Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2861/09 (P. Đ.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2861/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-2861/09, rješavajući apelaciju Petra Đurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Đurića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj UR-48/09 od 29. aprila 2009. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-U-06 000 826 od 10. maja 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-357/05 od 8. februara 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, podnio je 8. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj UR-48/09 od 29. aprila 2009. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-06 000 826 od 10. maja 2007. godine i Presude Okružnog suda broj U-357/05 od 8. februara 2006. godine.

2. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je aktom Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 8-04-835-6/05 od 22. februara 2005. godine, koji je potvrđen Rješenjem Ministarstva isti broj od 8. marta 2005. godine, apelantov zahtjev za priznavanje vremena provedenog na vojnoj vježbi u radni staž proslijeđen Fondu PIO Banja Luka, sa obrazloženjem da Ministarstvo nije nadležno za odlučivanje o tom zahtjevu.

3. Apelant je je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koju je Okružni sud uvažio Presudom broj U-357/05 od 8. februara 2006. godine i poništio osporeni akt.

4. Okružni sud je naveo da iz podataka u spisu nesporno proizilazi da je apelant period od 1. jula 1996. godine do 1. februara 1997. godine proveo na vojnoj vježbi. Nadalje, primjetio je da je apelant podnio zahtjev Ministarstvu odbrane RS da mu se „poveže staž“. Međutim, zaključio je da je taj zahtjev nepotpun i nerazumljiv. Naime, sud je konstatovao da nije jasno da li je apelant podnio zahtjev za isplatu naknade za vrijeme provedeno na vojnoj vježbi, za što bi, kako je naveo, bilo nadležno Ministarstvo, ili zahtjev se mu se vrijeme provedeno na vojnoj vježbi prizna u penzijski staž, za što bio nadležan Fond PIO. Shodno tome, zaključio je da da je u konkretnom slučaju Ministarstvo trebalo postupiti u skladu sa čl.54.-56. Zakona o opštem upravnom postupku i pozvati apelanta da jasno opredijeli svoj zahtjev, kako bi moglo odlučiti da li je nadležno za postupanje po tom zahtjevu. S obzirom da nije postupilo na navedeni način, Okružni sud je konstatovao da je Ministarstvo donošenjem osporenog akta povrijedilo pravila postupka, pa je odlučio kao dispozitivu primjenom člana 31. st 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS RS).

5. Apelant je podnio tužbu Okružnom sudu protiv Ministarstva zbog neizvršenja presude tog suda broj U-357/05 od 8. februara 2006. godine. Okružni sud se Rješenjem broj 011-0-U-06 000 826 od 10. maja 2007. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari i odredio da se tužba sa prilozima, nakon pravosnažnosti tog rješenja, ustupi Sudu BiH na nadležno rješavanje.

6. U obrazloženju rješenja Okružnog suda je konstatovano da je stupanjem na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o odbrani Republike Srpske, Zakona o prestanku važenja Zakona o vojsci Republike Srpske i Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine prestala nadležnost Ministarstva da odlučuje o pitanjima koja se odnose na službu i položaj zaposlenih u Vojsci Republike Srpske i da je ta nadležnost prenesena da Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine. Prema tome, zaključeno je da je shodno Zakonu o upravnom postupku Bosne i Hercegovine za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari nadležan Sud BiH, bez obzira što apelant traži izvršenje presude Okružnog suda kojom je poništeno rješenje entitetskog ministarstva.

7. Međutim, Sud BiH je Rješenjem broj UR-48/09 od 29. aprila 2009. godine odredio da je za suđenje u predmetnoj pravnoj stvari stvarno nadležan Okružni sud.

8. Naime, Sud BiH je istakao da iz odredaba Zakona o Sudu BiH i Zakona o upravnim sporovima BiH proizilazi da je Sud BiH nadležan za rješavanje upravnih sporova koji su pokrenuti protiv konačnih upravnih akta koje su donijele institucije BiH, a da iz odredaba Zakona o sudovima Republike Srpske i ZUS RS slijedi da su okružni sudovi stvarno nadležni za rješavanje u svim upravnim sporovima protiv konačnih upravnih akata koje su donijeli republički organi uprave i republičke upravne organizacije, organi jedinice lokalne samouprave, preduzeća, ustanove i druga pravna lica kada u vršenju javnih ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima. Dakle, stvarna nadležnost sudova za rješavanje upravnih sporova određena je primjenom kriterijuma donosioca upravnog akta. Shodno tome, Sud BiH je konstatovao da za određivanje stvarne nadležnosti nije odlučno kada je spor nastao i koji je zakon bio na snazi, niti je odlučno što su Zakonom o odbrani Bosne i Hercegovine prestale nadležnosti entitetskih ministarstava odbrane, već je odlučno da prema članu 52. ZUS-a RS odlučivanje o zahtjevu za izvršenje upravnog akta isključivo u nadležnosti suda koji donio presudu, odnosno Okružnog suda.

9. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

11. S obzirom na to da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud prvenstveno odgovori na pitanje da li predmetni postupci uživaju zaštitu člana 6. stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

12. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnih postupaka, bila odlučujuća za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza.

13. Ustavni sud primjećuje da je presudom Okružnog suda broj U-357/05 od 8. februara 2006. godine poništeno drugostepeno rješenje Ministarstva, iz razloga što Ministarstvo nije na pravilan način utvrdilo da li je stvarno nadležno da odlučuje po apelantovom zahtjevu za „povezivanje staža“. Takođe, primjećuje da se Okružni sud Rješenjem broj 011-0-U-06 000 826 od 10. maja 2007. godine, oglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje po apelantovoj tužbi zbog neizvršenja presude tog suda broj U-357/05 od 8. februara 2006. godine i predmetu ustupio sudu BiH, a da je Sud BiH nakon toga donio Rješenje broj UR-48/09 od 29. aprila 2009. godine, kojim je odredio da je za suđenje u predmetnoj pravnoj stvari stvarno nadležan Okružni sud. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnim postupcima bilo sporno pitanje procesne dopustivosti apelantovog zahtjeva, odnosno činjenica da li je Okružni sud ili Sud BiH nadležan za odlučivanje po apelantovoj tužbi, a da se nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima, niti mu je nametnuta bilo kakva obaveza. Prema tome, ishod procedure u kojoj su donesene osporene odluke nije bio odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnih postupaka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom . Takođe, budući da je Ustavni sud već zaključio da se predmetni postupci nisu ticali određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, slijedi da se i apelantovi navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju takođe, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2861/09 (P. Đ.) | Sudska praksa | Aktio