Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2513/07 (S. Š.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2513/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-2513/07, rješavajući apelaciju Sehavete Šatrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sehavete Šatrić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-001 065 od 15. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sehaveta Šatrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Goran Bubić advokat iz Banja Luke, podnijela je 7. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 065 od 15. juna 2007. godine.
2. Apelantica je pred Osnovnim sudom u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pokrenula postupak protiv Javnog Željezničkog Transportnog preduzeća Republike Srpske - Sekcija za održavanje pruga Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa. Tužbenim zahtjevom je zatražila da se utvrdi ništavost rješenja kojim joj je kod tuženog prestao radni odnos i da joj tuženi isplati izmaklu dobit u vidu neisplaćenih plaća za period od 1. januara 1993. godine do 2. marta 2000. godine u ukupnom iznosu od 25. 000,00 KM.
3. Osnovni sud je odlučujući o zahtjevu apelantice donio presudu broj RS-146/98 od 10. maja 2006. godine, potvrđena presudom Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), kojom je tužbu apelantice u dijelu kojim je tražila utvrđenje ništavosti rješenja o prestanku radnog odnosa odbacio kao neblagovremenu. U dijelu zahtjeva za isplatu neisplaćenih plaća, Osnovni sud je obavezao tuženog da apelantici isplati naknadu na ime izgubljene zarade za period od 22. januara 1993. godine do 1. marta 2000. godine i to na ime neisplaćenih plaća iznos od 11.671,65 KM sa zakonskom kamatom za navedeni period u iznosu od 14.712,35 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao nespornu činjenicu prema kojoj je apelantici radni odnos kod tuženog prestao 31. decembra 1992. godine, zbog čega se na konkretnu pravnu stvar primijenjuje Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» broj 60/89). Navedenim Zakonom, kako je dalje navedeno, propisano je pravo podnošenja prigovora pred nadležnim organima u organizaciji i pravo podnošenja tužbe u slučaju da se o prigovoru ne riješi u roku od 30 dana. Budući da je apelantica protiv rješenja o prestanku radnog odnosa prigovor podnijela 15. februara 1993. godine a da tuženi o prigovoru nikada nije odlučio, apelantica po ocjeni Osnovnog suda nije ispoštovala uslove za ostvarenje sudske zaštite, jer nije u roku od 15 dana nakon isteka roka u kojem je tuženi morao odlučiti podnijela tužbu sudu. To je učinila tek 20. maja 1998. godine, dakle izvan roka. Međutim, bez obzira na neblagovremenost tužbe u pogledu zahtjeva za utvrđenje ništavosti, drugi dio zahtjeva je po ocjeni Osnovnog suda osnovan, jer je apelantica sve do donošenja konačne odluke tuženog odnosno odluke o prigovoru imala pravo da radi i ostvaruje svoja prava. S obzirom da tuženi nije odlučio o prigovoru, zahtjev apelantice za nakandu izgubljene zarade je po ocjeni Osnovnog suda osnovan, zbog čega je taj dio apelantičinog zahtjeva usvojen.
4. Okružni sud je presudom broj 011-0-Ž-06-000 477 od 21. jula 2006. godine odbio žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu, cijeneći da je utvrđenje prvostepenog suda pravilno. Okružni sud je u obrazloženju presude potvrdio pravilnost činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava iz prvostepene presude.
5. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tuženog donio presudu broj 118-0-Rev-06-001 065 od 15. juna 2007. godine kojom je reviziju uvažio, drugostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je odbijena žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda u pogledu obaveze tuženog da apelantici na ime izgubljene zarade isplati određeni novčani iznos, tako što je žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev odbio. Vrhovni sud je istakao da nižestepene presude u dijelu koji se odnosi na naknadu plate nisu pravilne, jer je apelantica imala pravo raditi kod tuženog sve do donošenja odluke o prigovoru. Zahtjev za naknadu plaća apelantica je, kako je ocijenio Vrhovni sud, također morala postaviti u zakonom propisanom roku. Ovaj zahtjev morala je prvo podnijeti tuženom kao poslodavcu a tek onda sudu, ukoliko o njenom prigovoru nije odlučeno u roku od 30 dana. Budući da su rokovi u kojima se može zatražiti sudska zaštita prava iz radnog odnosa prekluzivnog karaktera, to znači kako je istakao Vrhovni sud, da je apelantica izgubila ne samo pravo na tužbu nego i samo pravo koje bi bilo predmet sudske zaštite. Prema odredbi člana 49. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, pravo na plaću radnik ostvaruje po osnovu stvarno izvršenog rada kod poslodavca ili na osnovu utvrđenog prava na rad koji nije ostvaren krivicom poslodavca. Rad odnosno utvrđenje prava na rad je osnov za isplatu plaće odnosno njene naknade. Nesporno je, kako je dalje naveo Vrhovni sud, da apelantica kod tuženog nije radila od 31. decembra 1992. godine a ostvarenje prava na rad pozivom na suspenzivno dejstvo prigovora od kojeg zavisi i pravo na naknadu plaće, nije tražila u zakonom predviđenom roku. Proizilazi dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, da nema osnova temeljem kojeg bi apelantici pripadalo pravo na isplatu ličnog dohotka odnosno prava na naknadu umjesto ličnog dohotka, zbog čega je njen zahtjev u ovom dijelu odbijen.
6. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na zabranu diskriminacije iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica je istakla da je Vrhovni sud zauzeo pogrešan stav cijeneći da njen prigovor nema suspenzivno dejstvo budući da je neuka stranka i da nije mogla znati za obavezu podnošenja tužbe ukoliko tuženi o njenom prigovoru ne riješi u roku od 30 dana. Apelantica povredu prava na nediskriminaciju vidi u postupanju tuženog koji je rješenje o prestanku radnog odnosa donio isključivo zbog njene nepripadnosti srpskoj naciji, a koje je Vrhovni sud prihvatio strogo formalistički zanemarivši njenu neukost u pogledu blagovremenog obraćanja sudu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da apelantica ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljna ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanatice o kršenju prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Iz apelacije proizilazi da apelantica ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, a povredu tog prava vidi u postupanju Vrhovnog suda koji je strogo formalistički prihvatio rješenje o prestanku radnog odnosa iako je to rješenje, kako tvrdi, doneseno isključivo iz razloga nepripadnosti srpskoj naciji. Ustavni sud naglašava da, s obzirom da apelantica nije ispunila formalne uslove za meritorno ispitivanje njene tužbe, Vrhovni sud se nije ni bavio meritumom spora, dakle nije ispitivao razloge zbog kojih je apelantici prestao radni odnos. S obzirom na navedeno očigledno su neosnovani njeni navodi o tome da je diskriminirana pristupom Vrhovnog suda u rješavanju njene tužbe.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović