Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3719/09 (F. P. i D. Đ.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3719/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-3719/09, rješavajući apelaciju Fajika Porče i Derviša Đerahovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fajika Porče i Derviša Đerahovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070 0 Kž 09 000521 od 20. novembra 2009. godine i br. 070 0 Kv 000020 od 5. novembra 2009. godine, u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fajika Porče i Derviša Đerahovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070 0 Kž 09 000521 od 20. novembra 2009. godine i br. 070 0 Kv 000020 od 5. novembra 2009. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Fajik Porča i Derviš Đerahović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz zenice, koje zastupa Almin Dautbegović advokat iz Zenice, podnijeli su 30. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 070 0 Kv 09 000020 od 5. novembra 2009. godine i br. 070 0 Kž 09 000521 od 20. novembra 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-Kpp-09-000 258 od 10. augusta 2009. godine apelantima je određena mjera pritvora zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo učestvovanje u tuči iz člana 174. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05; u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Tokom istrage su se ukazale okolnosti prema kojima se u konkretnom krivično-pravnom događaju dogodilo i krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 31. KZ FBiH, iz kojih razloga je Kantonalno tužilaštvo Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) predložilo da se apelantima produži pritvor.

3. Odlučujući o prijedlogu Kantonalnog tužilaštva, Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je rješenjem broj 004-0-Kv-09-000 105 od 8. septembra 2009. godine apelantima produžilo mjeru pritvora u trajanju od dva mjeseca, od 8. septembra do 8. novembra 2009. godine, iz razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 9/09; u daljnjem tekstu: ZKP FBiH).

4. Kantonalno tužilaštvo je putem Kantonalnog suda, prijedlogom broj KT-II-1177/09 od 3. novembra 2008. godine, predložilo Vrhovnom sudu da se apelantima produži pritvor za još tri mjeseca, zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 31. KZ FBiH u sticaju sa krivičnim djelom teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 3. KZ FBiH, krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 1. KZ FBiH i krivičnim djelom učestvovanje u tuči iz člana 174. KZ FBiH.

5. Vrhovni sud je donio rješenje broj 070 0 Kv 09 000020 od 5. novembra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Apelacionog vijeća istog suda broj 070 0 Kž 09 000521 od 20. novembra 2009. godine, kojim je apelantima produžen pritvor za još tri mjeseca, do 5. februara 2010. godine. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnoj situaciji Kantonalni sud povodom prijedloga Kantonalnog tužilaštva za produženje pritvora postupao kao zamolbeni sud pa je u cilju ekonomičnosti postupka održao ročište 5. novembra 2009. godine, nakon čega je zapisnik sa održanog ročišta i prijedlog Kantonalnog tužilaštva dostavio Vrhovnom sudu. Iz zapisnika o održanom ročištu, kako je dalje navedeno, proizilazi da je branilac apelanata prigovorio nedovoljnosti vremena za pripremu odbrane po prijedlogu za produženje pritvora i izostanku Kantonalnog tužitelja sa navedenog ročišta. Nakon istaknutih prigovora, branilac apelanata se izjasnio o prijedlogu za produženje pritvora istakavši da su izostali dokazi i njihova konkretizacija koji bi ukazivali na osnove sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret.

6. Po ocjeni Vrhovnog suda, iz stanja spisa proizilazi da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. ZKP FBiH zbog kojeg se vodi istraga. Osnovana sumnja, kako je dalje navedeno, proizilazi iz dokaza koji su do tada pribavljeni i to izjava svjedoka, zapisnika o uviđaju od 8. augusta 2009. godine, crteža lica mjesta, fotodokumentacije obdukcije E.V., nalaza i mišljenja vještaka balističke struke od 10. augusta 2009. godine, nalaza i mišljenja vještačenja sačinjenog od strane FMUP-a i druge dokumentacije koja se nalazi u spisu Kantonalnog tužilaštva. Navedeni dokazi po ocjeni Vrhovnog suda pružaju dovoljan osnov za zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret čime je ispunjen opći uvjet za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) KZ FBiH. S obzirom da je navedeno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna učinjeno na javnom mjestu i da su okolnosti detaljno opisane u obrazloženju prijedloga Kantonalnog tužilaštva, a po ocjeni Vrhovnog suda radi se o vanrednim i netipičnim okolnostima zbog kojih bi puštanje na slobodu apelanata rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, ispunjen je i zakonski osnov iz odredbe člana 149. stav 3. ZKP FBiH.

7. Apelaciono vijeće Vrhovnog suda je odlučujući o žalbi apelanata protiv rješenja kojim im je produžen pritvor, donio rješenje broj 070 0 Kž 09 000521 od 20. novembra 2009. godine, kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U pogledu žalbenog navoda koji se tiče blagovremenosti podnošenja prijedloga za produženje pritvora u roku od najmanje pet dana prije isteka roka iz ranijeg rješenja o pritvoru, Vrhovni sud je istakao da nije osnovan jer je rok propisan u članu 145. stav 3. ZKP FBiH instruktivni rok kojim se omogućava blagovremeno donošenje odluke o osnovanosti prijedloga za produženje pritvora. Nepoštivanje tog roka ne predviđa sankcije za suprotno postupanje. U pogledu žalbenog navoda kojim se tvrdi da branilac apelanata nije imao dovoljno vremena da pripremi odbranu u vezi sa prijedlogom za produženje pritvora, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan jer je iz zapisnika sa ročišta održanog pred Kantonalnim sudom od 5. novembra 2009. godine vidljivo da su se o prijedlogu izjasnili i apelanti i njihov branilac. Iz navedenog proizilazi, kako je ocijenio Vrhovni sud, da je apelantima i njihovom braniocu koji ih je zastupao od početka istrage data mogućnost da se izjasne o oklnostima iz prijedloga za produženje pritvora. U konkretnoj situaciji, kako je dalje navedeno, Kantonalni sud je postupao kao zamolbeni sud pa je po ocjeni Apelacionog vijeća Vrhovnog suda neosnovan žalbeni navod kojim se tvrdi da je postupao nenadležan sud. U pogledu prigovora koji se tiče nepostojanja osnova sumnje kao općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora tvrdnjom da su zanemareni svjedoci koji nisu učestvovali u obračunu, Apelaciono vijeće Vrhovnog suda je navelo da je iz obrazloženja osporenog rješenja u kojem je dat kratak sadržaj i analiza dokaza, prozilazi pravilan zaključak koji ukazuje na postojanje osnova sumnje da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Apelaciono vijeće Vrhovnog suda je u pogledu razloga za produženje pritvora istaklo da se u konkretnom slučaju radi o veoma složenom i obimnom predmetu u kojem se vodi istraga protiv više osoba i više krivičnih djela te da je za okončanje istrage potrebno duže vrijeme a prilikom izjašnjavanja o prijedlogu za produženje pritvora odbrana nije prigovarala predloženom roku.

8. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U pogledu prava na ličnu slobodu i sigurnost, apelanti su istakli da u osporenim rješenjima nedostaju osnovi sumnje i jasni razlozi zbog kojih je produženo rješenje o određivanju pritvora. U okviru prava na pravično suđenje istakli su pogrešnu primjenu materijalnog prava na njihovu štetu do koje je došlo, kako tvrde, zbog potupanja suda po neblagovremenom prijedlogu za produženje pritvora, nedovoljno ostavljenog vremena za pripremu izjašnjenja po prijedlogu za produženje pritvora i uvida u dokaze Kantonalnog tužilaštva, iz kojih razloga su dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na tužioca. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek nisu obrazlagali.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

ČlanVI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

10. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. maja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U konkretnom slučaju, apelanti su osobe lišene slobode i nalaze se u pritvoru na temelju odluke o produženju pritvora i pozivaju se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. c) Evropske konvencije, zbog nedostatka osnova sumnje za produženje pritvora. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP FBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

12. Nesporno je da je u ovom slučaju pritvor produžen na temelju odredaba ZKP FBiH, koji u odredbi člana 146. stav 1. tačka d) propisuje da se pritvor može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a usljed načina učinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora je neophodno za sigurnost građana ili imovine. Navedeni razlog vezan je dakle za postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje odnosno produženje pritvora. Stavom 3. člana 149. ZKP FBiH propisano je da ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, vijeće Vrhovnog suda može, po obrazloženom prijedlogu tužitelja, produžiti pritvor za još najviše tri mjeseca.

13. Ustavni sud uočava da je u obrazloženju rješenja, koje je Apelaciono vijeće ocijenilo pravilnim i zakonitim, Vrhovni sud zaključio da su kumulativno ispunjeni i opći i posebni uvjeti za produženje pritvora. U pogledu postojanja općeg uvjeta i primjene člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, Vrhovni sud je jasno istakao postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret a koje prema načinu učinjenja i posljedici predstavlja posebno teško krivično djelo. Osnovana sumnja, kako je dalje naveo Vrhovni sud, proizilazi iz pribavljenih dokaza i to iskaza većeg broja svjedoka, zapisnika o uviđaju, crteža lica mjesta, fotodokumentacije obdukcije i mišljenja vještaka sudske medicine i vještaka balističke struke. Obrazlažući postojanje posebnog uvjeta za produženje pritvora koji pored općeg uslova propisanog u članu 146. ZKP FBiH mora postojati i u smislu odredbe člana 149. stav 3. ZKP FBiH, Vrhovni sud je naveo da se kod građana, posebno mlađe populacije gdje je izvšeno krivično djelo (u ugostiteljskom objektu) pojavio osjećaj straha i nesigurnosti pa bi puštanje na slobodu apelanata rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

14. Dakle, sve razloge propisane u odredbama čl. 146. i 149. ZKP FBiH, Vrhovni sud je prilikom donošenja osporenih rješenja detaljno i jasno obrazložio. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije. To znači da u lišavanju slobode apelanata nije bilo proizvoljnosti, jer su lišeni slobode na temelju odredaba čl. 146. stav 1. tačka d) i 149. stav 3. ZKP FBiH, na način da im je pritvor produžen za još tri mjeseca i po rješenju Vrhovnog suda od 5. novembra 2009. godine može trajati do 5. februara 2010. godine ili do nove odluke suda. Ovakva situacija nije inkompatibilna sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, jer navedeni član ne sadrži zabranu državama potpisnicama da u svojim pravnim sistemima mogu propisati odredbu, kojom se nalaže određivanje odnosno produženje pritvora licu za koje postoji osnovana sumnja da je počinila krivično djelo, ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a usljed načina činjenja i posljedica krivičnog djela ugroženo je zdravlje, sigurnost i imovina građana. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» da se pozivju na povredu prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje navedenog ustavnog prava da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. S tim u svezi Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud je iz sadržaja apelacije zaključio da apelanti kršenje ovog prava ističu u vezi sa pravom na slobodu ličnosti. Budući da iz osporenih rješenja proizilazi da su apelanti imali i iskoristili pravo žalbe protiv rješenja o produženju pritvora o kojoj je odlučilo Apelaciono vijeće Vrhovnog suda, Ustavni sud zaključuje da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na djelotvoran pravni lijek niti njihovo nezadovoljstvo osporenim rješenjem dovodi u pitanje dostupnost pravnih lijekova. Iz navedenog proizilazi da su navodi apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegvine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, također očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na pravično suđenje

16. Apelanti su u vezi sa osporenim rješenjima o produženju pritvora istakli povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d). Evropske konvencije.Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelini, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije , presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njih, jer je tim rješenjima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović