Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3280/07 (Ž. Š.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3280/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-3280/07, rješavajući apelaciju Živka Škrbića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 68/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija apelacija Živka Škrbića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev:615/05 od 11. maja 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-2619/03 od 24. maja 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-2989/01 od 20. maja 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Živko Škrbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, podnio je 3. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev:615/05 od 11. maja 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž- 2619/03 od 24. maja 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2989/01 od 20. maja 2003. godine. Apelant je Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije 15. januara 2008. godine.

2. Osnovni sud je donio Presudu broj P-2989/01 od 20. maja 2003. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanta i obavezao opštinu Čelinac (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 9.648 KM, od čega po osnovu manje izgrađenog poslovnog prostora od 3 m2 iznos od od 3.900 KM i po osnovu kašnjenja sa izvođenjem radova, na ime penala, iznos od 5.748 KM, sve sa zakonskim kamatama. Osim toga, presudom je apelant odbijen sa preostalim tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu tužena isplati iznos od 44.024 KM, po osnovu sticanja bez osnova kupoprodajne cijene za dvije k.č sa identifikacionim podacima navedenim u izreci presude, po osnovu izmakle dobiti i po osnovu „moralne“ štete. Osnovni sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je provedenim dokazima utvrdio da je apelant 10. jula 1991. godine zaključio ugovor za izgradnju poslovnog prostora od 14,06 m2 i da je tim povodom na račun tužene uplatio iznos od 50 % od ugovorenog iznosa a ostatak je valorizovan od ranije uplaćenih sredstava, te da se izvođač obavezao završiti radove u roku od 90 dana od dana uvođenja u posao. Među strankama je nesporno da je apelant u cjelosti izmirio svoju obavezu ali da je nakon završetka izgradnje utvrđeno da je izgrađeni prostor manji od ugovrenog za 3m2. Osnovni sud je po tom osnovu, cijeneći i nalaz i mišljenje vještaka, utvrdio da apelant pretrpio štetu te je, primjenom odredbe člana 189. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 3/96, u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao tuženu da apelantu na ime manje izgrađenog poslovnog prostora za 3 m2 isplati u presudi navedeni iznos naknade. Osim toga, Osnovni sud je, također kao nesporno, utvrdio da je izvođač radova kasnio sa završetkom radova u predviđenom roku na poslovnom prostoru svojom krivicom, zbog čega je tuženu obavezao da apelantu na ime penala isplati iznos naveden u izreci presude.

4. Osnovni sud je također utvrdio da je apelantu, putem konkursa tužene od 29. oktobra 1990. godine, dodijeljen dio k.č. broj 705 radi izgradnje objekta male privrede i da je apelant izvršio svoju obavezu prema tuženoj uplatom kupoprodajne cijene. Nadalje je Osnovni sud je utvrdio da je, nakon toga, odlukom tužene izmijenjen urbanistički plan i da parcela koja je dodijeljena apelantu, predstavlja zonu za građenje objekta zdravstva. U vezi s tim, tužena je donijela rješenje kojim je apelantu dodijeljena na korištenje uz naknadu druga parcela u zamjenu za ranije dodijeljenu parcelu. Apelant protiv donesenog rješenja nije pokrenuo upravni spor i rješenje je postalo pravosnažno. Zbog navedenih činjenica, a što je potvrđeno i nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka, Osnovni sud je zaključio da apelant nije pretrpio nikakvu štetu zbog zamjene navedenih nekretnina obzirom da je izvršena i valorozacija uplaćenih sredstava za nekretninu. Nadalje je Osnovni sud istakao da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o stjecanju bez osnova jer je apelant izvršio uplatu tuženoj po osnovu ugovora a zauzvrat je dobio poslovni prostor, zbog čega ga je sud odbio sa tužbenim zahtjevom. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant izgrađeni prostor primio 25. februara 1992. godine i da mu je dozvoljeno da izvrši dogradnju prostora za 3 m2 kao nadokandu za već kupljeni prostor. U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da je apelant mogao obavljati djelatnost u predmetnom poslovnom prostoru i da nije pretrpio štetu zbog izmakle dobiti zbog čega je odbio taj dio tužbenog zahtjeva. Odlučujući o zahtjevu apelanta da mu tužena isplati traženu naknadu po osnovu «moralne štete», sud je zaključio da u radnjama tužene koje su se odnosile na predmet ovog spora i na apelanta nema odgovornosti prema apelantu niti je apelantu nanesena bilo kakva moralna šteta.

5. Apelant je 4. jula 2000. godine podnio prijavu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) zbog dužine trajanja postupka i pristrasnosti suda u predmetu koji se vodio povodom njegove tužbe upućene Osnovnom sudu. Budući da je Dom prestao postojati 31. decembra 2003. godine, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) je dobila mandat da odluči o predmetima podnesenim Domu. U skladu s tim, Komisija je usvojila Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/00/3922 od 3. novembra 2004. godine. Predmetnom odlukom Komisija je utvrdila da je apelantu u postupku naknade štete prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, te je slijedom toga naložila Republici Srpskoj da preduzme neophodne mjere da se bez odlaganja donese konačna odluka u parničnom postupku koji je apelant pokrenuo 27. februara 1996. godine pred Osnovnim sudom a koji je u vrijeme donošenja odluke Komisije bio u fazi odlučivanja po žalbi pred Okružnim sudom. Također, Komisija je naložila Republici Srpskoj da apelantu isplati iznos od 1.000,00 KM zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. Osim toga, Komisija je, vezano za apelantove navode o pristrasnosti Osnovnog suda, zapazila da apelant svoje navode o pristrasnosti nije potkrijepio bilo kakvim dokazima, te da su ovi njegovi navodi očigledno neosnovani.

6. Okružni sud je donio Presudu broj Gž-2619/03 od 24. maja 2005. godine kojom je presudu Osnovnog suda potvrdio. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da navodima žalbi stranaka nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. S tim u vezi Okružni sud je istakao da je, prije svega, neosnovan žalbeni navod apelanta da nije mogao dobiti dozvolu za rad zbog čega od 1993. godine plaća zakupninu za drugi lokal, te da je tužena obavezna da naknadi razliku dobiti apelantu po tom osnovu. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je nesporno utvrđeno da je apelantu predat u posjed sporni poslovni prostor 1992. godine. Osim toga, Okružni sud je istakao da tokom postupka apelant nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizilazilo da nije mogao dobiti dozvolu za rad u predmetnom poslovnom prostoru zbog krivice tužene. Nadalje je Okružni sud istakao da je pravilno Osnovni sud odlučio i kada je odbio apelantov zahtjev za naknadu „moralne“ štete jer se odredbom člana 200 ZOO-a ne propisuje vid nematerijalne štete „zbog obespravljenosti šikaniranja i duševnih patnji u zlu vremenu“. Najzad, Okružni sud je zaključio da je neosnovan prigovor apelanta na odluku o troškovima postupka jer je Osnovni sud istu donio uz primjenu odredbe člana 164. tada važećeg ZPP. Naime, navedenom odredbom je propisano da sud o naknadi troškova postupka odlučuje na određeni zahtjev stranke i da je stranka dužna da u zahtjevu opredjeljeno navede troškove za koje traži naknadu. Obzirom da je apelant na ročištu prije zaključenja glavne rasprave paušalno tražio naknadu troškova postupka što čini i u žalbi, to je pravilno postupio Osnovni sud kada je donio odluku o troškovima postupka kao u izreci prvostepene presude.

7. Vrhovni sud je donio presudu broj Rev:615/05 od 11. maja 2007. godine kojom je reviziju apelanta odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je detaljno obrazložio zašto je zaključio da je na donesene odluke Okružnog i Osnovnog suda pravilno primijenjeno materijalno pravo i da su shvatanja Okružnog i Osnovnog suda pravilna. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao, između ostalog i na to da nižestepene presude nisu „kontroverzne, neosnovane i pristrasne“ kako to tvrdi apelant; da su zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava i na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju a da pri tome nisu počinjene bitne povrede odredba parničnog postupka. Nadalje je Vrhovni sud istakao da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i da su svi ostali revizioni navodi apelanta bez uticaja na zakonitost i pravilnost presuda Okružnog i Osnovnog suda. Osim toga, Vrhovni sud je utvrdio da ne postoje nedostaci u presudi na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je apelantova revizija odbijena kao neosnovana.

8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na „pravično i fer suđenje u razumnom roku“ u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija. Apelant se žali da da sud nije u razumnom roku donio odluku. Osim toga, apelant smatra da su „sudovi u RS pristrasni, korumpirani, neefikasni te da djeluju u sprezi sa vlašću usljed čega krše zakonske propise RS kao i Ustav BiH“. Apelant navodi da mu je presuda Vrhovnog suda dostavljena tek 27. novembra 2007. godine „usljed namjernog propusta u dostavljanju“. Naime, apelant navodi da je on presudu Vrhovnog suda, nakon intervencije, pronašao u arhivi Osnovnog suda i preuzeo zapisnički. Apelant prigovara i utvrđenom činjeničnom stanju od strane sudova kao i u činjenici da mu od strane sudova nije priznato pravo na naknadu troškova postupka. Apelant traži da Ustavni sud prinači presudu Vrhovnog suda i naloži Okružnom sudu da postupi po „presudi istog suda broj GŽ-1588/00 koju je Okružni sud donio 16. novembra 2001. godine“ ili da sam donese konačnu odluku a pri tome obaveže Vladu RS «da pravilno obešteti apelanta».

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U odnosu na navod apelanta da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj CH/00/3922 od 3. novembra 2004. godine utvrđena povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku u postupku naknade štete, pa je slijedom toga naloženo nadležnim organima da u određenom roku donesu odluku po zahtjevu apelanta, kao i da mu isplate naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, nakon donošenja navedene odluke Komisije, u vrlo kratkom roku donio odluku o po žalbi apelanta i tužene. Nakon toga, apelant je protiv pravomoćne presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je o izjavljenoj reviziji donio odluku 11. maja 2007. godine. Imajući u vidu cjelokupan postupak koji je uslijedio nakon donošenja Odluke broj CH/00/3922, Ustavni sud ne nalazi da dužina postupka prelazi granice «razumnosti» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da je apelantu već jednom utvrđena povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u postupku nakanade štete, te da mu je za dio postupka za koji je utvrđena povreda dosuđena naknada nematerijalne štete. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na suđenje u razumnom roku očigledno (prima facie) neosnovani..

12. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na pristrasnost sudova, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da su sudovi bili pristrasni, ali ove navode nije obrazlažio niti je ponudio dokaze koji bi ukazali da je pravo na nepristrasan sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na bilo koji način dovedeno u pitanje. Naime, ove tvrdnje apelant zasniva samo na navodima o «sprezi sudova sa vlašću» i «korumpiranosti», ali takve tvrdnje ni na koji način nije potkrijepio bilo kakvim činjenicama niti je ukazao na bilo šta što bi predstavljalo bar minimalnu argumentaciju o navodnoj pristrasnosti sudova u konkretnom slučaju. Stoga Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani

13. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se tiču navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali ove njegove tvrdnje, već je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3280/07 (Ž. Š.) | Sudska praksa | Aktio