Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3685/09 (F. Z.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3685/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-3685/09, rješavajući apelaciju Fuada Zejnilagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fuada Zejnilagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 849 od 17. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-08-000 198 od 16. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj RS-3505/03 od 15. februara 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Fuad Zejnilagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 849 od 17. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 198 od 16. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-
3505/03 od 15. februara 2008. godine.
2. Apelant je 15. decembra 2003. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog Fonda zdravstvenog osiguranja Repubilke Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa.
3. Osnovni sud Presudom broj RS-3505/03 od 15. februara 2008. godine, potvrđenom Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 198 od 16. maja 2008. godine, odbacio kao neblagovremenu apelantovu tužbu u dijelu u kojem je tražio da se poništi rješenje direktora tuženog broj 1/1-2062/2 od 25. novembra 1993. godine i da se utvrdi da mu je prema tom rješenju nezakonito prestao radni odnos sa 11. septembrom 1993. godine, dok je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se tuženi obaveže da mu isplati izgubljenu zaradu za visinu plata koje bi ostvario od 11. septembra 1993. godine od 22. maja 2002. godine u ukupnom iznosu od 28.596,62 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu uplati doprinose na izgubljenu zaradu za navedeni period, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
4. Osnovni sud je utvrdio da je rješenjem broj 1/1-2062/2 od 25. novembra 1993. godine, apelantu prestao radni odnos kod tuženog sa 11. septembrom 1993. godine, te da je apelant 15. decembra 1993. godine odnosno blagovremeno podnio prigovor protiv tog rješenja, o kojem nije odlučeno, kao i da je apelant penzionisan 22. maja 2002. godine. U vezi sa tim, sud je konstatovao da je apelant, s obzirom da tuženi nije donio odluku o prigovoru u roku od trideset dana od njegovog podnošenja, imao mogućnost da u skladu sa odredbom člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89, 42/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92, u daljnjem tekstu: ZOPRO), u narednom roku u roku od 15 dana da traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Kako je apelant tek 15. decembra 2003. godine podnio tužbu, Osnovni sud je zaključio da je tužba neblagovremena u dijelu u kojem je apelant tražio poništenje kao nezakonitog rješenja o prestanku radnog odnosa, uz isticanje da je rok počeo teći od 19. juna 1996. godine, kao dana kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, objavljene u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 15/96, ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje. Prema stavu suda do tada se, naime, može smatrati da su postojali opravdani razlozi za apelantovo propuštanje da se obrati nadležnom sudu za zaštitu svojih prava. Takođe, Osnovni sud je istakao da u smislu odredbe člana 49. ZOPRO, rad predstavlja osnov za isplatu plate odnosno njene naknade, te kako apelant nije radio kod tuženog od 11. septembra 1993. godine, a ostvarivanje prava na rad nije tražio u zakonom predviđenom roku, zaključio je da nema osnova temeljem kojeg bi mu pripalo pravo na isplatu plata odnosno pravo na naknadu plata.
5. Okružni sud je konstatovao da je Osnovni sud pogrešno primjenio odredbe materijalnog prava. Naime, zaključio je da je, shodno odredbi člana 165. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03), taj zakon mjerodavan za razrješenje konkretnog spora, ali da pogrešna primjena materijalnog prava od strane prvostepenog suda nema uticaja na konačan ishod postupka jer je i prema jednom i drugom materijalnom propisu tužba neblagovrremena, s obzirom da je podnesena po isteku roka iz člana 105. Zakona o radu, pa shodno tome nema osnova za naknadu štete.
6. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 118-0-Rev-08-000 849 od 17. septembra 2009. godine, konstatujući da je presuda drugostepenog suda pravilna i zakonita, te je naglasio da je prvostepeni sud mogao odbaciti tužbu bez posebnog odbijanja zahtjeva za isplatu plata, zateznih kamata i doprinosa.
7. Apelant navodi da je osporenim odlukama proizvoljno primjenjeno materijalno i procesno pravo čime smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju Osnovni, Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelantu, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović