Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3637/07 (N. K.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3637/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3637/07, rješavajući apelaciju Nedeljka Kuzmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Kuzmanovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-07-

000 357 od 5. decembra 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-Pr-07-000 259 od 6. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedeljko Kuzmanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ugodnovića, podnio je 27. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pžp-07-000 357 od 5. decembra 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-

0-Pr-07-000 259 od 6. septembra 2007. godine.

2. Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske-Centar javne bezbjednosti Policijska stanica Teslić je 1. juna 2007. godine podnio Osnovnom sudu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka broj 11-3/01-221-28/07 od 18. aprila 2007. godine protiv okrivljenih Z.G. i apelanta, zbog prekršaja pobliže opisanog u zahtjevu.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj 087-0-Pr-07-000 259 od 6. septembra 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Pžp-07-000 357 od 5. decembra 2007. godine, apelant je oglašen odgovornim što je 9. aprila 2007. godine, u 19,00 časova, na putu Blatnica-Očauš, u mjestu Donje Bijelo Bučje, prouzrokovao sobraćajnu nesreću upravljajući putničkim vozilom, na taj način što nije držao svoje putničko vozilo što bliže desnoj ivici kolovoza i na tolikoj udaljenosti od nje da, s obzirom na brzinu kretanja vozila, uslove saobraćaja i stanje i osobine puta, ne ugrožava druge učesnike u saobraćaju i sebe ne izlaže opasnosti, usljed čega je došlo do pomjeranja njegovog vozila koje je sletjelo sa puta. Dalje je navedeno u izreci rješenja da je apelant kritične prilike upravljao predmetnim putničkim vozilom pod uticajem alkohola u organizmu u iznosu od 1,23 promila, a što je utvrđeno alkometrom. U smislu naprijed navedenog, ovaj sud je zaključio da je apelant postupio protivno odredbi člana 39. stav 2. Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 6/06; u daljnjem tekstu: ZOOBS), čime je učinio prekršaj iz člana 236. stav 1. tačka 5. u vezi sa stavom 2. istog člana navedenog zakona. Za ovaj prekršaj mu je sud utvrdio novčanu kaznu u iznosu od 100,00 KM i odredio jedan kazneni bod. Dalje, sud je utvrdio da je apelant, protivno odredbi člana 174. stav 2. ZOOBS, učinio i prekršaj iz člana 235. stav 1. tačka 26. u vezi sa stavom 3. istog člana, za koji mu je sud utvrdio novčanu kaznu u iznosu od 300,00 KM i odredio dva kaznena boda. U smislu naprijed navedenih odredbi ZOOBS i člana 12. Zakona o prekršajima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/94; u daljnjem tekstu: ZOP), sud je kaznio apelanta jedinstvenom novčanom kaznom u iznosu od 350,00 KM i izrekao mu zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije i njenih podkategorija u trajanju od dva mjeseca, te su mu za počinjene prekršaje određena dva kaznena boda. Apelant je, također, obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM na ime paušala. U odnosu na okrivljenog Z.G., prekršajni postupak je obustavljen.

4. U obrazloženju prvostepenog rješenja, Osnovni sud je istakao da je na osnovu priznanja apelanta i provedenih dokaza utvrdio da je apelant odgovoran za prekršaje koji su mu stavljeni na teret, jer su se u svim radnjama stekla bitna obilježja prekršaja, te ga je i oglasio krivim i odgovornim i izrekao jedinstvenu novčanu kaznu i zaštitnu mjeru. Kod određivanja kazne za počinjene prekršaje, sud je obrazložio da je apelantu izrekao navedenu novčanu kaznu i obaveznu zaštitnu mjeru, cijeneći pritom težinu učinjenih prekršaja, okolnosti pod kojima su prekršaji učinjeni. S druge strane, kao olakšavajuće okolnosti su navedene priznanje prekršaja, korektno vladanje pred sudom, te činjenicu da je apelant porodičan čovjek, otac troje djece, kao i da počinjenim prekršajima nije nastupila štetna posljedica po druga lica, dok je od otežavajućih okolnosti sud našao ranije kažnjavanje apelanta za prekršaje iz oblasti zaštite bezbjednosti saobraćaja na putevima. Nadalje, sud je naveo da je za prekršaj iz člana 235. stav 1. tačka 26. ZOOBS predviđeno obavezno izricanje zaštitne mjere, te je istu izrekao apelantu, vodeći računa o dužini trajanja izrečene mjere, odnosno da ona odgovara težini počinjenog prekršaja.

5. U obrazloženju drugostepenog rješenja, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravu u pogledu utvrđivanja odgovornosti apelanta za počinjene prekršaje. Okružni sud je istakao da apelentov žalbeni prigovor, da je jedini uzrok predmetne saobraćajne nezgode prelazak prvookrivljenog Z.G. na lijevu stranu kolovoza kojom se kretao apelant, ne dovodi u pitanje pravilnost pobijanog prvostepenog rješenja. Naime, Okružni sud je obrazložio da se, prema odredbi člana 61. ZOP-a, rješenje o prekršaju ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ispitujući pobijano rješenje u pogledu visine odluke o kazni, Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud cijenio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne kako u pogledu olakšavajućih, tako i u pogledu otežavajućih okolnosti, te je u tom smislu apelantu pravilno utvrdio novčane kazne u zakonom propisanom minimalnom iznosu i izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u skladu sa zakonom, koja je po ocjeni Okružnog suda primjerena. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud je primjenom odredbe člana 67. ZOP-a apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje Osnovnog suda.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama Osnovnog i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za ljudska prava i osnovne slobode (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da su osporene odluke nezakonite, jer su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju, te da nisu uvažili njegove argumente u pogledu olakšavajućih okolnosti kod odmjeravanja kazne. Apelant je tražio od Ustavnog suda da ukine osporene odluke redovnih sudova i preinači ih na način da se on oslobodi svake odgovornosti za navedene prekršaje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Shodno svojoj ranijoj praksi Ustavni sud zaključuje da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, s obzirom da se radilo o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj 'krivičnoj optužbi' u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2468/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07).

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi u prekršajnom postupku proizvoljno primijenili materijalno pravo. Međutim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant, osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3637/07 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio