Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3972/09 (A.H)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Upravni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3972/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3972/09, rješavajući apelaciju A.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.H. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 001299 09 Uz od 29. aprila 2009. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.H. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 060 U 00129909 Uvp od 9. septembra 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. A.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 15. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: 060 U 00129909 Uvp od 9. septembra 2009. godine i rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 001299 09 Uz od 29. aprila 2009. godine. Apelant je 23. februara 2010. godine podnio prijedlog za izdavanje privremene mjere obzirom na hitnost postupka: «jer se radi o poljoprivrednoj proizvodnji koja ne trpi odlaganje».
2. Ministarstvo šumarstva, poljoprivrede i vodoprivrede Srednjebosankog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je 28. januara 2009. godine donijelo zaključak broj 06-24-17/09 kojim je odbačen apelantov zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, zbog nenadležnosti.
3. Federalna uprava za inspekcijske poslove je 28. juna 2009. godine donijela rješenje broj UP- II-05-12-24-41/09 kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv zaključka Ministarstva.
4. Kantonalni sud je 29. aprila 2009. godine donio rješenje broj 06 0 U 001299 09 Uz kojim je odbijen apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da za pružanje sudske zaštite prema odredbama člana 60. Zakona o upravnim sporovima („Sl.novine FBiH" br. 9/05; u daljnjem tekstu: ZUS) moraju biti kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti: da se radi o pravima i slobodama pojedinaca koja su izričito zajamčena Ustavom Federacije BiH i instrumentima Aneksa tog Ustava, da su ta ustavna prava i slobode pojedinaca povrijeđene konačnim pojedinačnim aktom nadležnog organa, tj. da se protiv tog pojedinačnog akta ne može upotrijebiti neki redovni pravni lijek, odnosno ako je pravni lijek bio dopušten, da je već iskorišten prema postupku u kojem je donesen taj pojedinačni akt, da u pravnom sistemu Federacije Bosne i Hercegovine nije osigurana druga sudska zaštita protiv tog pojedinačnog akta za koji smatra da mu čini povredu određenih prava i sloboda zajamčenih Ustavom Federacije BiH i Aneksima na taj Ustav. Nadalje, Kantonalni sud je naglasio da u skladu sa odredbama člana 62. ZUS, za korištenje sudske zaštite moraju biti kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti: da se radi o pravima i slobodama pojedinaca koja su izričito zajamčena Ustavom Federacije BiH i Aneksima na taj Ustav, kao i Ustavima kantona, da su te slobode i prava povrijeđeni radnjom službenog lica u organu uprave na bilo kojoj razini, kao i radnjom odgovornog lica u privrednom ili drugom društvu, ustanovi ili drugom pravnom licu, da je radnja nastala u vršenju poslova iz djelokruga organa uprave ili pravne osobe, da je radnja službene osobe u organu uprave, odnosno odgovorne osobe u pravnoj osobi protivna zakonu i da se njom neposredno sprječava ili ogrničava pojedinac u vršenju ustavom zajamčenih sloboda i prava, da u pravnom sistemu Fedracije Bosne i Hercegovine pojedincu nije osigurana druga sudska zaštita protiv takvih nezakonitih radnji. Obzirom na navedeno Kantonalni sud je zaključio da apelantu nisu povrijeđena prava ili osnovne slobode zajamčene Ustavom Federacije BiH i instrumentima Aneksa tog Ustava konačnim pojedinačnim aktom nadležnog organa, niti su te slobode i prava povrijeđeni radnjom službenog lica u organu uprave.
6. Vrhovni sud je 9. septembra 2009. godine donio presudu broj 060 U 00129909 Uvp kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, rješenja Kantonalnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primjenio zakon i za svoju odluku dao potpune i valjane razloge, te da nije povrijedio federalni propis niti pravila federalnog zakona koja bi mogla biti od uticaja na rješenje stvari. Obzirom na navedeno Vrhovni sud je zaključio da je zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan.
7. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske Konvencije, i pravo da ne bude diskriminisan iz člana II.4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» U odnosu na rješenje Kantonalnog suda broj 06 0 U 001299 09 Uz od 29. aprila 2009. godine
9. S obzirom na to da je apelantu rješenje Kantonalnog suda broj 06 0 U 001299 09 Uz od 29. aprila 2009. godine uručena 6. maja 2009. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 15. decembra 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje.
U odnosu na presudu Vrhovnog suda broj 060 U 00129909 Uvp od 9. septembra 2009. godine
10. U konkretnom slučaju apelant se žali na presudu Vrhovnog suda, broj 060 U 00129909 Uvp od 9. septembra 2009. godine, kojom je odbijen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda broj 06 0 U 001299 09 Uz od 29. aprila 2009. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Europski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Europske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda kojim je pravosnažno okončan upravni postupak ne tiče odlučivanja o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za vanredno preispitivanje pravosnažnog rješenja. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Također, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za preispitivanje rješenja nije odlučivalo ni o apelantovom pravu da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni o pravu na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
11. Apelant se također žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran lijek akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 13. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi mutatis mutandis Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
12. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
3. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa ovim pravom, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Dopisom dostavljenim Ustavnom sudu 23. februara 2009. godine apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere obzirom na hitnost postupka: «jer se radi o poljoprivrednoj proizvodnji koja ne trpi odlaganje». S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović