Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4075/09 (J. B.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 146
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 210
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4075/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-4075/09, rješavajući apelaciju Joze Banovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Banovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli br. 003-0-Kpp- 09-000121 od 11. decembra 2009. godine i br. 003-0-Kv-09-000118 od 17. decembra 2009. godine, u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Banovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli br. 003-0-Kpp- 09-000121 od 11. decembra 2009. godine i br. 003-0-Kv-09-000118 od 17. decembra 2009. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Jozo Banović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Tomislav Ljubić advokat iz Tuzle, podnio je 23. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 003-0-Kv-09-000118 od 17. decembra 2009. godine i br. 003-0-Kpp-09- 000121 od 11. decembra 2009. godine.
2. Rješenjem sudije za predhodni postupak Kantonalnog suda broj 003-0-Kpp-09-000121 od 11. decembra 2009. godine, apelantu je određena mjera pritvora u trajanju od mjesec dana iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tač. c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 9/09; u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da se kod Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) provodi istražni postupak protiv apelanta zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 4. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05; u daljnjem tekstu:
KZ FBiH).
3. U prijedlogu Kantonalnog tužilaštva navedeno je da je apelant u dužem vremenskom periodu, u kontinuitetu od 2004. do 2009. godine, navodio više ženskih osoba među kojima su i dvije maloljetne osobe, da pružaju seksualne usluge za novac gostima svojih ugostiteljskih objekata i da je dio novca od seksualnih usluga zadržavao za sebe. To su okolnosti, kako je dalje navedeno, koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi apelant ponovio krivično djelo. S obzirom na postojanje naročitih okolnosti, visinu propisane kazne i način činjenja krivičnog djela koje ga čini posebno teškim, Kantonalno tužilaštvo je predložilo da se odredi mjera pritvor, cijeneći da su ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 146. stav 1. tačka c) i d) ZKP FBiH u vezi sa članom 46. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZKP FBiH.
4. Uvidom u spis Kantonalnog tužilaštva, kako je naveo Kantonalni sud, utvrđeno je da je istraga protiv apelanta pokrenuta na osnovu izvještaja Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona od 10. decembra 2009. godine i priloga dostavljenih uz izvještaj koji se odnose na zapisnike o saslušanju većeg broja svjedoka. Iz navedene dokumentacije, kako je dalje naveo Kantonalni sud, proizilazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna. Po ocjeni Kantonalnog suda, navedeno krivično djelo prema okolnostima, načinu izvršenja i posljedici ukazuje da bi boravak apelanta na slobodi izazvao javno okupljanje građana dijela naselja u kojem se nalaze njegovi ugostiteljski objekti, što bi rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
5. Vijeće Kantonalnog suda je odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja od 11. decembra 2009. godine, donijelo rješenje broj 003-0-Kv-09-000118 od 17. decembra 2009. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je žalbom neosnovano ukazano na nedostatak odlučne činjenice koja se odnosi na postojanje osnovne sumnje i da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, sudija za predhodni postupak je na osnovu dokaza i podataka koje je prikupio kantonalni tužilac, kao i na osnovu zapisnika o pretresanju apelanta, njegove porodične kuće i njegovih ugostiteljskih objekata, utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Pobijano rješenje, kako je dalje navedeno, upravo sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje na koje je takođe žalbom ukazano, Kantonalni sud je utvrdio da iz sadržaja dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora proizilazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio navedeno krivično djelo.
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U pogledu prava na ličnu slobodu i sigurnost, apelant je istakao da u osporenim rješenjima nedostaje osnov sumnje koji podrazumijeva viši stepen sumnje da je počinjeno krivično djelo a koji kao takav mora biti zasnovan na prikupljenim dokazima. U okviru prava na pravično suđenje apelant je istakao pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer je sud, kako tvrdi bio dužan ispitati optužnicu u vezi sa bićem krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. U konkretnom slučaju, sudovi su postupili proizvoljno jer su propustili preispitati sve dokaze na koje je ukazao u svojoj odbrani. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelant vidi u činjenici što vijeće Kantonalnog suda nije uvažilo razloge koje je u žalbi iznio, već je potvrđeno rješenje sudije za predhodni postupak kojim mu je određen pritvor.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. ČlanVI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena;
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
8. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. maja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP-a FBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
10. Nesporno je da je u ovom slučaju mjera pritvora određena na temelju odredaba ZKP FBiH, koji u odredbi člana 146. stav 1. tač. c) i d) propisuje da se pritvor može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za takva krivična djela se može izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna. Tačkom d) citiranog člana propisano je da se pritvor može odrediti ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a usljed načina učinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana i imovine. Obrazlažući rješenje o određivanju pritvora u pogledu primjene citirane odredbe člana 146. ZKP FBiH, Kantonalni sud je naveo da iz dokumentacije u spisu Kantonalnog tužilaštva broj Kt-2555/09 u kojem se nalaze zapisnici Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona o saslušanju svjedoka i drugih prikupljenih dokaza, proizilazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
11. Dakle, sve razloge koje je propisao citirani član ZKP FBiH, Kantonalni sud je prilikom određivanja ove mjere detaljno i jasno obrazložio. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije. To znači da u lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na temelju odredaba člana 146. stav 1. tač. c) i d). ZKP FBiH, na način da pritvor određen ovim rješenjem u trajanju od mjesec dana teče od 9. decembra 2009. godine. Ovakva situacija nije inkompatibilna sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, jer navedeni član ne sadrži zabranu državama potpisnicama da u svojim pravnim sistemima mogu propisati odredbu, kojom se nalaže određivanje pritvora licu za koje postoji osnovana sumnja da je počinila krivično djelo, ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a usljed načina činjenja i posljedica krivičnog djela ugroženo je zdravlje, sigurnost i imovina građana. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
12. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud je iz sadržaja apelacije zaključio da apelant kršenje ovog prava ističe u vezi sa pravom na slobodu ličnosti. Budući da iz osporenih rješenja proizilazi da je apelant imao i iskoristio pravo žalbe protiv rješenja o određivanju pritvora o kojoj je odlučilo vijeće Kantonalnog suda, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na djelotvoran pravni lijek niti njegovo nezadovoljstvo osporenim rješenjem dovodi u pitanje dostupnost pravnih lijekova. Iz navedenog proizilazi da su navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegvine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, također očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na pravično suđenje
13. Apelant je u vezi sa rješenjem o određivanju pritvora naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelini, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je tim rješenjima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović