Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3219/07 (S. Z.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3219/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-3219/07, rješavajući apelaciju Stipice Zebe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 68/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipice Zebe podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-001 076 od 12. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stipica Zeba (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Manda Mišanović, advokat iz Petrova, podnio je 27. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001 076 od 12. septembra 2007. godine.
2. Osnovni sud u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj P- 127/03 od 13. aprila 2007. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanta i obavezao Nedu Zekanović (u daljnjem tekstu: I-tuženi), opštinu Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: II-tuženi) i Republiku Srpsku-Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: III-tuženi) da apelantu, na ime naknade materijalne štete, solidarno isplate iznos od 3.293,80 KM sa zakonskim kamatama i troškovima postupka.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je početkom rata u BiH, nakon što je apelant napustio Kotor Varoš, nadležni organ II-tuženog apelantovu kuću proglasio privremeno napuštenom. Nadalje je sud utvrdio da su II-tuženi i III-tuženi dodjeljivali navedenu kuću na privremeno korištenje privremenim korisnicima, a rješenjem od 6. decembra 1996. godine sprat kuće dodijeljen je na korištenje I-tuženom. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da je na osnovu odluka CRPC i Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica apelantu vraćena imovina i da je uveden u posjed svoje kuće 23. jula 2001. godine. Nadalje je Osnovni sud utvrdio da je I-tuženi prilikom napuštanja apelantove kuće skinuo i prisvojio komplet stolariju, električno brojilo i uređaje iz kupatila izuzev kade, zbog čega je i u krivičnom postupku oglašen krivim za krivično djelo oštećenja stambenih ili poslovnih prostorija. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da su tuženici solidarno odgovorni za štetu koja je na opisani način pričinjena apelantu te da je I-tuženi odgovoran po osnovu krivice, shodno odredbi čl. 154. stav 1. i 158. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 3/96, u daljnjem tekstu: ZOO), dok se odgovornost II-tuženog i III-tuženog zasniva na osnovu odredbi člana 172. stav 1. ZOO-a. Osnovni sud je obrazložio da su organi organi II-tuženog na osnovu odredaba Zakona o izbjeglicama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 5/93), Uredbe o smještaju izbjeglica i drugih lica na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/05), a od početka 1996. godine i organi II-tuženog i III-tuženog, shodno odredbama Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 3/96,8/06 i 21/06) imovinu apelanta preuzeli na upravljanje i korištenje i dodjelu privremenim korisnicima, pa da su stoga imali obavezu da se prema ovoj imovini odnose savjesno i da ju očuvaju kako bi bila vraćena apelantu. U pogledu visine postavljenog tužbenog zahtjeva apelanta, Osnovni sud je istakao da je apelant na okolnost visine prouzrokovane štete proveo dokaz čitanjem predračuna i otpremnice od 9. februara 2007. godine, izdatih od odgovarajućih zanatskih radnji. Osnovni sud je zaključio da je na ovakav način apelant dokazao visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.293,80 KM., pa mu je taj iznos dosudio.
4. Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-07-001 076 od 12. septembra 2007. godine kojom je žalbu tuženih uvažio i preinačio presudu Osnovnog suda, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cjelosti i obavezao ga je i da tuženim naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da je utvrdio da je Osnovni sud izveo pravilan zaključak o solidarnoj odgovornosti tuženih te da potraživanje apelanta nije zastarjelo. Međutim, Okružni sud je istakao da, suprotno stavu Osnovnog suda, smatra da apelant nije izvedenim dokazima dokazao visinu pretrpljene štete. Naime, prema odredbi člana 7. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu ZPP) stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Iz ovoga proizilazi da su jedino parnične strane ovlaštene da prikupljaju činjeničnu građu za donošenje odluka suda o njihovim zahtjevima i da «odlučuju o potrebi dokazivanja iznijetih činjenica». U konkretnoj parnici tuženi su, osim isticanja prigovora nedostatka pasivne legitimacije i zastare, pismenim podneskom od 12. februara 2007. godine izričito prigovorili i visini tužbenog zahtjeva, ističući da je vrijednost stvari nerealna jer se radi o stvarima koje su upotrebljavane, pa da su time imale daleko manju vrijednost od vrijednosti koja je navedena au otpremnici i predračunu. Na glavnoj raspravi, nakon što je apelant proveo dokaze čitanjem otpremnice i predračuna, II-tuženi i III-tuženi su istakli da se navedena dokumentacija odnosi na nove stvari i da se tim dokazima ne može dokazati visina pričinjene štete apelantu s obzirom da se radi o upotrebljavanim stvarima koje je apelant koristio do odlaska u izbjeglištvo.
5. Kod takvog stanja stvari, Okružni sud je naveo da je apelant, da bi uspio u ovoj parnici, shodno navedenoj zakonskoj odredbi bio u obavezi da predloži provođenje odgovarajućih dokaza kako bi se utvrdila visina stvarno pričinjene štete. Naime, kako je tužbeni zahtjev u cjelosti osporen, apelant je imao obavezu da dokaže činjenične navode tužbe da se radi o novim stvarima (u kojem slučaju bi se njihova vrijednost mogla utvrđivati navedenom otpremnicim i predračunom), te da odgovarajućim dokazima dokaže tačnu visinu pričinjene štete ukoliko se radi o polovnim stvarima. Okružni sud je zaključio da je osnovano ukazivanje tuženih da u prvostepenom postupku nije na adekvatan način utvrđena visina pričinjene štete apelantu pa se primjenom procesnog pravila o teretu dokazivanja iz odredbe člana 126. ZPP ima uzeti da je u predmetnoj parnici apelant sudu dokazao osnov za nakandu štete ali ne i visinu.tužbenog zahtjeva.
6. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), „pravo na pristup sudu garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije“, pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nije posebno obrazlagao, nego je naveo hronologiju događaja vezanu za postupak koji je vođen u Osnovnom i Okružnom sudu. Apelant smatra da je Okružni sud arbitrarno primijenio procesno pravo, u pogledu dokazivanja visine tužbenog zahtjeva, primijenjujući pravilo o teretu dokazivanja. Osim toga apelant smatra da je Okružni sud „u konkretnom slučaju, ne primijenjujući pravilno odredbe Zakona na koje se pozvao u pobijanoj presudi te nepravilnom primjenom odrebe ZOO-a povrijedio navedena prava apelanta“. Prema mišljenju apelanta u konkretnom postupku je došlo do povrede osnovnih principa kao što je „pravo na pravičan postupak, narušen je princip proporcionalnosti a apelant je doveden u nejednak položaj u odnosu na tužene jer su tuženi i pored toga što je njihova odgovornost za štetu nesumnjiva, privilegovani u odnosu na apelanta“. U vezi s tim, apelant navodi da su prigovori tuženih na visinu štete paušalni i da Okružni sud nije imao pravičan pristup kod primjene odredbi čl. 7. i 126. ZPP, „pravičan pristup raspravnom načelu, ocjeni formalne istine a što se ogleda u tome da tuženi nisu u odgovoru sudu predočili protudokaze niti su dokazali da je stvarna šteta manja od tražene.“ Apelant dalje navodi da su stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva otuđene od strane I-tuženika, kao privremenog korisnika, što je dokaz da su ispravne i da nisu amortizovane a da bi apelant otklonio štetu mora nabaviti iste ili slične ispravne stvari. Pored toga, apelant ističe da „sud svojom odlukom nije zadovoljio uvjete proporcionalnosti, tim miješanjem jer je narušen princip proporcionalnosti između javnog interesa i osnovnih prava apelanta kao pojedinca s druge strane.“
7. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su svi navodi apelanta neosnovani. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da su, shodno odredbi člana 7. ZPP, jedino parnične stranke ovlaštene da prikupljaju činjeničnu građu za donošenje odluke suda o njihovim zahtevima i da odlučuju o potrebi dokazivanja iznijetih činjenica. U konkretnoj parnici, apelant nije izvedenim dokazima dokazao visinu pretrpljene štete, obzirom da su tuženici prigovarali visini tužbenog zahtjeva. Kod takvog stanja stvari, apelant je imao obavezu da sudu dokaže činjenične navode tužbe da se radi o novim stvarima ili ukoliko se radi o polovnim stvarima, onda je vrijednost stvari trebala biti utvrđena provođenjem vještačenja po vještaku odgovarajuće struke ili provođenjem drugog odgovarajućeg dokaza. U konkretnom slučaju ostalo je neutvrđeno da li se radi o novim ili polovnim stvarima za koje je apelant oštećen. Zbog toga je Okružni sud imao zakonsko ovlaštenje da prvostepenu presudu preinači tako da u cjelosti odbije tužbeni zahtjev apelanta jer je apelant bio obavezan da sudu dokaže kako osnov tako i visinu pričinjene štete.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, u konkretnom slučaju za svoju odluku dao jasne i argumentovane razloge o tome zašto smatra da apelant nije uspio dokazati visinu materijalne štete koju potražuje od tuženih, pri tom se pozivajući na relevantne odredbe ZPP kojima je propisano da teret dokazivanja leži na tužiocu, a takvo obrazloženje osporene odluke Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelant u apelaciji, osim vrlo paušalnih navoda o kršenju prava na pristup sudu, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Eropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
12. U vezi sa navodima apelanta koji se tiču prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, Ustavni sud smatra da apelant nije ničim učinio vjerovatnim da mu je ovo pravo osporenom odlukom na bilo koji način prekršeno. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u vezi sa povredom prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović