Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3146/07 (R. U.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 123
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 38
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3146/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3146/07, rješavajući apelaciju Rukiba Uščuplića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rukiba Uščuplića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 070-0-Rev-06-000227 od 27. juna 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž.789/04 od 17. oktobra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P.564/2002. od 20. februara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rukib Uščuplić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Muharemagić Fadil i Mustafa iz Tuzle, podnio je 21. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000227 od 27. juna 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž.789/04 od 17. oktobra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.564/2002. od 20. februara 2004. godine.
2. Općinski sud je u pravnoj stvari tužitelja Murisa Avdića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv tuženog „Tehnograd-Visokogradnja“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) radi izvršenja ugovorne obaveze, te istovremeno u pravnoj stvari apelanta protiv tužitelja i tuženog, radi priznanja prava vlasništva i predaje u posjed nekretnina, proveo jedinstveni postupak i donio Presudu broj P.564/2002 od 20. februara 2004. godine. Općinski sud je presudom utvrdio da je tužitelj ispunio obavezu preuzetu ugovorom broj 1724/99 koji je zaključen sa tuženim 13. septembra 1999. godine. Nadalje, da je tuženi obavezan da potpiše ugovor sa tužiteljem, o kupoprodaji poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: sporni prostor), precizno opisanih karakteristika u izreci presude, na osnovu kojeg će se tužitelj upisati kao etažni vlasnik a u protivnom upisat će se kao vlasnik na osnovu ove presude. Istom presudom, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tuženi za njegov račun i potrebe izgradio sporni prostor, pa da mu se dosljedno tome naloži da apelantu izda ispravu i potrebnu tehničku dokumentaciju valjanu za uknjižbu apelanta kao etažnog vlasnika ovog prostora ili će u protivnom presuda zamijeniti takvu ispravu. Apelant je odbijen i sa zahtjevom da mu tužitelj i tuženi predaju sporni prostor slobodan od lica i stvari, kao i sa zahtjevom da mu solidarno isplate zakupnine (izmakle dobiti) u visini od po 600,42 KM mjesečno počev od 10. septembra 1999. godine, pa sve do predaje spornog prostora i da mu naknade troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je utvrdio da je apelant sa tuženim 8. februara 1991. godine, zaključio Ugovor o udruživanju sredstava radi finasiranja proizvodnog programa (u daljnjem tekstu: ugovor), radi kupovine spornog prostora. Nakon toga, apelant je zaključio i ugovor o kupoprodaji spornog prostora pod brojem 1615/92, koji nije ovjeren kod suda i iz kojeg se ne vidi tačan datum zaključenja. Ovim ugovorom je potvrđeno da je apelant izvršio uplatu kupoprodajne cijene, te da će tuženi izvršiti predaju spornog prostora apelantu, u skladu sa zapisnikom i nakon obavljenog tehničkog prijema zgrade. Nesporno je da apelant nikad nije ušao u posjed spornog prostora. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da je tuženi sa tužiteljem, zbog greške svojih zaposlenika, 13. septembra 1999. godine zaključio isti ugovor za sporni prostor, kao i sa apelantom. Prema mišljenju Općinskog suda, tužitelj prilikom zaključenja ugovora sa tuženim «nije znao niti je mogao znati» da je za sporni prostor ranije zaključen ugovor sa apelantom. Tužitelj je u sporni prostor izvršio određena ulaganja, što nije sporno ni među strankama. Osim toga, nesporno je i da sporni prostor nikad nije korišten kao poslovni prostor. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da je apelant imao punovažni pravni osnov za sticanje prava svojine, ali i da je tužitelj bio savjestan sticalac. Prema mišljenju Općinskog suda, jači pravni osnov za sticanje prava vlasništva, u konkretnom slučaju ima tužitelj, jer je njemu nekretnina predata u posjed. Stoga je Općinski sud,usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pozvavši se na odredbu člana 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 6/98, u daljnjem tekstu: ZOVP) kojom je propisano da u slučaju više savjesnih sticatelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati sticatelj kome je nekretnina predata u posjed te da samo pod uslovom da je nekretnina ostala u posjedu prenositelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati sticatelj koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva, u vezi sa čl. 124. i 12. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. U odnosu na apelantov tužbeni zahtjev, Općinski sud je istakao da su prava apelanta vezana za predmetni prostor, samo obligaciono-pravne prirode i to isključivo u odnosu na tuženog i da je zbog toga tužbeni zahtjev apelanta za upis prava vlasništva kao i predaje u posjed nekretnina neosnovan. Pored toga, Općinski sud je utvrdio da je u odnosu na tužitelja, bilo kakav zahtjev apelanta vezan za izmaklu korist-zakup neosnovan, jer je utvrdio da je njegov posjed savjestan i zakonit. Također, iako je očigledno da je greškom ili krivicom tuženog došlo do ove situacije i da njegovom krivicom apelant nije ostvario svoja prava iz ugovora, sud je odbio njegov tužbeni zahtjev za isplatu zakupnine. Naime, Općinski sud je istakao da apelant tokom postupka nije dao jasne i sigurne dokaze o tome u čemu se sastoji njegova izmakla dobit, odnosno šta se kao dobit mogla osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili čak posebnim okolnostima a što je spriječeno propuštanjem tuženog. Obzirom da je na osnovu člana 123. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) teret dokazivanja na apelantu, to je ovaj dio zahtjeva apelanta odbijen. Nadalje je, na isti način Općinski sud odlučio i o tužbenom zahtjevu apelanta vezano za neosnovano obogaćenje prvotuženog. Naime, Općinski sud je naveo da nije mogao utvrditi postojanje neosnovanog bogaćenja na strani tuženog, u smislu člana 210. ZOO-a, te da se, u svakom slučaju neosnovano bogaćenje ne bi moglo ogledali u konkretnoj situaciji kao isplata zakupnine, jer nije ni bilo nikakvih isplata.
5. Kantonalni sud je donio presudu broj GŽ.789/04 od 17. oktobra 2005 godine, kojom je žalbe tuženog i apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je utvrdio da je Općinski sud, sve dokaze za koje apelant tvrdi da nisu uopšte ili pak sa dovoljno pažnje ocijenjeni od strane suda, imao u vidu prilikom donošenja pobijane presude. Nadalje je utvrdio da je Općinski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje vezano za zaključivanje ugovorā od strane apelanta i tužitelja sa tuženim. Dalje, da je neosnovana žalbena tvrdnja apelanta da je ugovor koji je zaključio tužitelj sa tuženim fiktivan, nezakonit i nedozvoljen, jer osporavani ugovor u svemu ispunjava uslove iz člana 454. važećeg ZOO-a, kako u pogledu forme tako i u pogledu sadržine. Suprotno tvrdnjama obje žalbe, po mišljenju Kantonalnog suda u konkretnom slučaju je pravilno primijenjena odredba člana 38. st. 1. i 2. ZOVP-a. Iz navedene pravne norme proizilazi da je osnovni preduslov da bi se uopšte moglo govoriti o tzv. „konkurenciji“ dva ugovora savjesnost novog sticatelja, koja bi se u konkretnom slučaju cijenila u momentu zaključenja ugovora iz 1999. god. I prema mišljenju Kantonalnog suda, u momentu zaključenja ugovora od 13. septembra 1999.godine, tužitelj je bio savjestan, odnosno on nije znao niti je mogao znati za postojanje ugovora apelanta iz 1991. god. Tu činjenicu ne spori ni tuženi na kome je inače i bio, prema članu 38. stav 1. ZOVP-a, teret dokazivanja savjesnosti odnosno nesavjesnosti tužitelja. Općinski sud je u tom smislu, iz provedenih dokaza izveo ispravan činjenični i pravni zaključak da je tužitelj savjestan sticalac predmetne nepokretnosti na temelju valjanog kupoprodajnog ugovora sa prvotuženikom, da je sporni prostor kupio od tuženika, dovršio, ušao u posjed istog pa kako ima jači pravni osnov za sticanje prava vlasništva jer je ušao u posjed predmetnih prostorija, pripada mu pravo da od tuženika zahtijeva zaključenje takvog pravnog posla koji će mu omogućiti upis prava vlasništva u knjigu etažne svojine ili da mu takvo pravo bude priznato presudom.
6. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-000227 od 27. juna 2007. godine, kojom je reviziju apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da su i po njegovom mišljenju, na utvrđeno činjenično stanje, Općinski i Kantonalni sud pravilno primijenili materijalno pravo, kada su primjenom odredbe člana 38. stav 2. ZOVP, udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja, a tužbeni zahtjev apelanta odbili. Osim toga, Vrhovni sud je, suprotno tvrdnji apelanta, zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženju pobijane presude dao ocjenu žalbenih navoda koji su od odlučnog značaja i po njegovom tužbenom zahtjevu, te za svoju presudu dao valjane i dovoljno jasne razloge. Vrhovni sud je nadalje, povodom istaknutog prigovora o počinjenoj povredi parničnog postupka spajanjem postupaka po dvije parnice radi zajedničkog raspravljanja i donošenja zajedničke presude, istakao da nije odlučivao jer je spajanje učinjeno u postupku pred prvostepenim sudom, zbog koje povrede se revizija ne može izjaviti. Osim toga, Vrhovni sud je primijetio da apelant u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude nije istakao ovaj prigovor, zbog čega o tom prigovoru Kantonalni sud nije ni mogao odlučivati. O ostalim prigovorima apelanta koji se odnose na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud nije odlučivao jer se iz navedenih razloga, revizija ne može izjaviti.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema apelantovim tvrdnjama sporni prostor je izgrađen isključivo njegovim sredstvima još prije početka rata, te samim tim, prvotuženi nije bio vlasnik, ni formalno ni stvarno, nego jedino i isključivo apelant. Također je istakao da je ugovor koji su zaključili tužitelj i prvotuženi protivzakonit, fiktivan i učinjen sa namjerom da se prvotuženi izvuče iz finansijske krize, a tužitelj da se dokopa apelantovog prostora. Apelant smatra da je on vlasnik i na osnovu odredbe člana 25. stav 2. ZOVP kojom je propisano da pravo vlasništva na novoj stvari (ovdje sporni poslovni prostor) pripada vlasniku čijim je sredstvima izgrađena ta stvar. Osim toga, apelant je u apelaciji iznio više činjeničnih i pravnih tvrdnji na osnovu kojih je sporni prostor njegovo vlasništvo, koje tvrdnje se odnose između ostalog i na vrijeme izgradnje, cijenu iz ugovora koji su potpisali tužitelj i prvotuženi kao i saznanja apelanta da je prostor izgrađen. Prema navodima aplacije, apelant je sve svoje tvrdnje dokumentovao pred sudovima ali da sud preko njih „prelazi“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud treba prvo utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se «imovina» apelanta koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala u «legitimnom očekivanju» apelanta da će ostvariti pravo vlasništva na poslovni prostor za koji je potpisao ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelant imao «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je osporenim odlukama kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi i upiše pravo vlasništva nad izgrađenim spornim prostorom, te da je na taj način, nesumnjivo, došlo do miješanja u apelantovu imovinu. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati je li miješanje u apelantovu imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je u konkretnom slučaju tužitelj imao jače pravo na sporni prostor u smislu odredbi člana 38. ZOVP. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu predviđeno zakonom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, Ustavni sud smatra i da je miješanje u apelantovu imovinu izvršeno u javnom interesu, koji se ogleda u potrebi da se održi princip pravne sigurnosti u smislu da se zakonom propiše način sticanja prava vlasništva na osnovu pravnog posla u slučaju postojanja više sticatelja, kako je to propisano članom 38. ZOVP-a. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije narušen ni princip proporcionalnosti između zakonitog cilja kojem se teži i mjere koja je propisana, jer poštivanje zakonom propisanih uslova za sticanje prava vlasništva pravnim poslom, ne predstavlja pretežak teret za apelanta.
12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović