Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3643/07 (E. Ž.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na prisustvo suđenju
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 319
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 55
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3643/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. travnja 2010. godine, u predmetu broj AP-3643/07, rješavajući apelaciju Ehmedina Žune na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ehmedina Žune podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Kž-
07-000 222 od 16. listopada 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici, broj 043-0-K-07-000211 od 18. srpnja 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ehmedin Žuna (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured, odvjetnici Azijada Mujkić i Nezir Mujkić iz Zenice, podnio je 28. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Kž-07-000 222 od 16. listopada 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 043-
0-K-07-000211 od 18. srpnja 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj 043-0-K-07-000211 od 18. srpnja 2007. godine, apelant je oglašen krivim, zato što je u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio kazneno djelo: ugrožavanje sigurnosti iz čl. 183. st. 1., i produženo kazneno djelo teške krađe iz čl. 287. st.1. točka a) u svezi sa čl. 55. Kaznenog zakona Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Apelanta je Općinski sud osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Općinski sud je naveo da je nakon provedenih dokaza i njihove pojedinačne ocjene, prvenstveno iskaza svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka, fotodokumentacije, zapisnika o uviđaju, te potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, zaključio da je apelant počinio kazneno djelo ugrožavanja javne sigurnosti kada je u javnom objektu napao policajca i prijetio mu pištoljem, odnosno produženo kazneno djelo teške krađe kada je u dva navrata izvršio krađu automobila.
3. Odlučujući po apelantovoj žalbi Kantonalni sud, u sjednici vijeća, donio je Presudu, broj 004-0-Kž-07-000 222 od 16. listopada 2007. godine, kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Odgovarajući na žalbene navode da je presuda nerazumljiva i da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da nije dokazano da je on počinio ova kaznena djela, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni, budući da je prvostupanjski sud dao potpuno jasne i razumljive razloge za svoju presudu, da je logično obrazložio činjenično stanje koje je utvrdio na temelju ocjene svakog dokaza, te njihove međusobne veze, te da je pravilno utvrdio apelantovu odgovornost za ova kaznena djela. Nadalje, odgovarajući na žalbene navode da je prvostupanjski sud izrekao preoštru kaznu, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud apelantu pravilno odmjerio kaznu, cijeneći i olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te posebno ako se ima u vidu da je apelant višestruki povratnik specijalnog karaktera, koji vrši krađu automobila, a koja je pojava u novije vrijeme postala učestala.
4. Apelant navodi da mu je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu ovog prava apelant nalazi u tome što je Kantonalni sud povrijedio odredbu članka 319. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku F BiH („Službene novine Federacije BiH“, br.35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09, u daljnjem tekstu ZKP F BiH), odnosno da nije prisustvovao sjednici vijeća Kantonalnog suda, da mu je poziv uručen u pritvorsku jedinicu, ali da on nije priveden iz pritvora
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»
7. U vezi sa apelantovim navodima da nije prisustvovao sjednici vijeća Kantonalnog suda Ustavni sud podsjeća da se mora osigurati osobno prisustvo počinitelja na sjednici suda. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostupanjskim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada osobno prisustvo optuženog nije od značaja.
8. Nadalje, članak 6. stavak 1. i stavak 3.c. Europske konvencije uvijek su povrijeđeni kad apelant nije bio pozvan na sjednicu žalbenog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda kaznenog djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kakvo je počiniteljevo osobno viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu žalbenog vijeća (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. siječnja 1970. godine, A.11, str. 14. i 15. i Monnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. ožujka 1987. godine, A.115, strana 25).
9. U citiranoj odluci Delcourt protiv Belgije na str. 14. i 15. navodi se: «[A] Kazenena optužba nije riješena dok oslobađajuća ili osuđujuća presuda nije postala konačna. Kazneni postupak čini cjelinu i mora se, obično, završiti izvršnom odlukom......[T] Europska konvencija ne prisiljava strane ugovornice da ustanove, odnosno formiraju žalbene ili kasacione sudove. Ipak, od država koje su utemeljile takve sudove zahtijeva se da osiguraju osobama koje su podložne zakonima (na koja se zakon odnosi) uživanje svih temeljnih garancija sadržanih u članku 6. Europske konvencije.» Iz toga slijedi, ako je apelant ponudio činjenice i dokaze u žalbi za koje smatra da su mu korisni i zahtijeva da ih osobno prezentira pred žalbenim vijećem, a takva mogućnost je predviđena domaćim kaznenim zakonodavstvom, da mu se to mora i omogućiti. U suprotnom, radi se o povredi prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije. U tom kontekstu su i navodi iz točke 57. presude Europskog suda za ljudska prava Monnell i Morris protiv Velike Britanije, koja glasi: «U svezi sa aplikacijom kojom se traži dopuštenje za prisustvovanje žalbenom vijeću, žalbeni sud nije ponovo razmatrao činjenice slučaja, niti pozivao svjedoke, iako osnovi žalbe sadrže pitanja utvrđivanja činjenica nasuprot tumačenju samog zakona. Ali, suštinsko za odlučivanje u ovakvim postupcima jeste da li je apelant pokazao postojanje osnova koje bi opravdale saslušanje o žalbi. Ako su razlozi koji se navode zasnovani na zakonu i zaslužuju daljnju argumentaciju ili razmatranje, prisustvo žalioca će biti dopušteno.»
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da je apelant naveo da mu je poziv za sjednicu vijeća uručen u pritvorsku jedinicu i da on nije priveden iz pritvora, ali također uočava da apelant uopće ne navodi razloge zašto nije priveden, odnosno da iz njegovih navoda nije vidljivo da je tražio da bude priveden iz pritvora, a da mu je to onemogućeno. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud je održao sjednicu vijeća, nalazeći da žalbeni razlozi da nema dokaza koji potvrđuju da je on počinio ova kaznena djela, nisu ukazivali na potrebu održavanja glavnog pretresa, tj. da nije potrebno ponovo izvoditi dokaze koje je izveo prvostupanjski sud. Imajući u vidu navedeno, prvenstveno da apelant, iako je uredno pozvan, nije prisustvovao sjednici, te naprijed navedene principe, Ustavni sud nalazi da apelantovi navodi ni na koji način ne dovode u pitanje pravičnost postupka. S tim u svezu Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, očito (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović