Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3222/07 (H. A. i E. P.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3222/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3222/07, rješavajući apelacije Hamdije Abdića i Emina Pivića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Hamdije Abdića i Emina
Pivića podnesene protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-000311 od 3. oktobra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj K-45704 od 16. aprila 2007. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamdija Abdić (u daljnjem tekstu: apelant H.A.) iz Bihaća koga zastupa Alaga Bajramović, advokat iz Bihaća i Emin Pivić (u daljnjem tekstu: apelant E.P.) iz Bihaća koga zastupaju Mirsad Mešić i Ilijas Midžić advokati iz Bihaća podnijeli su 3. i 5. decembra 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-07-000311 od 3. oktobra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-45/04 od 16. aprila 2007 godine. Apelanti su, također, podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zatvorske kazne do okončanja postupka po predmetnim apelacijama pred Ustavnim sudom. Apelant H.A. je dostavio dopunu apelacije 19. marta 2009. godine.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3222/07 od 13. decembra 2007. godine, kojom je odbio zahtjev apelanta H.A. za donošenje privremene mjere i Odluku broj AP 3297/07 od 14. februara 2008. godine kojom je odbio zahtjev apelanta E.P. za donošenje privremene mjere.
3. Apelant H.A. se naknadno, 15. maja, 4. jula i 23. septembra 2008. godine, ponovo obratio sa prijedlogom za ponovno razmatranje zahtjeva za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zatvorske kazne, do okončanja postupka o predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.
4. Ustavni sud je donio Odluku AP 3222/07 od 17. novembra 2008. godine, kojom je odbio azahtjev apelanta H.A. za donošenje privremene mjere.
5. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP 3222/07 i AP 3297/07 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3222/07.
6. Presudom Kantonalnog suda, broj K-45/04 od 16. aprila 2007 godine, apelant H.A. i apelant E.P.su oglašeni krivim da su na način i u vrijeme pobliže navedeno u dispozitivu presude, počinili krivično djelo-teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva iz člana 151. stav 1. u vezi sa članom 150. preuzetog Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine («Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine" br. 16/77 32/84, 19/86, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90 i 24/91, te «Službeni glasnik Republike Bosne i Hercegovine» br. 2/92, 8/92, 10/92, 16/92 i 13/94, u daljnjem tekstu: KZ RBiH) pa je primjenom odredbi iz čl. 4, 5, 33, 41. i 42. tačka 2. i člana 43. stav 1. tačka 1. preuzetog KZ SFRJ apelant H.A. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine a apelant E. P. na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Istom presudom a na osnovu člana 91. stav 3. ranijeg Zakona o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te «Službeni glasnik Republike Bosne i Hercegovine» br. 2/92, 9/92, 16/92 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZKP) apelant H.A. i apelant E.P. su dužni solidarno snositi troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.785,00 KM i na ime paušala 400,00 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Također, istom presudom, na osnovu člana 345. stav 3. ZKP optuženi H.B, B.R, Š.M. i M.Z. su oslobođeni od optužbe da su na način i u vrijeme opisano kao u izreci presude, počinili krivično djelo-teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva iz člana 151. stav 1. u vezi sa članom 150. KZ RBiH.
7. Kantonalni sud je u toku dokaznog postupka saslušao svjedoke optužbe i odbrane, izvršio uvid i pročitao nalaz timskog neuropsihijatrijskog vještačenja te izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Kantonalni sud je u obrazloženju odluke naveo iz kojih razloga je odbio prijedloge odbrane da se provedu određeni dokazi. Kantonalni sud je istakao da je odbio prijedlog odbrane da se pozovu i kao svjedoci saslušaju K.I, M.I i B.I jer po ocjeni suda iskazima ostalih saslušanih svjedoka na iste okolnosti činjenično stanje je dovoljno rasvijetljeno tako da bi se saslušanjem predloženih svjedoka krivični postupak samo odugovlačio. Također je Kantonalni sud naveo da je odbio prijedlog odbrane da se izvede dokaz rekonstrukcijom događaja na licu mjesta u kafiću «Ismar» jer je vijeće zaključilo da izvođenjem ovog dokaza ne bi doprinijelo utvrđivanju drugačijeg činjeničnog stanja u odnosu na već utvrđeno činjenično stanje a iz izjave trećeoptuženog H.B. koji je vlasnik lokala je utvrđeno da je navedeni lokal adaptiran i renoviran i da mu je izmijenjen unutrašnji sadržaj tako da rekonstrukcija događaja ne bi bila izvršena pod identičnim uslovima i okolnostima kako se događaj odigrao. Kantonalni sud je dalje istakao da je također odbio prijedlog branioca apelanta H.A. da se na okolnost njegove uračunljivosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela provede neuropsihijatrijsko vještačenje jer u toku postupka, odgovarajućom medicinskom dokumentacijom ni na koji način nije ukazano na činjenicu da se apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela nalazio u stanju trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili da je imao neko drugo oboljenje a koje bi ukazivalo na to da je njegova uračunljivost tempore criminis bila narušena. Apelant H.A. je iznoseći svoju odbranu te posebno osporavajući valjanost i istinitost iskaza oštećenog jasno i nedvosmisleno opisao svoju ulogu u kritičnom događaju tako da i opisivanje i prikazivanje događaja od strane apelanta ne ukazuje da je njegova uračunljivost u tom trenutku bila narušena.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je činjenično stanje navedeno u dispozitivu presude i ponašanje apelanata i ostalih optuženih prema oštećenom B.N. utvrdio iz iskaza oštećenog kojem je poklonio vjeru u dijelu u kojem je oštećeni prikazao i opisao događaj koji se desio 13. oktobra 1996. godine, u kafiću «Ismar». Kantonalni sud je poklonio vjeru dijelu iskaza oštećenog u kojem je opisao tuču, maltretiranje i ponižavanje svjedoka A.A. te dio iskaza kojim je opisao i prikazao događaj u kojem mu je apelant E.P. iz vatrenog oružja-pištolja nanio tešku tjelesnu povredu u predjelu lijeve noge i lijevog skočnog zgloba te dio iskaza u kojem on opisuje da mu je u navedenom događaju oduzet zlatni sat, narukvica putnički automobil i izvjesna količina novca. U presudi je obrazloženo da je iskaz oštećenog potvrđen i iskazima saslušanih svjedoka a svestranom analizom provedenih dokaza Kantonalni sud je utvrdio da su ključnu ulogu u navedenom događaju imali upravo apelanti H.A. i E.P. s tim što oštećeni tvrdi da su ga i ostali optuženi tukli, udarali i maltretirali ali u manjoj mjeri i nisu tražili od njega novac i druge vrijednosti. Oštećeni je u svom iskazu kategoričan i izričit da su upravo apelanti H.A. i E.P. za čitavo vrijeme trajanja događaja, tuče i maltretiranja insistirali i tražili da im preda 200,000,00 DM i da je to bio njihov osnovni razlog zbog kojeg su se tako prema njemu ponašali. Da su zaista apelanti H.A. i E.P u konkretnom događaju imali ključnu i vodeću ulogu pored iskaza oštećenog sud je utvrdio i iz iskaza svjedoka A.A. koji je u svojoj izjavi istakao da je apelant H.A. ostalim optuženim naređivao kako će se ponašati prema njemu te da je u jednom trenutku trećeoptuženom i rekao da ga udari što je ovaj i učinio a lokal je mogao napustiti tek kada ga je apelant H.A. pustio. Kantonalni sud je naveo razloge zbog kojih prilikom donošenja presude nije mogao prihvatiti određene dijelove iz iskaza oštećenog kao vjerodostojne i tačne.
9. Kantonalni sud je istakao da je van sumnje dokazano i utvrđeno da su ključnu ulogu u događaju za koje se terete svi optuženi imali apelanti H.A. i E.P.da su ostali optuženi postupali upravo po naredbi apelanata H.A. i E.P. Kantonalni sud je zaključio da ostali optuženi nisu imali umišljaj niti namjeru da u odnosu na oštećenog primjene silu i prijetnju sa ciljem da bi od oštećenog na takav način oduzeli stvari te da za sebe ili drugog pribave protivpravnu imovinsku korist već su navedene radnje prema oštećenom vršili jer su uvažavali autoritet i ulogu koju su imali apelanti H.A. i E.P. kao demobilisane starješine Armije Bosne i Hercegovine. Iz postupanja apelanata H.A. i E.P., Kantonalni sud je nedvojbeno utvrdio da su u odnosu na oštećenog vršili silu i prijetnju sa ciljem da bi dobili traženi iznos od 200.000,00 KM a da su u izvršenju te svoje namjere od istog kasnije oduzeli njegove pokretne stvari koje su pobliže navedene u izreci ove presude, da je apelant E.P. ispalio jedan metak u nogu oštećenog i nanio mu ustrelnu ranu u predjelu lijevog skočnog zgloba te navedene radnje predstavljaju obilježje bića krivičnog djela teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva. Na kraju Kantonalni sud je istakao da je prilikom donošenja presude djelomično modifikovao činjenični supstrat optužbe na način da je u izreci presude izmijenio ili izostavio nedokazane činjenice i okolnosti nalazeći da time nije povrijeđeno načelo objektivnog identiteta optužbe i presude u smislu člana 341. stav 1. ZKP jer krivično pravni događaj nije u suštini izmijenjen a ta modifikacija je rezultat dokaza izvedenih na glavnom pretresu. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije sud je apelantima E.P. i H.A. kao otežavajuću okolnost cijenio da su ranije osuđivani, da se protiv apelanta H.A. vodi drugi krivični postupak kod Općinskog suda u Bihaću, a da je apelant E.P. izvršenjem krivičnog djela oštećenom N.B. nanio tešku tjelesnu povredu. Od olakšavajuću okolnost Kantonalni sud je apelantu E.P. cijenio da je učesnik rata u kojem je obavljao odgovorne vojne dužnosti, da je četiri puta ranjavan, da je nosilac odlikovanja «Zlatni ljiljan» i da je dva puta odlikovan «Plaketom za odbranu grada Bihaća», da je oženjen otac troje djece i da se u vrijeme počinjenog krivičnog djela nalazio u bitno smanjeno uračunljivom stanju. Od olakšavajućih okolnosti Kantonalni sud je apelantu H.A. cijenio da je nosilac odlikovanja «orden sa zlatnim štitom», da je oženjeni i otac dvoje djece od kojeg je jedno maloljetno, te da se za oba apelanta radi o osobito olakšavajućim okolnostima pa su se ispunili uslovi za ublažavanje kazne ispod posebnog zakonskog minimuma.
10. Odlučujući o žalbama, Vrhovni sud je presudom, broj 070-0-Kž-07-000311 od 3. oktobra 2007. godine, žalbe Kantonalnog tužilaštva Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) oštećenog, apelanata H.A. i E.P. odbio kao neosnovane i u osuđujućem dijelu potvrdio presudu Kantonalnog suda, broj K-45/04 od 16. aprila 2007 godine. Žalbe Kantonalnog tužilaštva i oštećenog B.N. su uvažene i prvostepena presuda u oslobađajućem dijelu, u odnosu na optužene H.B., B.R., Š.M. i M.Z. je ukinuta i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelanata H.A. i E.P. da je izreka pobijane presude nerazumljiva jer sadrži sve bitne i potrebne elemente predmetnog krivičnog djela propisane u članu 358. stav 1. tačka 1 ZKP i na jasan način ukazuje na vrijeme, mjesto, radnju kao i posljedicu koja je iz tog djela proizišla. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani navodi apelanta E.P. da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka budući da prvostepeni sud nije izmijenio optužbu niti je proširio već je modifikovao optužbu u skladu sa utvrđenim činjenicama na osnovu izvedenih dokaza na glavnom pretresu a koja modifikacija je moguća i dopuštena. Vrhovni sud je smatrao neosnovanim i žalbeni navod apelanta H.A. da je na glavnom pretresu sudjelovao sudija koji se morao izuzeti, a na šta je ukazano kao na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Vrhovni sud je istakao da je odbrana identične prigovore iznosila pred prvostepenim sudom a koji su bili predmet raspravljanja povodom podnesenih zahtjeva za izuzeće predsjednika vijeća i predsjednika Kantonalnog suda o čemu je odlučivao predsjednik Vrhovnog suda koji je rješenjem od 27. septembra 2006. godine, zahtjev za izuzeće sudije Nurije Derviševića i predsjednika Kantonalnog suda, odbio kao neosnovane. Navedeno rješenje sadrži jasne razloge zašto se takvim zahtjevima nije moglo udovoljiti i ponovo isticanje takvih prigovora o kojem je već ranije odlučeno uz ponavljanje ranije navedenih razloga koji nisu doveli u sumnju nepostojanje razloga za izuzeće su neosnovani i nisu mogli biti prihvaćeni.
12. U odnosu na žalbene navode apelanata E.P. i H.A. da u pobijanoj presudi postoji protivrječnost iskaza saslušanih svjedoka i njihove reprodukcije, Vrhovni sud je istakao da razlozi iz pobijane presude nisu protivrječni sa izvedenim dokazima i nema protivrječnost sa izvedenim dokazima i između stvarnog sadržaja dokaza i njihove reprodukcije u obrazloženju presude. Prema mišljenju Vrhovnog suda prvostepeni sud je sve izvedene dokaze pravilno analizirao i o svakom odlučnom zaključku koji je iz te analize izveo iznio dovoljne i uvjerljive razloge tako da nisu izostali razlozi o odlučnim činjenicama. Također po ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je na osnovu izvedenih dokaza koje je naveo i na koje se pozvao, izveo pravilan zaključak da su apelanti H.A. i E.P. na način opisan kao u izreci osuđujućeg djela presude počinili radnje izvršenja za koje su i oglašeni krivim. Uporište za takav zaključak prvostepeni sud je zasnovao na činjenicama i dokazima koji po ocjeni i Vrhovnog suda pružaju pouzdan osnov za izvođenje takvog zaključka koji nije doveden u sumnju ni žalbenim prigovorima. Prema stavu Vrhovnog suda pravilno je prvostepeni sud prihvatio da su apelanti H.A. i E. P. bili u dogovoru i da su sve radnje prema oštećenom činili u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi primoravajući oštećenog na predaju novca koji su tražili zbog čega su od oštećenog oduzeli sve što je posjedovao kod sebe. Vrhovni sud je dalje naveo da nije sporno da je apelant E.P. prijetio i usmjeravao cijev pištolja u predio glave i tijela oštećenog pa kada je oštećeni B.N. izričito rekao da traženi novac neće dati , apelant E.P. je ispalio jedan metak iz pištolja u lijevi skočni zglob oštećenog. Vrhovni sud je također istakao da su neosnovani navodi apelanta H.A. da u prvostepenoj presudi nisu navedene njegove konkretne radnje izvršenja krivičnog djela jer su u izreci i u razlozima presude takve radnje navedene. Izuzev radnje koju je učinio apelant E.P. sa pištoljem, ostale radnje koje su se sastojale od prijetnji, traženja novca, udaranja oštećenog nogama i šakama su činili apelanti H.A. i E.P. a kada je od udaraca oštećeni pao na patos pridružili su se i druga prisutna lica ali u znatno manjem obimu i to uglavnom po naredbi apelanata H.A. i E.P. Vrhovni sud je naveo da iskazi saslušanih svjedoka ne mogu dovesti u pitanje iskaz oštećenog koji je pouzdan i uvjerljiv a ima oslonac i u drugim izvedenim dokazima kao što su iskaz svjedoka B.S, A.I, A.A., medicinska dokumentacija i nalaz i mišljenje vještaka Rakočevića. Na kraju Vrhovni sud nije prihvatio da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno iz razloga što navodno nisu prihvaćeni prijedlozi odbrane za saslušanje određenih svjedoka i što nije izvedeno neuropsihijatrijsko vještačenje jer takvi dokazi nisu bili nužni za šta je prvostepeni sud naveo razloge.
13. Iz dokumentacije koja se nalazi u spisu Ustavni sud je utvrdio da je Predsjednik Vrhovnog suda rješenjem broj Su-1604/06 od 29. septembra 2006. godine, zahtjev za izuzeće predsjednika Kantonalnog suda i predsjednika sudskog vijeća, odbio kao neosnovan. U obrazloženju rješenja predsjednik Vrhovnog suda je istakao da okolnost da lice koje vrši advokatsku djelatnost u određenom vremenskom periodu bilo likvidator advokatske kancelarije predsjednika sudskog vijeća, odnosno posredno i predsjednika suda pred kojim se vodi konkretan krivični postupak a zatim se, nevezano sa bilo kakvim svojstvom likvidatora advokatske kancelarije sadašnjeg predsjednika sudskog vijeća, odnosno predsjednika suda, pojavljuje kao punomoćnik lica koje je oštećeno krivičnim djelom , sama po sebi ni na koji način ne može dovesti do zaključka da izaziva sumnju u nepristranost bilo predsjednika suda bilo predsjednika sudećeg vijeća. Predsjednik Vrhovnog suda na kraju je ukazao na okolnost da predsjednik suda Kapić Reuf i predsjednik sudećeg vijeća Dervišević Nurija u vrijeme dok su obavljali advokatsku djelatnost ni u kom svojstvu nisu bili pravni zastupnici oštećenog u konkretnom krivičnom predmetu B.N. niti preduzeća d.j.l. «Braća Bajrić» pa i ova činjenica isključuje postojanje okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristranost sudija čije se izuzeće traži.
14. Ustavni sud primjećuje da su apelanti H.A. i apelant E.P. podnijeli po sadržaju potpuno identične apelacije smatrajući da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, 2. i 3 tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti također navode da sudovi nisu poštovali načela pravičnog postupka (da o krivičnoj optužbi odluči nepristrasan sud, presumpciju nevinosti i pravilo in dubio pro reo, i načelo kontradiktornosti i jednakosti stranaka). Apelanti smatraju da nisu imali osigurano pravično-nepristrasno suđenje u predmetnom postupku jer su tražili izuzeće predsjednika sudskog vijeća Nurije Derviševića i predsjednika Kantonalnog suda Reufa Kapića. Razlog za izuzeće navedenih sudija prema apelantima je činjenica da su navedene sudije imale zajedničku advokatsku kancelariju pa je nakon njihovog odlaska iz advokature za likvidatora kancelarije bio postavljen advokat Omer Abdagić koji je u ovom predmetu zastupao oštećenog B.N.
15. Apelanti smatraju da je činjenični supstrat izreke presude nerazumljiv i protivrječan sam sebi i razlozima presude te da je na taj način počinjena bitna povreda odredaba ZKP a koju povredu i pored ukazivanja drugostepeni sud nije otklonio. Apelanti su nezadovoljni analizom izvedenih dokaza i smatraju da presuda ne sadrži razloge koji bi imali karakter jasnih, određenih i uvjerljivih razloga u pogledu odlučnih činjenica. Smatraju da presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama iz kojih bi se zaključilo da su oni počinili krivično djelo za koje su osuđeni jer sudovi ne daju objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za svoje zaključke o njihovoj krivici već se ocjena dokaza od strane suda doima proizvoljnom. Apelanti su naveli da se sudovi nisu bavili umišljajem apelanata u pogledu primjene sile ili prijetnje niti su utvrđivali zajednički umišljaj niti je utvrđeno da su oduzeli bilo koju pokretnu stvar.. Apelanti također ističu da su ukazali drugostepenom sudu na protivrječnost obrazloženja presude sa zapisnicima i sadržajem zapisnika i iskazima svjedoka i oštećenog ali Vrhovni sud u pogledu ovih žalbenih navoda nije dao nikakve razloge kao ni u pogledu pogrešne ocjene dokaza prvostepenog suda (na prvom mjestu pogrešan pristup ocijeni iskaza oštećenog).
16. Apelanti dalje navode da sudovi nisu poštovali princip in dubio pro reo jer su sudovi povjerovali dijelu iskaza oštećenog usprkos postojanju mnogobrojnih dokaza koji direktno takav iskaz opovrgavaju a to je u direktnoj suprotnosti sa pravilom da i najmanja sumnja u istinitost nekog dokaza mora da ide optuženom u korist. Apelanti smatraju da u drugostepenoj odluci nisu dati nikakvi razlozi o neprihvatanju ovih žalbenih prigovora. Apelanti su također istakli da su zbog načela jednakosti sudovi bili dužni da sa jednakom pažnjom utvrđuju činjenice koje ih terete ali i one koje im idu u prilog, međutim sud je njihov prijedlog za izvođenje dokaza (saslušanje svjedoka K.I i M.I. i prijedlog apelanta H.A. za provođenje neuropsihijatrijskog vještačenja) odbio. Ovi svjedoci bi potvrdili da nisu imali nikakav sukob sa oštećenim i da nisu počinili radnje za koje ih je sud oglasio krivim te smatraju da je na ovaj način povrijeđeno načelo kontradiktornosti. Za navedeno postupanje (uskraćivanje da odbrana izvede svoje dokaze) sud nije dao valjane razloge. Na kraju su apelanti istakli da ih je drugostepeni sud diskriminirao na način što je u odnosu na njih potvrdio prvostepenu presudu te su ih na taj način izdvojili i različito tretirali u odnosu na ostale optužene kojima je data mogućnost da u ponovnom postupku, po istoj činjeničnoj osnovi optužnice, dokazuju svoju nevinost, ali i da iznose nove činjenice i dokaze a što je njima uskraćeno. Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelacije i ukine osporene presude.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se prije svega na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i ocjenu dokaza, te pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
20. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
21. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelanti počinili krivično djelo i da su krivično odgovoran za izvršenje istog. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao oštećenog, apelante, ostale optužene, predložene svjedoke te proveo medicinska vještačenja, pročitao nalaze i mišljenja vještaka neuropsihijatra te izvršio uvid u obimnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da su apelanti na način i u vrijeme pobliže opisano u dispozitivu presude počinili krivično djelo teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva iz člana 151. stav 1. u vezi sa članom 150. preuzetog KZ RBiH. Za naprijed navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu-teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva.
22. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, prihvatajući iskaz oštećenog te dovodeći ga u vezu sa iskazima saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima u spisu detaljno i jasno obrazložio zašto je poklonio vjeru materijalnim dokazima i iskazima svjedoka i oštećenog. Kantonalni sud je sasvim jasno obrazložio da je na nedvosmislen način utvrđeno da su upravo apelanti za čitavo vrijeme trajanja događaja, tuče i maltretiranja insistirali i tražili od oštećenog da im preda 200,000,00 DM i da je to bio njihov osnovni razlog zbog kojeg su se tako prema njemu ponašali a da su u izvršenju te svoje namjere od istog kasnije oduzeli njegove pokretne stvari koje su pobliže navedene u izreci presude. Ne ostavlja utisak proizvoljnosti niti obrazloženje prvostepenog suda da nije potrebno saslušavati svjedoke K.I, M.I, i B.I. jer je po ocjeni tog suda iskazima ostalih saslušanih svjedoka na iste okolnosti činjenično stanje dovoljno rasvijetljeno te da nije potrebno izvesti predloženu rekonstrukciju događaja. Također, Kantonalni sud je jasno obrazložio zašto je odbio prijedlog apelanta H.A. da se na okolnosti njegove uračunljivosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela provede neuropsihijatrijsko vještačenje navodeći da u toku postupka uvidom u odgovarajućom medicinskom dokumentacijom ni na koji način nije ukazano na činjenicu da se apelant nalazio u stanju koje bi ukazivalo da je njegova uračunljivost tempore criminis bila narušena.
23. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Vrhovni sud je, suprotno navodima apelanata odgovorio na sve žalbene prigovore apelanata posebno naglašavajući da su neosnovani navodi žalbe da je izreka presude nerazumljiva i protivrječan sama sebi i razlozima presude. Naime Vrhovni sud je istakao da izreka presude sadrži sve bitne i potrebne elemente i to za koje krivično djelo se apelanti oglašavaju krivim uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježje predmetnog krivičnog djela te zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe zakona primijenjene. Također Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze pravilno analizirao i o svakom odlučnom zaključku koji je iz analize izveo iznio dovoljno uvjerljive razloge tako da nisu izostali razlozi o odlučnim činjenicama. Vrhovni sud se u obrazloženju presude osvrnuo i na žalbeni prigovor apelanata koji se odnosi na prihvatanje iskaza oštećenog B.N., navodeći da su žalbene tvrdnje neosnovane jer je prvostepeni sud pravilno prihvatio utvrđenim da su apelanti bili u dogovoru i da su sve radnje prema oštećenom činili u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, primoravajući ga na predaju novca kojeg su tražili iz kojih razloga su od oštećenog oduzeli sve što je posjedovao kod sebe. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. U pogledu navoda apelanata koji se tiču pristrasnosti predsjednika sudskog vijeća i predsjednika Kantonalnog suda, čije su izuzeće apelanti tražili, Ustavni sud prije svega, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristranost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U skladu sa navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).
25. U konkretnom slučaju, pravila u vezi sa izuzećem sudija konstituirana su u članu 35 ZKP, dakle relevantni zakon propisuje pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristranost suda, odnosno sudije u pojedinačnim predmetima. Međutim, kako je u praksi Evropskog suda naglašeno, nije zadatak Evropskog suda, pa dakle ni Ustavnog suda, da ispitaju ta pravila ili praksu in abstracto, već da ispitaju da li način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu ili na koji su utjecala na ishod postupka prema apelantu pokreće pitanje kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, serija A, broj 255, stav 27. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1187/06 od 13. septembra 2007. godine, objavljenja u «Službenom glasniku BiH» broj 86/07).
26. Prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti se, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Također, postojanje nepristranosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi sa njegovom nepristranošću (op. cit., Mežnarić, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 57/07).
27. Apelanti su ukazali na pristrasnost predsjednika sudskog vijeća Nurija Derviševića i predsjednika Kantonalnog suda Reufa Kapića prema objektivnom principu jer su navedene sudije imale zajedničku advokatsku kancelariju pa je nakon njihovog odlaska iz advokature za likvidatora kancelarije bio postavljen advokat Omer Abdagić koji je u ovom predmetu zastupao oštećenog B.N, Što se tiče objektivne nepristranosti, mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristran, apelantovo stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31).
28. Primjenjujući navedene principe Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju apelanti navode da su predsjednik sudskog vijeća i predsjednik Kantonalnog suda imali zajedničku advokatsku kancelariju pa je nakon njihovog odlaska iz advokature za likvidatora kancelarije bio postavljen advokat Omer Abdagić koji je u ovom predmetu zastupao oštećenog B.N, ali ne obrazlažu i ne nude dokaze koji bi ukazali na koji način su ove činjenice uticale na nepristranost navedenih sudija i u čemu su se ogledale u postupku. Uvidom u spise predmeta Ustavni sud primjećuje da spomenute sudije u vrijeme dok su obavljali advokatsku djelatnost ni u kom svojstvu nisu bili pravni zastupnici oštećenog B.N. u konkretnom krivičnom predmetu niti u bilo kojem drugom postupku. Okolnost da je lice (advokat Omer Abdagić) koje se pojavljuje kao punomoćnik licu koje je oštećeno krivičnim djelom bilo likvidator advokatske kancelarije predsjednika sudećeg vijeća, odnosno predsjednika suda pred kojim se vodi krivični postupak, sama po sebi ni na koji način ne može dovesti do zaključka da izaziva sumnju u nepristranost bilo predsjednika suda bilo predsjednika sudećeg vijeća.
29. Ustavni sud također primjećuje da je pred Vrhovnim sudom zahtjev za izuzeće navedenih sudija bio predmet razmatranja i da je predsjednik Vrhovnog suda rješenjem broj Su-1604/06 od 27. septembra 2006. godine, zahtjev odbio kao neosnovan. Predsjednik Vrhovnog suda je detaljno obrazložio iz kojih razloga je zahtjev za izuzeće predsjednika Kantonalnog suda Reuf Kapić i predsjednika sudećeg vijeća Nurija Dervišević odbijen kao neosnovan. Ustavni sud također zapaža da je i Vrhovni sud razmatrajući žalbene navode apelanata koje se odnose na izuzeće sudije naveo da rješenje predsjednika Vrhovnog suda kojim je odbijen zahtjev za izuzeće sadrži jasne razloge zašto se takvim zahtjevima nije moglo udovoljiti i ponovo isticanje takvih prigovora o kojem je već ranije odlučeno uz ponavljanje ranije navedenih razloga koji nisu doveli u sumnju nepostojanje razloga za izuzeće su neosnovani i nisu mogli biti prihvaćeni.
30. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, na temelju kojih se može razumno sumnjati da je sud koji je prvostepenu odluku donio u vijeću dvojice sudija i trojice sudija porotnika kao članova vijeća bio pristrasan. Ustavni sud zaključuje da apelanti u konkretnom slučaju nisu ponudili argumente iz kojih bi se moglo zaključiti da postoji opravdan zahtjev, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
31. U vezi sa navodima apelanata da nije poštovano načelo presumpcije nevinosti niti primijenjeno načelo in dubio pro reo Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
32. S obzirom na prethodnu elaboraciju u ovoj odluci Ustavni sud smatra da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizilazi da sumnja u krivicu apelanata nije bila dovedena u pitanje i da su redovni sudovi za svoje zaključke o krivici apelanata dali uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata da osporene presude ne zadovoljavaju princip in dubio pro reo kao element prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani.
33. U odnosu na prigovor apelanata da je u konkretnom krivičnom postupku povrijeđen princip ravnopravnosti strana u postupku, jer je sud odbio njihove prijedloge za izvođenje određenih dokaza, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. To, naime, znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je u bliskoj vezi sa tim pravom, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, da mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju.
34. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelanti ne nude argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da je redovni sud imao razumno opravdanje što je odbio zahtjev apelanata za provođenjem određenih dokaza (saslušanjem svjedoka K.I i M.I., rekonstrukcije događaja na licu mjesta i provođenja neuropsihijatrijskog vještačenja). Odbijanje suda da provodi neke od predloženih dokaza, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži provođenje tih dokaza, utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije. Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtjeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34). U konkretnom slučaju redovni sudovi su opširno i detaljno obrazložili da provođenje predloženog dokaza saslušanjem određenih svjedoka nije bilo nužno u situaciji kada je iskazima ostalih saslušanih svjedoka na iste okolnosti činjenično stanje dovoljno rasvijetljeno, da predložena rekonstrukcija događaja na licu mjesta ne bi doprinijela utvrđivanju drugačijeg činjeničnog stanja u odnosu na već utvrđeno činjenično stanje i da se na okolnost uračunljivosti apelanta H.A. u vrijeme izvršenja krivičnog djela provede neuropsihijatrijsko vještačenje jer u toku postupka odgovarajućom medicinskom dokumentacijom ni na koji način nije ukazivalo na to da je njegova uračunljivost tempore criminis bila narušena
35. Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa nedvojbeno proizilazi da su apelanti imali mogućnost da iznesu svoju odbranu lično i putem advokata, da su imali mogućnost ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć braniocate predložiti dokaze u pogledu odbrane. Prema navedenom Ustavni sud smatra da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu ponudili niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je princip ravnopravnosti stranaka u sudskom krivičnom postupku koji se protiv njih vodio narušen, odnosno da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se pozivaju, te da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
37. Apelanti se žale da su osporenom presudom Vrhovnog suda diskriminirani u vezi sa pravom na pravično suđenje jer je Vrhovni sud u odnosu na njih potvrdio prvostepenu presudu te ih je na taj način izdvojio i različito tretirao u odnosu na ostale optužene kojima je data mogućnost da u ponovnom postupku dokazuju svoju nevinost.
38. Ustavni sud zapaža da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na temelju spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporaba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
39. Ustavni sud smatra da ukazivanje apelanata da je Vrhovni sud u odnosu na njih potvrdio prvostepenu presudu te ih na taj način izdvojio i različito tretirao u odnosu na ostale optužene kojima je data mogućnost da u ponovnom postupku dokazuju svoju nevinost, ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su oni diskriminirani u postupku s obzirom da nisu ponudili nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji. Potrebno je dostaviti dokaze da su različito tretirani na osnovu spola, rase, boje kože, jezika, vjeroispovjesti, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze sa nekom nacionalnom manjinom, imovnog stanje, rođenja u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili da upotreba sredstava naspram željenog cilja nije u proporcionalnom odnosu .S obzirom na odsustvo ovih elemanata u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, odnosno da je njihov navod o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav'1. Evropske konvencije, također, očito (prima facie) neosnovan.
40. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović