionalni centar Banja Luka, (u daljnjem tekstu: Komisija), te uvidom u materijalne dokaze koje se nalaze u predmetnom spisu) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev apelanta osnovan u dijelu kojim je tražio da se poništi rješenje tužene, broj 34-6994-1/04 od 8. februara 2005. godine. Dalje je utvrđeno da je apelant bio službenik Republičke uprave carina Republike Srpske-Carinarnica Banja Luka. Sa otpočinjanjem rada tužene kao pravnog lica, došlo je do organizacionog restruktuiranja entitetskih carina u jedinstvenu organizacionu cjelinu tužene. U toku tih organizacionih promjena tužena je u cilju popunjavanja radnih mjesta provela postupak izbora kandidata na temelju raspisanog internog oglasa od 2. decembra 2004. godine. Takođe, utvrđeno je da je apelant apelicirao na navedeni interni oglas na radna mjesta; stručni saradnik-carinski inspektor, šef ispostave, vođa referata i viši stručni saradnik-vođa smjene. Komisija tužene je provela postupak utvrđivanja koji kandidati ispunjavaju tražene uslova iz internog oglasa, a 17. novembra 2004. godine je provela intervju sa navedenim kondidatima, nakon čega je izvršena ocjena ukupnog dojma osposobljenosti kandidata za objavljanje poslova oglašenog radnog mjesta. Komisija je dalje u skladu sa izvršenim ocjenjivanjem sačinila rang listu prijavljenih kandidata. Na temelju rang liste Komisije, direktor tužene je postupajući prema članu 8. do 27. Pravilnika o načinu zapošljavanja i odabiru državnih službenika i zaposlenika tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik), donio odluku o izboru kandidata.. Apelant je od Komisije ocjenjen prosječnom ocjenom 13 bodova, pa je na jedinstvenoj listi kandidata za Regionalni centar Banja Luka bio na 488 mjestu, i nije primljen niti na jedno od radnih mjesta na koje se prijavio. Apelant je protiv odluke direktora tužene o izvršenom izboru kandidata, broj 03-34-6563 od 24. decembra 2004. godine izjavio prigovor osporavajući pravilnost rada Komisije uz obrazloženje da nije poštovala odredbe čl. 4., 5., 21. do 26. Pravilnika. Tužena je rješenjem, broj 34-6994-1/04 od 8. februara 2005. godine odbila kao neosnovan prigovor apelanta. Dalje je utvrđeno da je direktor tužene postupajući u skladu sa članom 32. Pravilnika donio rješenje, broj 34-2877/05 od 25. februara 2005. godine, kojim je apelant oglašen prekobrojnim, pa mu je određen prestanak radnog odnosa zaključno sa 31. decembrom 2004. godine. Istim rješenjem je utvrđeno da apelant ima pravo na otpremninu u visini dvanaest mjesečnih plata.
5. Nakon provedenog dokaznog postupka Sud BiH je utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio poništavanje rješenje tužene, broj 34-6994-1/04 od 8. februara 2005. godine, kojim je odbijen kao neosnovan prigovor koji je izjavio protiv odluke o izabranim kandidatima direktora tužene, broj 03-34-6563 od 24. decembra 2004. godine. Sud je ocijenio da je apelant opravdano osporavao pravilnost rada Komisije zbog nepostupanja u skladu sa odredbama Pravilnika, zbog čega je zaključeno da je rješenje nezakonito jer ne sadrži jasne i potpune razloge o relevantnim činjenicama koje je apelant istakao u prigovoru, a tiču se pravilnosti rada Komisije. Sud je zaključio da je tužena bila dužna raspraviti o apelantovim tvrdnjama: da su izabrani kandidati koji nisu ispunjavali uslove internog oglasa, kao i kandidati koje je Komisija ocijenila manjom ocjenom od ocjene koju je on dobio, da su ta lica čak primljena na radna mjesta na koja je on aplicirao, odnosno da nije odgovoreno na njegove tvrdnje o povredi člana 21. do 26. Pravilnika, koje se odnose na nepravilnosti u radu Komisije prilikom izbora kandidata na određena radna mjesta. Stoga je zaključeno da je tužena dužna u ponovnom postupku preispitati sve navode iz prigovora apelanta, pa tek onda donijeti rješenje u skladu sa članom 77. Zakona o radu u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 26/04). Nasuprot tome, sud je odbacio kao nedopušten tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio poništavanje rješenja tužene, broj 34-2877/05 kojim je apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa, jer je utvrđeno da je apelant protiv tog rješenja izjavio žalbu Odboru državne službe za žalbe, pa je stoga zaključeno da će apelant pravo na sudsku zaštitu steći tek donošenjem konačnog rješenja.
6. Tužena je 18. septembra 2006. godine podnijela žalbu Apelacionom odjeljenju Suda BiH, protiv presude ovog suda, broj P-95/05, sa prijedlogom da se prvostepena presuda preinači u dijelu u kojem je odlučeno da se poništava rješenje tužene, broj 34-6994-1/04 od 8. februara 2005. godine, te da se odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta. Apelant je odgovor na žalbu tužene dostavio sudu 28. septembra 2006. godine.
7. Sud BiH je 21. augusta 2007.godine na prijedlog Odjeljenja za sudsku upravu, a na zahtjev sudije Šide Jašarpašić od 20. augusta 2007. godine, sačinio Službenu zabilješku kojom je određen sastav apelacionog vijeća u predmetu broj Gž-86/06 i to, sudija Nedžad Popovac, predsjednik vijeća, sudija Šida Jašarpašić, sudija izvjestilac i sudija dr. Miloš Babić, član vijeća, koji sastav vijeća je potvrdila predsjednica Suda BiH.
8. Apelaciono vijeće Suda BiH je odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv prvostepene presude, broj P-95/05, donijelo presudu, broj Gž-86/06 od 18. septembra 2007. godine, kojom je žalba tužene uvažena i prvostepena presuda je preinačena, tako da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta za poništavanje rješenja tužene, broj 34-6994-1/04 od 8. februara 2005. godine. Zaključeno je da je žalba tužene osnovana, jer je prvostepeni sud potpuno pravilno utvrdio sve činjenice koje su relevantne za ishod ovog spora, međutim na iste je pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Drugostepeni sud je ocijenio da je tužena osporenim rješenjem jasno obrazložila sve razloge neosnovanosti prigovora apelanta koje se odnose na povredu odredaba Pravilnika. Ovo iz razloga jer je u rješenju jasno navedeno, da je Komisija navela kandidate koji ispunjavaju uslove oglasa, da je obavila je intervju sa njima, sačinila rang listu kandidata koju je dostavila direktoru, koji je po ocjeni suda donio pravilnu odluku o izboru. Takođe je utvrđeno da je tužena u rješenju jasno i detaljno obrazložila da su na radna mjesta na koja je apelicirao apelant, izabrani kandidati koji ispunjavaju sve tražene uslove raspisanog internog oglasa, koji su prilikom rangiranja ostvarili veći broj bodova od njega. Osim toga sud smatra da je tužena u toku raspravljanja o tužbenom zahtjevu apelanta sve odlučne činjenice potkrijepila dokazima, koje je ovaj sud odobrio. Dalje je utvrđeno da je stav prvostepenog suda da rješenje tužene ne sadrži sve odlučne razloge iz kojih je vidljivo zašto apelant nije primljen ni na jedno od radnih mjesta na koje se prijavio, u suprotnosti sa stvarnim sadržajem osporenog rješenja. Prema tome, Sud BiH je ocijenio kao neosnovane navode apelanta da je tužena u postupku po internom oglasu izvršila prijem kandidata: B.Đ., D.B. i D.B., koji su ostvarili manji broj bodova od njega, iz razloga što za ovakve tvrdnje apelant nije priložio adekvatne dokaze, i jer je apelant takođe izjavio da ne zna da li su ta lica aplicirala na radna mjesta na koja se i on prijavio. U vezi ovih navoda apelanta sud je na temelju izvršenog uvida u spisak primljenih kandidata 24. decembra 2004. godine, zaključio da nisu tačne tvrdnje apelanta da su navedena lica primljena u radni odnos. U postupku odlučivanja o žalbi apelanta sud je takođe imao u vidu i dokaz tužene da je apelant pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Banja Luci, broj K-1638/05 od 26. decembra 2005. godine osuđen zbog krivičnog djela prevare iz člana 229. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, jer je 6. marta 2001. godine prilikom zasnivanja radnog odnosa u Republičkoj upravi carina Republike Srpske, Carinarnice Banja Luka priložio falsifikovanu diplomu o navodno završenom Ekonomskom fakultetu, Univerziteta u Beogradu od 7. oktobra 1992. godine.
9. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija). U vezi povrede prava na pravično suđenje apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava i jer spor nije vođen u razumnom roku. Apelant smatra da je cijeli postupak izbora kandidata u odnosu na njega bio diskriminatorski, jer ne pripada partiji koja je na vlasti..
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava..
12. U vezi navoda apelanta o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da je sud u osporenoj odluci detaljno i jasno obrazložio zašto je žalba tužene uvažena i prvostepena presuda preinačena, tako da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta za poništenje rješenja tužene, broj 34-6994-1/04 od 8. februara 2005. godine. Ustavni sud smatra da u osporenoj presudi ništa ne ukazuje na to da je sud cijenio činjenice i dokaze na način koji bi ukazivao na povredu prava na pravično suđenje. Apelant je bio u mogućnosti u cijelosti iznijeti činjenice na kojima je zasnovao svoj tužbeni zahtjev a iz stanja spisa proizilazi da je sud izveo sve dokaze koje su predložile parnične stranke. Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju osporene presude dao logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, konkretno Zakona o radu u institucijama BiH i Pravilnika o načinu zapošljavanja i odabiru državnih službenika i zaposlenika, koje ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo same po sebi.
14. Prema tome, Ustavni sud smatra da u vezi sa ovim apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U odnosu na apelantove navode o nerazumno dugom trajanju postupka Ustavni sud ukazuje da prema konzistetnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
16. Apelant se žali zbog nerazumne dužine postupka pred Sudom BiH koji je pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa. U konkretnom slučaju, apelant je tužbom pokrenuo postupak protiv tužene pred Sudom BiH 17. marta 2005. godine, nakon čega je u skladu sa rješenjem ovog suda od 3. aprila 2006. godine, tužbu uređenu u skladu sa odredbama ZPP dostavio sudu 13. aprila 2006. godine. Ustavni sud uočava da je od podnošenja tužbe apelanta postupak pred Sudom BiH trajao dvije godine, četiri mjeseca, ali isto tako da je ovaj sud prvostepenu presudu donio u roku od četiri mjeseca računajući od dana kada je apelant sudu dostavio uređenu tužbu. Prema tome, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud postupajući u skladu sa odredbama ZPP prvostepenu presudu donio vodeći računa o potrebi hitnog rješavanja ovog spora, s obzirom na njegovu prirodu. Nadalje, Sud BiH je u drugostepenom vijeću, postupajući po žalbi tužene donio odluku u roku od jedane godine i osamnaest dana., kojom je predmetni postupak i okončan. Imajući u vidu vrstu i priprodu samog postupka, kao i činjenicu da je konkretna pravna stvar pred Sudom BiH okončana u roku od dvije godine, četiri mjeseca i osamnaest dana, Ustavni sud smatra da dužina postupka koja je bila predmet ovog razmatranja nije prešla granice razumnog roka. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predtavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev», zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, apelant je istakao da je u postupku izbora kandidata bio diskriminiran jer nije bio pripadnik vladajuće partije. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije ima akcesoran karakter i da osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Kako apelant nije naveo u vezi sa kojim pravom iz Evropske konvencije je diskriminiran, osim paušalnog navoda o diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović