Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3504/07 (P.R. i L.R.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Služnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3504/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3504/07, rješavajući apelaciju P.R. i L.R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P.R. i L.R. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku, broj 002-0-Gž-07-000 180 od 24. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Orašju, broj P-

301/05 od 1. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. P.R. i L.R. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Orašja, koje zastupa odvjetnik Satka Redžepović, podnijeli su 18. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 002-0-Gž-07-000 180 od 24. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-301/05 od 1. jula 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-301/07 od 1. jula 2007. godine, usvojen je tužbeni zahtjev B.R. (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je traženo proširenje pristupnog kolskog puta u korist parcela br. 1371 i 1372 iz pl. br. 382 vlasništvo i posjed tužitelja, sa javnog seoskog puta preko parcela apelanata označenih kao parcele br. 1376 i 1377 iz pl. br. 381, sa 3 na 4 metra širine i na širinu ulaza sa javnog puta kroz selo Bok na parcelu 1377 od 6,97 metara na granici parcele 1377 javnog puta, odnosno od 5,20 metara na sada faktičkoj granici između parcele 1377 i javnog puta, sve k.o. Bok, prema skici vještaka geometra M.K. od 5. februara 2007. godine i vještaka saobraćajne struke I. B. od 12. marta 2007. godine, a što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se prema tim skicama proširi prolaz u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Apelanti su obavezani tužitelju naknaditi troškove postupka.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je u dokaznom postupku izvršio uviđaj na licu mjesta uz prisustvo stranaka te vještaka geometra i vještaka saobraćajne struke, da je saslušao ove vještake, tužitelja i prvoapelanta kao i svjedoke I.N. i M.M., te izvršio uvid u: ispis određenih parcela k.o. Bok, kopiju katastarskog plana, spis P-538/04 te nalaz i mišljenje vještaka geometra i vještaka saobraćajne struke. Nadalje je sud naveo da među strankama nije sporno da su tužitelj i njegovi prednici koristili nekretnine apelanata radi pristupa svojim nekretninama. Sud je naveo da apelanti tvrde da je tužitelj koristio neometano dio nekretnina apelanata u širini prolaza 3 metra, što je prema apelantima dovoljno za neometan pristup te da su apelanti tvrdili da je dužnost tužitelja da pri prolasku kroz nekretnine apelanata otvara i zatvara kapiju jer bi se u protivnom nekretnine apelanata pretvorile u javni put. Nadalje je sud naveo sadržaj nalaza vještaka geometra prema kojem na dijelu gdje se skreće sa glavnog puta na nekretnine apelanata postavljena kapija u širini 3,3 metra i prostor od 3 metra na kojem nema nikakvih zapreka do ulaska na nekretnine tužitelja, ali da se na istočnom dijelu od ulaza na nekretnine tužitelja nalaze stari panjevi i tri stabla a sa zapadne strane živa ograda i jedno stablo, te je na skici utvrđeno da širina puta na pojedinim dijelovima i preko 4 metra osim na dijelovima gdje se nalaze ove naprijed navedene karakteristične tačke. Navedeno je da iz iskaza i nalaza vještaka saobraćajne struke između ostalog utvrđeno da je širina od 3 metra dovoljna za traktor sa prikolicom ako se kreće brzinom od 10 km/h te ako nema skretanja, ali da navedena širina nije sigurna za kretanje traktora sa prikolicom. Sud je zatim iz iskaza tužitelja utvrdio da je on neometano koristio sporni prilaz do 2004. godine kad su apelanti počeli zatvarati kapiju a iz iskaza apelanata je utvrđeno da apelanti ne osporavaju pravo tužitelja da koristi njihove nekretnine radi pristupa svojim nekretninama ali da tužitelj nije zatvarao ulaznu kapiju. Iz iskaza svjedoka I.N. i M.M. sud je utvrdio da su ovi svjedoci dolazili na nekretnine tužitelja ali da je unazad 3 godine jedno krilo kapije zatvoreno uslijed čega je otežan ulazak vozila sa javnog puta na pristupni put. Iz navedenih razloga sud je, na osnovu člana 59. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/98 i 29/03) utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan iz razloga što se do nekretnina tužitelja ne može doći bez korištenja nekretnina apelanata, te da prema nalazu vještaka saobraćajne struke širina ulaznog puta od 3 metra nije sigurna za prilaz motornom vozilu sa javnog na pristupni put, kao ni širina od 3 metra za cijelu dužinu puta od ulaza na nekretnine apelanata do ulaza na nekretnine tužitelja.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj 002-0-Gž-07-000 180 od 24. oktobra 2007. godine, žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje Općinskog suda te naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenih činjenica pravilno zaključio da su se stekli zakonski uslovi za usvajanje tužbenog zahtjeva primjenom član 59. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Tim članom je propisano da se odlukom suda ili drugog nadležnog organa stvarna služnost ustanovljava kad se povlasna nekretnina u cjelini ili djelimično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine, kao što je slučaj u konkretnom predmetu. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode apelanata vezane za povredu odredaba parničnog postupka, u smislu da je izreka presude nejasna i neizvršiva, jer je prvostepeni sud u pobijanoj odluci naveo da su apelanti dužni da priznaju i trpe proširenje pristupnog kolskog puta u površinama tačno navedenim u izreci, kao i žalbene navode da su izreka prvostepene presude i obrazloženje u koliziji jer obrazloženje sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, koje je kao valjane prihvatio i Kantonalni sud.

5. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava po apelantima se ogleda u činjenici da iz izreke pobijane presude nije jasno da li proširenje pristupa sa seoskog puta na poslužni put i poslužno dobro apelanata ujedno znači da apelanti trebaju kapiju učiniti pomičnom tj. otključati je kako bi tužitelj mogao dobiti prolaz od 6,97 m ili je pak moraju ukloniti u potpunosti.. Istoga apelanti smatraju da je «neodlučno za apelante i odrediti precizno povredu svog prava na privatan i porodični život, dom i prepisku ali i pravo na jednak tretman u postupku, pravično suđenje i pristup sudu, obzirom da niti o jednom prigovoru apelanata sud nije odlučio». Apelanti navode da je članom 3. Zakona o vlasničko pravnim odnosima pravo vlasnika na mirno uživanje imovine može biti djelimično ograničeno ali je isto tako članom 55. tog zakona propisano da se nosilac prava služnosti dužan to svoje pravo vršiti na način kojim se najmanje opterećuje poslužno dobro. korisnik povlasnog dobra od vlasnika poslužnog dobra može tražiti samo neko trpljenje te apelanti zaključuju da vlasnik povlasne parcele ne može imati većih pogodnosti (komotniji prolaz) od vlasnika poslužne parcele.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja za proširenje pristupnog kolskog puta. Nadalje Kantonalni sud je razmotrio žalbene navode apelanata te obrazložio zašto isti ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka, suprotno navodima apelanata, dali jasne i precizne razloge svojih stavova i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu materijalnog i procesnog prava, konkretno Zakona o vlasničko pravnim odnosima i Zakona o parničnom postupku, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

10. S druge strane, vezano za navode apelanata da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer nisu imali jednak tretman u postupku i pristup sudu, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizilazi da su apelanti u postupku drugačije tretirani u odnosu na tužitelja. Naime apelanti su zastupani po punomoćniku učestvovali u svim fazama predmetnog parničnog postupka te su imali mogućnost osporiti navode tužbe kao i mogućnost da izjave žalbu o kojoj je odlučivao nadležni sud, koji je detaljno razmotrio žalbene navode apelanata te se stoga u cijelosti pokazuju proizvoljnim navodi apelanata da nisu imali pristup sud. Obzirom na navedeno Ustavni sud u konkretnom slučaju u obrazloženjima osporenih odluka nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti je pronašao elementa koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te zaključuje da su navodi apelanata o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Nadalje, apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje a kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati opravdanim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Konačno, apelanti ukazuju i na povredu prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kojim je garantirano pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Imajući u vidu da se ustanovljavanje prava služnosti na nekretninama apelanata ne može podvesti pod prava koja garantira navedeni član proizilazi da apelanti ne mogu tvrditi da su u konkretnom postupku «žrtva» kršenja ovog prava. Stoga Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelacioni navodi također prima facie neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović