Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3507/07 (Tuzlanski kanton)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 45
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće · čl. 45
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće · čl. 45
Predmeti (1)
AP-3507/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-3507/07, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog Kantona podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-
001223 od 15. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj 033-0P-06-000619 od 30. maja 2007. godine u odnosu na član II/3.e) i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog Kantona podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-
001223 od 15. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj 033-0P-06-000619 od 30. maja 2007. godine u odnosu na član 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 21. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-07-001223 od 15. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-0P-06-000619 od 30. maja 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 033-0P-06-000619 od 30. maja 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001223 od 15. oktobra 2007. godine, apelant je obavezan da Miralemu Berbić, Mirhati Musić, Ivani Slišković, Indiri Kadrović, Mini Jaganjac, Suadi Numanović, Jasmini Zukić, Edini Hadžić, Refiji Kerla i Slavici Jokić (u daljnjem tekstu: tužitelji) po osnovu naknade za neprekidan rad u Općinskom sudu u Tuzli-jubilarne nagrade isplati ukupan iznos od 9.686,30 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom na navedene pojedinačne iznose počev od 10. oktobra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da im nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.044,20 KM, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da prema članu 45. stav 1. tačka 6. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05) koji se prema članu 73. tog zakona primjenjuje i na namještenike u organima sudske vlasti, namještenik ima pravo na naknadu za jubilarne nagrade. Navedenom odredbom utvrđeno je pravo namještenika za jubilarnu nagradu, a radi se o materijalnom primanju za određenu situaciju i ta odredba ima imperativni karakter odnosno obavezujuću snagu. To znači da ta naknada kao i ostalih 6 naknada koje predviđa ovaj član nije predviđena kao mogućnost već kao obaveza koju obezbjeđuje organ državne službe, a u konkretnom slučaju apelant. Stavom 2. navedenog člana propisano je da uvjete za ostvarivanje naknade iz stava 1. tog člana utvrđuje propisom Vlada Federacije koji se donosi na osnovu Zakona o državnoj službi. Stoga po mišljenju Općinskog suda jubilarna nagrada i ostale naknade iz člana 45. ostvaruju se prema Uredbi o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće („Službene novine FBiH“ br. 34/04, 56/04 i 68/05) koja je donesena na osnovu člana 43. stav 3. Zakona o državnoj službi.
4. Članom 11. navedene Uredbe je propisano da državni službenik i namještenik ima pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje u skladu sa Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti FBiH („Službene novine FBiH“ br. 23/00 i 50/00). Dalje je navedeno da prema članu 28. navedenog Kolektivnog ugovora službeniku će se isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima i to za navršenih 5 godina 0,50 prosječne mjesečne plaće, za 10 godina 1 prosječna mjesečna plaća za 15 i 20 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće, za 25 godina 1,75 prosječne mjesečne plaće, za 30 godina 2 prosječne mjsečne plaće i za 35 godina 2,5 prosječne mjesečne plaće, a kao osnovica propisana je prosječna mjesečna plaća ostvarena u Federaciji u predhodna 3 mjeseca.
5. Navedeno po nalaženju Općinskog suda znači da su svi tužitelji kao namještenici Općinskog suda stekli pravo na isplatu jubilarnih nagrada koja sredstva je u mogućnosti isplatiti apelant koji je prema Izvještaju o izvršenju budžeta Tuzlanskog kantona za period od 1. januara do 31. decembra 2006. godine ostvario višak prihoda nad rashodima (suficit tekuće godine) u iznosu od 21.723.542,06 KM.
6. Po mišljenju Općinskog suda neosnovan je prigovor apelantovog zakonskog zastupnika da apelant nema materijalnih mogućnosti za isplatu jubilarnih nagrada tužiteljima. Općinski sud navodi da je apelant dužan s obzirom na ostvareni suficit planirati isplatu ovih naknada, te da navodi apelantovog zakonskog zastupnika da ta sredstva nisu planirana za isplatu ne utiču na utvrđenje obaveze apelanta na isplatu ovih naknada tužiteljima s tim što može uticati samo na tok izvršnog postupka.
7. U obrazloženju drugostepene odluke se navodi da je jedini žalbeni prigovor apelanta da u budžetu Tuzlanskog kantona za 2006. godinu nisu planirana sredstva za isplatu jubilarnih nagrada namještenicima pa da s tim u vezi nisu postojale ni materijalne mogućnosti da se tužiteljima te iste naknade i isplate.
8. Po mišljenju Kantonalnog suda navedeni žalbeni prigovor se ne može prihvatiti osnovanim jer apelant zanemaruje normativni karakter Kolektivnog ugovora prema kome se ima smatrati da je svaki uposlenik stupanjem na posao pristupio i kolektivnom ugovoru pa da iz njega može neposredno crpiti sva prava koja su po osnovu rada ili u vezi sa radom njime kao minimum osigurana tako da ta prava poslodavac ne može umanjiti niti uskratiti. Stoga ni okolnost da apelant predmetnu naknadu nije previdio u svom budžetu za 2006. godinu ne može biti od relevantnog uticaja na ostvarivanje prava tužitelja na tu naknadu koja im pripada shodno odredbama Kolektivnog ugovora. Po mišljenju Kantonalnog suda apelant ne samo da nije dokazao da ne postoje materijalne mogućnosti za isplatu naknada po osnovu jubilarnih nagrada već su tužitelji sa svoje strane dokazali da je apelant u Izvještaju o izvršenju budžeta za 2006. godinu iskazao suficit u iznosu od 21.723.542,06 KM a da iz akta Općinskog suda u Tuzli od 4. marta 2007. godine u koji je prvostepeni sud izvršio uvid na prijedlog tužitelja proizlazi da raspoloživa sredstva Općinskog suda u Tuzli na poziciji „naknada troškova zaposlenih“ na dan 31. decembar 2006. godine iznosi 53.144,18 KM.
9. Apelant se žali da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Smatra da da se presuda Kantonalnog suda, kojom je okončan predmetni postupak, temelji na očigledno proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Po mišljenju apelanta neprihvatljivo je shvatanje Kantonalnog suda da je apelant bio u obavezi da prilikom donošenja budžeta za 2006. godinu planira sredstva za isplatu jubilarnih nagrada. Navodi da bi višak prihoda nad rashodima u budžetu Tuzlanskog kantona za 2006. godinu utvrđen Izvještajem o izvršenju budžeta mogao biti rezultat raznih okolnosti i na osnovu postojanja istog ne može se izvući zaključak da je apelant imao materijalne mogućnosti da za 2006. godinu planira sredstva za isplatu jubilarnih nagrada. Navedeni višak prihoda nad rashodima za 2006. godinu ne mora značiti da takva mogućnost postoji i u 2007. godini kako to zaključuje Kantonalni sud.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
11. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritum, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Takođe, apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, apelant nije dostavio bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U odnosu na povredu prava iz člana 13. i 17. Evropske konvencije Ustavni sud ponovo podsjeća da je apelant nositelj javne vlasti te da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Činjenica je da je Ustavni sud u svojoj odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 19/04) zaključio da Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu te je zaključio da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, a koje navode je Ustavni sud već ispitao u prethodnim tačkama ove odluke. Međutim kako Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži prava koja korespondiraju pravima iz člana 13. i 17. Evropske konvencije, Ustavni sud se mora ograničiti samo na ispitivanje navoda o povredi ovih prava iz Evropske konvencije. Budući da organi javne vlasti, kako je već navedeno, ne uživaju zaštitu prava po Evropskoj konvenciji, shodno stavu koji je Ustavni sud zauzeo u više svojih odluka (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 3044/07 od 16. jula 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) to se apelacija u dijelu o povredi prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije mora odbaciti kao ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović