Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3974/09 (J. H.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3974/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-3974/09, rješavajući apelaciju Jasmine Hadžisadiković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmine Hadžisadiković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-06-000260 od 3. septembra 2009. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj U-226/04 od 24. aprila 2006. godine i Rješenja Službe za urbanizam, katastar, geodetske, imovinsko-pravne i stambeno-komunalne poslove Odjeljenja za imovinsko-pravne i stambeno-komunalne poslove Općine Cazin broj 05-23-1860/00 od 6. aprila 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmina Hadžisadiković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnijela je 14. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-06-000260 od 3. septembra 2009. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-226/04 od 24. aprila 2006. godine i Rješenja Službe za urbanizam, katastar, geodetske, imovinsko-pravne i stambeno-komunalne poslove Odjeljenja za imovinsko-pravne i stambeno-komunalne poslove Općine Cazin (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-23-1860/00 od 6. aprila 2005. godine.
2. Iz dokumentacije iz spisa predmeta proizilazi da je apelantica podnijela zahtjeve Službi za vraćanje u posjed stana u ulici Kasima Begića broj 11 (raniji naziv H. Mujezinovića), u Cazinu. Takođe, apelantica je navela da je podnijela zahtjev za donošenja rješenja o prenosu stanarskog prava na predmetnom stanu sa ranijeg nosioca stanarskog prava na apelanticu.
3. Smatrajući da Služba nije donijela odluke o njenim zahtjevima u zakonom predviđenom roku, apelantica je 18. oktobra 2004. godine podnijela žalbe Ministarstvu za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zbog ćutanja administracije, ujedno predlažući spajanje predmetnih postupaka.
4. Kako Ministarstvo nije donijelo odluku o žalbama, apelantica je u decembru 2004. godine pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom zbog ćutanja administracije.
5. U međuvremenu, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 11/2-23-468-UP-2/04 od 3. marta 2005. godine, kojim je utvrdilo da je apelanticina žalba osnovana i naložilo je Službi da u roku od 15 dana od dana prijema tog rješenja donese prvostepenu odluku. U obrazloženju tog rješenja je konstatovano da su osnovani žalbeni navodi da Služba nije u zakonom propisanom roku donijela odluku o apelanticinim zahtjevima za vraćanje u posjed predmetnog stana. Pored toga, konstatovano je da je apelantica navela da je podnijela zahtjev za prenos stanarskog prava na predmetnom stanu, ali je utvrđeno da se taj zahtjev ne nalazi u dostavljenom spisu. Shodno tome, naloženo je Službi da prije donošenje rješenja pozove apelanticu da se izjasni u vezi podnesenog zahtjeva za povrat stana ili zahtjeva za prenos stanarskog prava i da nakon toga donese na zakonu zasnovanu odluku.
6. Nakon toga, Služba je donijela Rješenje broj 05-23-1860/00 od 6. aprila 2005. godine, kojim je odbila apelanticin zahtjev za povrat stana, „zbog prekoračenja Zakonom predviđenog roka za podnošenje istog“
7. Apelantica je 10. maja 2005. godine izjavila žalbu Ministarstvu protiv Rješenja Službe broj 05-23-1860/00 od 6. aprila 2005. godine.
8. S obzirom da je Služba nakon pokretanja upravnog spora zbog ćutanja administracije donijela pomenuto rješenje od 6. aprila 2005. godine, Kantonalni sud je dopisom od 2. februara 2006. godine zatražio od apelantice da se u smislu odredbe člana 26. u vezi sa odredbom člana 20. stav 3. Zakona o upravnim sporovima („Službene novina Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 9/05, u daljnjem tekstu: ZUS) izjasni da li je zadovoljna sa sa tim rješenjem ili da li ostaje pri tužbi i u kom obimu, odnosno da li tužbu proširuje na to rješenje. Postupajući u skladu sa traženjem Kantonalnog suda, apelantica je 21. februara 2006. godine dostavila dopis u kojem je zatražila poništenje predmetnog rješenja.
9. Nakon toga, Kantonalni sud je donio Rješenje broj U-226/04 od 24. aprila 2006. godine kojim je tužbu odbacio kao nedopuštenu, uz obrazloženje da iz pobijanog rješenja proizilazi da se radi o prvostepenom rješenju upravnog organa protiv kojeg je dozvoljena žalba, odnosno da se ne radi o konačnom upravnom aktu, protiv kojeg je dozvoljena tužba u upravnom sporu, pa je shodno tome, primjenom čl. 9. i 25. stav 1. tačka 4. ZUS-a, odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
10. Odlučujući o apelanticinom zahtjevu za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Uvp-06-000260 od 3. septembra 2009. godine kojom je odbio zahtjev kao neosnovan.
11. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda: u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na pristup sudu kao elemenat prava na pravično suđenje, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, tvrdi da je nezakonitim postupcima organa uprave diskriminisana prilikom pokušaja da ostvari svoje pravo na vraćanje u posjed stana.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
13. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelantica mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelantica odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelantica nije ispoštovala formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
14. U konkretnom slučaju, apelantica je podnijela tužbu Kantonalnom sudu protiv Ministarstva, zbog «ćutanja administracije». Kantonalni sud je Rješenjem broj U-226/04 od 24. aprila 2006. godine tužbu odbacio kao nedopuštenu, dok je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Uvp-06-000260 od 3. septembra 2009. godine odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da je u toku trajanja upravnog spora Služba donijela prvostepeno rješenje protiv kojeg nije dozvoljeno pokretanje upravnog spora.
15. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica protiv prvostepenog rješenja izjavila žalbu o kojoj, prema stanju u spisu drugostepeni organ nije odlučio. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je članom 10. ZUS-a propisano da se upravni spor može pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt u upravnom postupku, pod uslovima određenim u članu 20. tog Zakona, te da se stranka prethodno pisano obratila nadležnoj upravnoj inspekciji koja u roku od 30 dana nije postupila po njenom zahtjevu. Članom 20. istog zakona propisano je da ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
16. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je apelantica imala mogućnost da se nakon isteka roka u kojem je Ministarstvo trebao odlučiti o žalbi protiv rješenja Službe broj 05-23-1860/00 od 6. aprila 2005. godine, u skladu sa članom 10. Zakona o upravnim sporovima, obrati upravnoj inspekciji, što, prema stanju spisa, nije učinila, pa prema tome, nije ispunila uslov za pokretanje upravnog spora zbog ćutanja administracije, predviđen članom 20. Zakona o upravnim sporovima. Zbog toga se apelantica lišila mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović