Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3341/07 (B. M.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3341/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-3341/07, rješavajući apelaciju Biljane Marković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 68/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Biljane Marković podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-

000 422 od 17. septembra 2007. godine u dijelu u kojem je potvrđena Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj RS-1900/02 od 5. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Biljane Marković podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-

000 422 od 17. septembra 2007. godine u dijelu u kojem je ukinuta Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj RS-1900/02 od 5. februara 2007. godine i predmet vraćen na ponovno suđenje, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Biljana Marković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Ranko Vulić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 8. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 422 od 17. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-1900/02 od 5. februara 2007. godine. Apelantica je također podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu da zastane s ponovnim postupkom u ovom predmetu, po uputstvu Okružnog suda, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3341/07 od 10. aprila 2008. godine odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Osnovni sud je donio Presudu broj RS-1900/02 od 5. februara 2007. godine, kojom je djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelantice i u stavu I izreke obavezan je „Malpreh“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici na ime razlike u plati, toplog obroka i otpremnine isplati novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude, računajući od dana donošenja presude, pa do isplate. Tuženi je, također, obavezan da apelantici plati određene iznose na ime kamate na glavni dug. U stavu II izreke tužbeni zahtjev apelantice koji se odnosi na poništenje odluke o prestanku radnog odnosa broj 1758/03 od 16. maja 2003. godine, vraćanje na posao i isplatu manje isplaćenih potraživanja iz radnog odnosa do 25. decembra 2001. godine, odbačen je kao neblagovremen. U stavu III izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice za isplatu potraživanja po osnovu razlike u toplom obroku za period oktobar-decembar 2002. godine i januar-maj 2003. godine, kao i zahtjev apelantice za isplatu regresa za godišnji odmor za 2001., 2002. i 2003. godinu. U pogledu troškova postupka, Osnovni sud je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je odbio zahtjev apelantice za isplatu regresa za godišnji odmor za 2001., 2002. i 2003. godinu jer je utvrdio da je neosnovan. Naime, prema obrazloženju Osnovnog suda, regres za korištenje godišnjeg odmora je pravo radnika iz radnog odnosa, ali pod uslovom da su za te namjene kod poslodavca obezbijeđena materijalna sredstva. Apelantica u toku postupka nije pružila niti jedan dokaz da je tuženi imao obezbijeđena sredstva za isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora, niti je pružila ijedan dokaz da je regres isplaćen ostalim radnicima a njoj nije. Osnovni sud je, imajući u vidu odredbu člana 126. ZPP kojom se propisuju pravila o teretu dokazivanja, zaključio da je apelanticin zahtjev u tom segmentu neosnovan.

5. Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Ž-07-000-422 od 17. septembra 2007. godine kojim je u stavom I izreke djelimično usvojio žalbu tuženog, te je prvostepenu presudu ukinuo u dosuđujućem dijelu (stav I izreke presude), kao i u dijelu odluke o troškovima postupka (stav IV izreke presude) i predmet je u tom dijelu vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje. Pored toga, stavom II izreke Okružni sud je žalbu apelantice koja se tiče osporavanja odbijajućeg dijela presude vezano za zahtjev za regres za 2001. 2002. i 2003. godinu odbio i prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je istakao da je pravilan stav Osnovnog suda kad apelanticu odbija sa tužbenim zahtjevom, cjeneći pravila o teretu dokazivanja i odredbu člana 126 ZPP. Okružni sud je, također, istakao da je utvrdio da je u toku prvostepenog postupka strankama bilo omogućeno da, u skladu sa članom 7. stav 1 ZPP iznose činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvode dokaze kojima utvrđuju te činjenice. Apelantica u prvostepenom postupku nije pružila dokaze o tome da ju je tužena stavila u neravnopravan položaj pri ostvarivanju prava na regres, tj. da je tužena isplaćivala regres nekim radnicima, a njoj nije. Nadalje je Okružni sud naveo da pozivanje apelantice na prethodnu praksu sudova i način okončanja sličnog postupka pred drugim sudom, nema značaja za rješavanje konkretne pravne stvari. Naime, sudovi su nezavisni u svom radu i njihove odluke ne zavise od odluka drugih sudova ili organa, a sudsku odluku može preispitivati samo nadležan sud povodom pravnih lijekova u postupku propisanom ustavom ili zakonom. Obzirom na navedeno, Okružni sud je istaknute žalbene navode apelantice ocijenio neosnovanim i potvrdio ožalbenu presudu u odbijajućem dijelu.

6. Apelantica smatra da su joj pobijanim odlukama Osnovnog i Okružnog suda povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica vidi, u principu, u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da Okružni sud svojim pravnim stavovima, koji su obavezujući za Osnovni sud, diskriminira radnike u odnosu na poslodavce. Osim toga, apelantica ističe da je na pripremnom ročištu i na ročištu za glavnu raspravu isticala da je tuženi nanio štetu radnicima izvršenjem triju krivičnih djela predviđenih Krivičnim zakonom RS i predlagala sudu da shodno članu 213. ZKP RS podnese krivičnu prijavu nadležnom okružnom tužiocu, što sud nije učinio. Apelantica smatra da joj je ovakvim postupanjem suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje „jer je parnični sud bez raspravljanja o krivičnim djelima i ne prijavljujući ih povrijedio pravo apelantice kao oštećene krivičnim djelom“. Nadalje, apelantica ističe da su u ovom predmetu i Osnovni i Okružni sud zauzeli stav da je regres za godišnji odmor pravo radnika iz radnog odnosa, ali pod uslovom da su za te namjene kod poslodavca obezbijeđena materijalna sredstva. Prema apelanticinim navodima, sudovi nisu naveli na osnovu kojeg zakona su zauzeli takav stav. Isto tako, nije jasno zašto sudovi teret dokazivanja da je tuženi imao sredstva da isplati regres prebacuju na radnika, iako se sva relevantna dokumentacija nalazi kod tuženog kao poslodavca a radnik nema pristup istoj.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...] (14) apelacija je preuranjena;

a) Dopustivost u odnosu na stav II Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 422 od 17. septembra 2007. godine

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se u suštini svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud, u konkretnom slučaju za svoje odluke dali jasne i argumentovane razloge, a takva obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Dopustivost u odnosu na stav I Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 422 od 17. septembra 2007. godine

11. Prema odredbama člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

12. U konkretnom slučaju postupak o predmetu dijela apelacije kojim se osporava stav I Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 422 od 17. septembra 2007. godine, kojim je ukinuta Presuda Osnovnog suda broj RS-1900/02 od 5. februara 2007. godine, prema stanju spisa je u toku pred Osnovnim sudom, pa slijedi da je apelacija u tom dijelu preuranjena.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3341/07 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio