Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1195/09 (M. K.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1195/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 1195/09, rješavajući apelaciju Miodraga Kačarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Kačarevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-22/05 od 5. februara 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Miodrag Kačarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, podnio je 22. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-22/05 od 5. februara 2009. godine.

2. Apelant je 25. juna 2001. godine podnio zahtjev Službi za stambene, imovinsko-pravne poslove i pitanje izbjeglica i raseljenih lica, Općine Goražde (u daljnjem tekstu: Služba) kojim je tražio da se njegova žalba koja se odnosi na gubitak stanarskog prava na stanu koji se nalazi u ulici Višegradska broj 5, u Goraždu, koja je upućena kancelariji Ombudsmena za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu – Banja Luka prihvati kao zahtjev za vraćanje u posjed stana. Na apelantov zahtjev od strane Ombudsmena Federacije Bosne i Hercegovine, Ureda u Goraždu, Službi je 2. marta 2001. godine dostavljen spis koji je isti Ured primio putem Ombudsmena Republike Srpske, kancelarije u Foči, a koji se odnosi na apelantovu žalbu za zaštitu stanarskog prava.

3. Zaključkom Službe broj 010-3-23-694/01 od 31. augusta 2004. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline, Bosansko-podrinjskog kantona, Goražde (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2: 09-23-54/04 od 14. oktobra 2004. godine, odbačen je zahtjev apelanta za prihvaćanje žalbe o povredi ljudskih prava upućen kancelariji Ombudsmena za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Ombudsmen), kao zahtjev za vraćanje stana u posjed. Stavom II izreke prvostepenog rješenja je obustavljen postupak za vraćanje stana u posjed pokrenut po apelantovom zahtjevu broj 08-1-23-560/02 od 18. juna 2002. godine.

4. U postupku je utvrđeno da se radi o stanu na koji se, bez obzira što nije proglašen napuštenim od strane nadležnog organa, primjenjuju odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 12/99, 43/99; u daljnjem tekstu: Zakon o napuštenim stanovima), obzirom da je isti napušten od strane nosioca stanarskog prava prije 4. aprila 1998. godine pa je shodno članu 5. stav 2. Zakona o napuštenim stanovima rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stana istekao 4. oktobra 1999. godine. Istim članom je određeno da se zahtjev za vraćanje u posjed stana na kome je stečeno stanarsko pravo podnosi nadležnom organu općine, Komisiji za rješavanje imovinskih zahtjeva izbjeglica i raseljenih lica ili sudu, a da je posljedica propuštanja podnošenja zahtjeva nadležnom organu gubitak stanarskog prava. Kako se apelant, u konkratnom slučaju, nije u Zakonom predviđenom roku obratio nadležnom organu za vraćanje u posjed stana, Služba je došla do zaključka da apelantovu žalbu koja se odnosi na zaštitu stanarskog prava a koja je upućena uredu Ombudsmena, ne može prihvatiti kao zahtjev za vraćanje u posjed stana, obzirom da se ne radi o zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana, već o žalbi na odredbe člana 10. Zakona o napuštenim stanovima, zbog gubitka stanarskog prava. Također, kako je apelant u toku postupka odustao od zahtjeva podnešenog 18. juna 2002. godine, to je postupak vraćanja u posjed stana prema tom zahtjevu obustavljen, dok je žalba koja je upućena uredu Ombudsmena, koja nema karakter zahtjeva za vraćanje u posjed stana ni po formi, ni po sadržini, pa nije mogla biti prihvaćena od strane Službe kao zahtjev za vraćanje stana u posjed, Služba je odlučila kao u dispozitivu zaključka.

5. Rješavajući u upravnom sporu koji je apelant pokrenuo protiv drugostepenog rješenja Kantonalni sud donio je presudu broj U-34/04 od 3. decembra 2004. godine kojom je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.

6. Presudom Vrhovnog suda broj Už-22/05 od 5. februara 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba koju je podnio protiv presude Kantonalnog suda broj U-34/04 od 3. decembra 2004. godine. Vrhovni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu, jer je nesporno da je apelant propustio da u zakonskom roku podnese nadležnom organu zahtjev za povrat stana.

7. Apelant se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravičan postupak iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, nadležni organi uprave i redovni sudovi u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za povrat stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje apelantovog prava na povrat u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-

1310/06 od 15. februara 2007. godine).

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1195/09 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio