Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3992/09 (S. S.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Apelacija ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3992/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-3992/09, rješavajući apelaciju Saliha Salkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 11. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saliha Salkića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda u Banjoj Luci broj 118-0-Rev-07-001 114 od 11. juna 2009. godine, Presude Višeg suda u Banjoj Luci broj Gž-2732/91 od 22. maja 1992. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1028/88 od 10. januara 1991. godine, zbog toga što je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Salih Salkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, koga zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-001 114 od 11. juna 2009. godine, Presude Višeg suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj Gž-2732/91 od 22. maja 1992. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1028/88 od 10. januara 1991. godine
2. Presudom Osnovnog suda broj P-1028/88 od 10. januara 1991. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi-protivtužioci obavežu da mu predaju u posjed dio nekretnine pobliže opisane u toj presudi, dok je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženih-protivtužilaca kojim su tražili da se utvrdi da su stekli pravo svojine na dijelu predmetne nekretnine po osnovu dosjelosti, a što je apelant dužan priznati i trpiti brisanje upisa u katastarskom operatu u korist tih lica, te nadoknaditi im troškove parničnog postupka.
3. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je Viši sud, odlučujući o žalbama koje su apelant i tuženi-protivtužioci podnijeli protiv presude Osnovnog suda, donio Presudu broj Gž-
2732/91 od 22. maja 1992. godine, kojom je odbio apelantovu žalbu, dok je uvažio žalbu tuženih-protivtužilaca i ukinuo prvostepenu presudu u pogledu odluke o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu potvrdio tu presudu.
4. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Višeg suda, koju je Vrhovni sud odbacio kao nedopuštenu Rješenjem broj 118-0-Rev-07-001 114 od 11. juna 2009. godine.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u vrijeme donošenja prvostepene presude na snazi bio Zakon o parničnom postupku SFRJ („Službeni list SFRJ“, br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90 i 27/90, u daljnjem tekstu: raniji ZPP), pa se u skladu sa odredbom člana 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), dopuštenost revizije ima cijeniti prema odredbama ranijeg ZPP-a. Nadalje navedeno je da je u tužbi koju je apelant podnio 29. septembra 1981. godine kao vrijednost spora označen iznos od 60.000,00 dinara, a u protivtužbi iznos od 200.000,00 dinara i da je tako određena vrijednost spora ostala neizmjenjena sve do pravosnažnog okončanja postupka. Pored toga, navedeno je 1. januara 1990. godine izvršena denominacija tadašnjeg dinara i uvođenje u platni promet novog jugoslovenskog dinara, tako da je 10.000,00 dotadašnjih dinara odgovaralo vrijednosti 1,00 novog dinara. Shodno tome, zaključeno je da je u vrijeme donošenja prvostepene presude vrijednost spora prema tužbi iznosila 6,00 novih dinara, a prema protivtužbi 20,00 novih dinara odnosno da nije prelazila cenzus od 8.000,00 dinara, čime nije ispunjen zakonski uslov za dopuštenost revizije iz člana 382. stav 3. ranijeg ZPP-a.
6. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 11. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 11. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 11. apelacija je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom;
8. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-001 114 od 11. juna 2009. godine. Konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, je Presuda Višeg suda broj Gž-2732/91 od 22. maja 1992. godine.
9. U vezi sa tim, Ustavni sud naglašava da ne može razmatrati slučajeve koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavnog akta kojim se zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini potpisan je 14. decembra 1995. godine, pa, prema tome, proizlazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istoga dana. Imajući u vidu da apelant osporava Presudu Višeg suda broj Gž-2732/91 od 22. maja 1992. godine i Presudu Osnovnog suda broj P-1028/88 od 10. januara 1991. godine, koje su donesene u periodu prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, proizlazi da Ustavni sud nije nadležan ratione temporis da rješava predmetnu apelaciju.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 11. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović