Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3171/07 (M. G.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3171/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-3171/07, rješavajući apelaciju Milenka Gutića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Gutića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000478 od 12. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Gutić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo & Guzin iz Mostara, podnio je 27. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000478 od 12. jula 2007. godine. Apelant je 24. decembra 2007. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Marko Ivanković (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 24. oktobra 2001. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv apelanta radi isplate duga. Navedenom tužbom tužitelj je tražio da Općinski sud utvrdi da je apelant dužan da mu isplati iznos od 6.000,00 KM na ime duga sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. jula 1995. godine do isplate, i iznos od 8.405,00 KM na ime korisnih ulaganja u stan, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 1. novembra 1996. godine do isplate, kao i naknadu troškova parničnog postupka.
3. Presudom Općinskog suda, broj P-475/03-I od 10. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1530/05 od 16. januara 2006. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.
4. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanja apelanta i tužitelja u svojstvu parničnih stranaka, saslušanja svjedoka, te uvidom u materijalne dokaze koje se nalaze u spisu) utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. Ovo iz razloga jer je utvrđeno da je apelant kao nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru u Ulici Ante Starčevića broj 42. (ranije Ulica Moše Pijade broj 42, u daljnjem tekstu: predmetni stan) 5. jula 1995. godine, zaključio ugovor o prodaji predmetnog stana sa tužiteljem kao kupcem, kojim ugovorom se tužitelj obavezao platiti apelantu iznos od 6.000,00 KM na ime prodate nekretnine. Uvidom u izjavu apelanta ovjerenu pod brojem, Ov.443/95 od 5. jula 1995. godine proizilazi da je apelant tužitelju prodao stanarsko pravo na predmetnom stanu, da mu je tužitelj platio traženi iznos od 6.000,00 KM, da apelant ovom izjavom ovlašćuje tužitelja da predmetni stan može otkupiti svojim sredstvima, te da se apelant odriče svih traženja za predmetni stan. Općinski sud je dalje utvrdio da je apelant 12. augusta 1998. godine podnio zahtjev Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) za vraćanje u posjed predmetnog stana, i da je odlukom CRPC-a, broj 531-
1689-1/1 od 20. marta 2001. godine potvrđeno da je apelant dana 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, nakon čega mu je stan vraćen u posjed na osnovu zaključka Službe graditeljstva imovinsko-pravnih i stambenih odnosa i zaštite okoliša (u daljnjem tekstu: Služba), broj 07/II-3-3005/98 od 4. septembra 2001. godine, dok je tužitelju kao privremenom korisniku stana naloženo da iz predmetnog stana iseli u roku od petnaest dana. Uvidom u Zapisnik Službe o primopredaji predmetnog stana, broj 07/II-3-3005/98 od 12. marta 2002. godine utvrđeno je da je apelantu kao nosiocu stanarskog prava predmetni stan predat u posjed 12. marta 2002. godine. Takođe, Općinski sud je utvrdio da je apelant 9. maja 2001. godine podnio prijedlog za upis prava vlasništva na predmetnom stanu Sudu za središnju zonu grada Mostara.
5. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je primjenom člana 11. Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano da je zabranjeno prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, protivno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno stjecati stanarsko pravo, i da stjecanje stanarskog prava, koje je u protivnosti sa odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje, utvrdio da je predmetni ugovor protivan navedenim propisima, pa je shodno članu 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) apsolutno ništavan i ne proizvodi pravno djelovanje. Stoga je zaključio da je ugovor o prodaji predmetnog stana zaključen 1995. godine između apelanta kao prodavca (u to vrijeme nosioca stanarskog prava) i tužitelja kao kupca apsolutno ništav ugovor i da isti ne proizvodi pravno dejstvo od momenta zaključenja, te da su sva davanja koja su učinjena u njegovom izvršenju bez osnova. Dalje, budući da je ugovor o prodaji predmetnog stana bio osnov po kojem je tužitelj dao apelantu iznos od 6.000,00 KM, te s obzirom da je taj osnov otpao jer je utvrđeno da je predmetni ugovor apsolutno ništav, to je po ocjeni suda osnov potraživanja tužitelja neosnovano bogaćenje apelanta koje prema odredbi člana 371. ZOO zastarijeva u opštem zastarnom roku od pet godina. S obzirom da je apelant od momenta zaključenja ugovora o prodaji predmetnog stana navedeni iznos držao bez pravnog osnova, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju koje je shodno odredbi navedenog člana ZOO zastarjelo. Općinski sud je takođe odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tražio da mu apelant na ime naknade za izvršena korisna ulaganja u predmetni stan isplati iznos od 8.405,00 KM. Na temelju izvedenih dokaza zaključeno je da tužitelj nije imao nikakvih ulaganja u predmetni stan jer ista nije dokazao, pa stoga nisu ispunjeni uslovi iz člana 18.a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o napuštenim stanovima), a u vezi sa članom 223. ZOO na temelju kojih dokaza bi sud utvrdio da je došlo do povećanja vrijednosti predmetnog stana ulaganjem tužitelja u isti. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, i da razloge koje je dao prvostepeni sud u svojoj odluci prihvata i ovaj sud. Kantonalni sud je stoga primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
6. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 16. januara 2006. godine donio presudu, broj 070-0-Rev-06-000478 od 12. jula 2007. godine kojom je reviziju djelimično uvažio i drugostepnu presudu preinačio, tako da je žalbu tužitelja djelimično uvažio i presudu Općinskog suda, broj P-475/03-I od 10. oktobra 2005. godine preinačio, tako da je sud obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 6.000,00 KM sa zakonskom kamatom počev od 24. oktobra 2001. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate, i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 KM. U preostalom dijelu revizija tužitelja je odbijena kao neosnovana.
7. Vrhovni sud je odlučujući o revizionom prigovoru tužitelja u odnosu na odbijajući dio njegovog zahtjeva za povrat iznosa od 6.000,00 KM jer je drugostepena presuda utemeljena na nepravilnoj primjeni materijalnog prava, pa je stoga pogrešan zaključak drugostepenog suda da je u smislu odredbe člana 371. ZOO nastupila zastara njegovog potraživanja, ocijenio da je njegov prigovor osnovan. Naime, Vrhovni sud je na temelju činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova utvrdio da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da se tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 6.000,00 KM temelji na posljedicama ništavosti ugovora u smislu člana 103. ZOO, jer po ocjeni ovog suda predmet tužbenog zahtjeva tužitelja nije bilo utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora. Ovo iz razloga jer je Vrhovni sud utvrdio da je tužitelj na pripremnom ročištu održanom dana 19. aprila 2005. godine precizirao tužbeni zahtjev, u smislu da je isti utemeljio na institutu naknade štete u visini stjecanja bez osnova-neosnovanog bogaćenja u smislu člana 210. stav 2. ZOO kojim je propisano, da kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prelaz nema osnova u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je obavezan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje imovine nije moguće, dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Vrhovni sud je utvrdio da se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.000,00 KM ne temelji na posljedicama ništavosti ugovora kojeg su parnične stranke zaključile 5. jula 1995. godine, a kako to pogrešno zaključuje drugostepeni sud jer utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora nije ni bio predmet tužbenog zahtjeva. Kako to iz činjeničnog stanja proizilazi tužitelj svoj zahtjev temelji na institutu naknade štete u visini stjecanja bez osnova-neosnovanom bogaćenju u smislu odredbe člana 210. stav 2. ZOO, prema kojoj odredbi kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnova u pravnom poslu ili zakonu stjecatelj je obavezan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pri tome Vrhovni sud je takođe ukazao da je okolnost da tužitelj nije naveo odgovarajuću osnovu svog tužbenog zahtjeva bez uticaja na odluku suda o tom zahtjevu (član 53. stav 4. ZPP, jer činjenični navodi upućuju na naknadu štete u visini stjecanja bez osnova, pa je stoga po ocjeni ovog suda u okviru ovog pravno instituta valjalo cijeniti u prigovor apelanta o zastarjelosti tužiteljevog potraživanja, primjenom člana 376. ZOO.. Stoga, Vrhovni sud je postupajući prema članu 250. stav 1. ZPP u ovom dijelu uvažio reviziju tužitelja, i pobijanu presudu preinačio. Dalje, Vrhovni sud je na osnovu člana 248. ZPP takođe odbio kao neosnovan revizioni prigovor tužitelja koji se odnosi na odbijajući dio njegovog zahtjeva u vezi ulaganja u predmetni stan, ocijenivši pravilnim zaključak nižestepenih sudova da tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje da je imao ulaganja u predmetni stan. Vrhovni sud je takođe zaključio da je tužitelj u ovom sporu uspio sa 40% tužbenog zahtjeva, pa je u skladu sa članom 386. stav 2. ZPP obavezao apelanta da tužitelju na ime troškova postupka nadoknadi srazmjeran dio troškova u iznosu od 1.900,00 KM.
8. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da se osporena presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ističe da je sud zanemario činjenicu da je isplata novca nastupila na temelju apsolutno ništavog ugovora o kupoprodaji stanarskog prava shodno članu 103. stav 1. ZOO, u vezi sa članom 11. stav 3. Zakona o stambenim odnosima. Smatra da tužitelj ne može tvrditi da je za štetu saznao tek donošenjem odluke CRPC-a kojom mu je izvršen povrat stana, jer je ništav pravni posao nastao 6. jula 1995. godine, pa ističe da je sud od tog datuma imao računati rok zastare.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji je osporenom odlukom utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega ukazuje, da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presuda na ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je revizija tužitelja djelimično osnovana pa je drugostepena presuda prinačena na način da je sud žalbu tužitelja djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako što je obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe sudu. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke dao jasne i precizne razloge svojih stavova kao i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu odredbe člana 210. stav 2. ZOO, a u vezi sa članom 376. navedenog zakona, da se u konkretnom slučaju zahtjev tužitelja temelji na institutu naknade štete u visini sticanja bez osnovana-neosnovanog bogaćenja apelanta, u kojem slučaju rokovi zastare za naknadu štete počinju teći od trenutka kada je za tužitelja nastala štetna posljedica. Vrhovni sud je jasno obrazložio da je tužitelj za štetni događaj saznao 20. marta 2001. godine kada je donesena odluka CRPC-a, tj. kada je saznao da predmetni stan mora napustiti pa od tog datuma za tužitelja nastaju štetne posljedice i s obzirom da je tužbu sudu podnio 24. oktobra 2001. godine, to u smislu odredbi člana 376. ZOO tužba nije nije podnesena izvan roka zastare. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović