Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3287/07 (M. S.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3287/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. travnja 2010. godine, u predmetu broj AP-3287/07, rješavajući apelaciju Milojke Stanić na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milojke Stanić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-GŽ-07-000578 od 29. kolovoza 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Milojka Stanić (u daljnjem tekstu: apelantica ) iz Banjaluke, koju zastupa Stevo Ćulibrk, odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 4. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-GŽ-07-000578 od 29. kolovoza 2007. godine. 2. «Tržnica» a.d. Banjaluka kao tužitelj (u daljnjem tekstu: tužitelj), tužbenim zahtjevom tražio je da mu apelantica isplati iznos od 3.250,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, računajući od dana presuđenja do konačne isplate. Obrazlažući tužbeni zahtjev, tužitelj je naveo da je sa apelanticom zaključio ugovor o zakupu zemljišta površine 21 m2. na Novoj pijaci u Banjaluci za smještaj kontejnera-kamp prikolice, da mu apelantica nije platila zakupninu za period od 1. kolovoza 1999. godine do 31. prosinca 1999. godine, te da mu s tim u svezi duguje navedeni iznos.

3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-201/00 od 27. listopada 2006. godine, odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev.

4. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da apelantica nije odgovorila na tužbu, niti je pristupila na pripremno ročište, te da je proveo postupak u odsustvu uredno obaviještene apelantice. Osnovni sud je istakao da je, između ostalog, izvršio uvid u: ugovor o zakupu, pregled dugovanja, zapisnik o evidentiranju prodajnih mjesta, zk izvadak, posjedovni list, kopiju katastarskog plana, te da je saslušao svjedoke. Osnovni sud je naveo da iz ugovora o zakupu slijedi da se zakup odnosi na površinu zemljišta od 21 m2., a da je apelantica u slučaju korištenja veće površine od dogovorene, obvezna plaćati dnevne placarine i dnevnu rezervaciju, te da iz zapisnika o evidentiranju prodajnih mjesta slijedi da je apelantica koristila površinu zemljišta od 50 m2. umjesto 21 m2. kako je u ugovoru navedeno. Međutim, Osnovni sud je naveo da nije mogao utvrditi od kada je apelantica koristila veću površinu, budući da iz pregleda dugovanja proizilazi da je apelantica obvezna platiti zakup za 50 m2., počev od 1. kolovoza 1999. godine. Osnovni sud je istakao da samo ugovor stvara prava i obveze, te da nije jasno na temelju čega tužitelj potražuje zakupninu za korištenje zemljišta u površini od 50. m2., ako je u ugovoru navedena površina od 21. m2, te da je sukladno odredbi čl.123. stavak 1. i 126. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 85/03, 58/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da tužitelj nije ponudio dokaze kojim bi se utvrdile činjenice na kojim se zasniva tužbeni zahtjev.

5. Presudom Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-GŽ-07-000578 od 29. kolovoza 2007. godine, djelomično je uvažena žalba tužitelja, te preinačena presuda Osnovnog suda, tako što je obvezana apelantica da tužitelju na ime zakupnine isplati iznos od 3.250,00 KM, troškove postupka u iznosu od 2.120,00 KM, te zakonske zatezne kamate. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da apelantica, iako uredno obaviještena nije dala odgovor na tužbu, niti je pristupila na ročište, te da s tim u svezi nije osporila: da je zaključen ugovor o zakupu, da je korištena površina od 50 m2, da ona nije plaćala zakupninu, te visinu zakupnine. Budući da apelantica nije osporila tužbu u smislu odredbe članka 102. stavak 1. ZPP-a, Okružni sud je naveo da iz navedenog proizilazi da je apelantica prihvatila tužbene navode, te da s tim u svezi sud nije bio obvezan provoditi dokaze radi utvrđivanja činjenica koje apelantica nije osporavala.

6. Nadalje, Okružni sud je naveo da je Osnovni sud pogrešno zaključio da tužitelj nije dokazao svoje potraživanje. Naime, da iz zapisnika o edvidentiranju prodajnih mjesta od 9. studenog 1998. godine, slijedi da je apelantica koristila, umjesto površine zemljišta od 21 m2., površinu od 50 m, a da iz pregleda dugovanja od 17. siječnja 2000. godine slijedi da tužitelj potražuje od apelantice neplaćeni iznos za pet mjeseci na ime zakupnine, počev od 1. kolovoza 1999. godine. Okružni sud je dalje naveo da je odredbom članka 124. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 17/93, 3/96 i 39/03, u daljem tekstu: ZOO) propisano da u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ispuni svoju obvezu, ona može zahtijevati da druga strana ispuni svoju obvezu, da je u konkretnom slučaju tužitelj ispunio svoju obvezu time što je dao na korištenje zemljište, a da apelantica nije izvršila svoju obvezu, tj. da nije platila zakupninu za pet mjeseci, te da je u smislu navedenih zaključaka donio svoju odluku.

7. Apelantica navodi da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica nalazi u postupanju Okružnog suda, koji je povrijedio odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, točnije odredbu članka 22/III, jer tužitelj kao nositelj privremenog prava korištenja, nije ovlašten to zemljište davati u podzakup trećim osobama, da je taj pravni posao ništav, te da ne može proizvoditi pravno dejstvo u korist osobe koja nema vlasničku legitimaciju za zaključivanje pravnog posla. Nadalje apelantica ističe da je Okružni sud pogrešno zaključio da zbog toga što se ona nije izjasnila na navode tužbe da je suglasna sa navodima tužbe, da je na taj način postupio proizvoljno, odnosno da je nametnuo raspravno načelo kao primarno u odnosu na načelo zakonitosti. Apelantica ističe da je Ustavnom sudu podnesena apelacija, broj AP-920/07 u istoj pravnoj stvari, te predložila da se predmetna apelacija pripoji toj apelaciji i donese jedna odluka.

8. U pogledu apelantičnog prijedloga da se predmetna apelacija pripoji apelaciji broj AP-

920/07, Ustavni sud je nalazi da je na sjednici održanoj 10. lipnja 2009. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu u predmetu broj AP-920/07 čime je okončan postupak u predmetu čije spajanje sa njenim predmetom apelantica predlaže.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»

11. U svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje za svoju odluku, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Okružni sud je zaključio da Osnovni sud nije donio pravilnu odluku, kada je tužitelj dokazao da mu apelantica duguje potraživani iznos, te kada apelantica nije osporila tužbene navode i kada sud nije obvezan provoditi dokaze koji bi osporavali navode iz tužbe. Nadalje, Ustavni sud, također zapaža da iz dokumentacije koja mu je dostavljena, nije vidljivo da je apelantica pred redovitim sudovima isticala prigovore koji se odnose na ništavost predmetnog ugovora o zakupu. Imajući u vidu naprijed izneseno, a kako se apelantica isključivo žali na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba ZPP-a i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, očito (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3287/07 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio