Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3026/07 (D. S.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Stanarsko pravo
- Građanski postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3026/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3026/07, rješavajući apelaciju Duška Stanojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Duška Stanojevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 860 od 7. augusta 2007. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-135/03 od 28. aprila 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Duško Stanojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Blaško Božić, advokat iz Lopara, podnio je 10. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 860 od 7. augusta 2007. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-135/03 od 28. aprila 2006. godine.
2. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Lopare (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-23-615/00 od 11. jula 2000. godine, odbijen je zahtjev apelanta za «povrat stanarskog prava» na stanu u zgradi br. 52 u Loparama, iz razloga što apelant ne spada u kategorije navedene u članovima 1. i 3. zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. U obrazloženju rješenja Ministarstva je navedeno da iz predmetne dokumentacije proizilazi da je apelant predmetni stan napustio 1986. godine, da nema status izbjeglog i raseljenog lica, te da je sporno vlasništvo apelanta nad predmetnim stanom. Ministarstvo je zaključilo da predmetni zahtjev apelanta nije u njegovoj nadležnosti, te da pravo vlasništva nad predmetnim stanom može dokazivati putem suda.
3. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu u Loparama (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Opštine Lopare (u daljnjem tekstu: prvotužena), Mare Mitrović (u daljnjem tekstu: drugotužena) i JP «Ekokom» Lopare (u daljnjem tekstu: trećetuženi), radi utvrđenja.
4. Osnovni sud je presudom broj P.208/01 od 29. marta 2002. godine utvrdio da su ništavi rješenje Izvršnog odbora SO Lošare br.02-546/96 od 10. juna 1996. godine kojim je dodijeljen stan drugotuženoj u zgradi br. 52 u Loparama, kao i ugovor o korištenju predmetnog stana br. 297/97 od 22. jula 1997. godine zaključen između drugotužene i trećetuženog. Istom presudom obavezana je drugotužena da preda predmetni stan apelantu, dok su tuženi dužni apelantu solidarno nadoknaditi troškove postupka.
5. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud nakon izvedenih materijalnih dokaza utvrdio kao nesporno da je predmetni stan dodijeljen apelantu rješenjem prvotužene broj 372-
03/1-48 od 14. maja 1975. godine, da je u njemu stanovala majka apelanta sve do svoje smrti (do 10. maja 1996. godine) nakon čega je odlukom Izvršnog odbora prvotužene stan dodijeljen drugotuženoj koja je sa trećetuženim zaključila ugovor o korišćenju stana u kojem i sada stanuje, te da je sporno da li je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. U presudi se dalje navodi, da je apelant ugovorom zaključenim 1990. godine prenio svoje stanarsko pravo na majku međutim, apelant je kao njen sin zajednički nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Vezano za tvrdnju prvotužene da je apelant odselio u SR Jugoslaviju tako da nije koristio predmetni stan niti je živio u zajedničkom domaćinstvu sa svojom majkom, prvostepeni sud je naveo da je apelant odselio zbog potrebe službe, te da je svoje stanarsko pravo vršio na način da je dolazio za vrijeme vikenda, kao i da je izdržavao i starao se o svojoj majci. Sud dalje navodi, da «pod uslovom da apelant ili njegov prednik nisu zaključili ugovor o korištenju stana, a imajući u vidu da su od 1975. godine ostvarili stanarsko pravo više od 10 godina, proizilazi da su stekli stanarsko pravo». Također, Onovni sud je zaključio da su odluka Izvršnog odbora prvotužene o dodjeli predmetnog stana kao i ugovor o korištenju stana zaključen između drugotužene i trećetuženog ništavi u smislu odredaba člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/98 do 13/02, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku) i Uputstva o primjeni Zakona o dodatnim izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine u njegovom dopunjenom obliku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 31/99, u daljnjem tekstu: Uputstvo).
6. Presudom Okružnog suda broj Gž-135/03 od 28. aprila 2006. godine preinačena je prvostepena presuda tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan. U obrazloženju drugostepene presude se navodi, da je prvostepeni sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primjenio materijalno pravo pri donošenju odluke. U obrazloženju se dalje navodi, da među strankama nije sporno da je predmetni stan dodijeljen apelantu rješenjem tužene iz 1975. godine, te da je apelant stan koristio sa porodicom i majkom do 10. jula 1990. godine kada je sa majkom zaključio ugovor o prenosu stanarskog prava na predmetnom stanu. U ugovoru je navedeno da će stanarsko pravo ubuduće koristiti apelantova majka koja će zaključiti ugovor o korištenju predmetnog stana sa preduzećem koje gazduje stanovima u društvenoj svojini. Sud je istakao da apelant u smislu odredbi člana 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH», broj 14/84 – prečišćeni tekst 12/87 i 36/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99, u daljnjem tekstu: ZSO) nije dokazao da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu (zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana). Sud je naveo da prema odredbama člana 43. ZSO stanarsko pravo prestaje otkazom ugovora koje nosilac stanarskog prava može dati vansudskim putem ne navodeći razloge za otkaz, te da otkazni rok iznosi mjesec dana ako ugovorom nije predviđen duži rok. Također, apelant je sa svojom majkom zaključio ugovor o prenosu stanarskog prava suprotno odredbi člana 11. stav 3. ZSO (kojom je propisano da je zabranjeno prodavati odnosno kupovati ili na drugi način suprotno odredbama ovog zakona prenositi odnosno sticati stanarsko pravo, a stavom 4. istog zakona propisano je da sticanje stanarskog prava protivno odredbi ovog zakona ne proizvodi pravno dejstvo), iz čega proizilazi da njegova majka nije stekla stanarsko pravo, dok je apelantovo stanarsko pravo prestalo otkazom ugovora o korištenju predmetnog stana (zaključivanjem ugovora o prenosu stanarskog prava). Drugostepeni sud navodi da je pogrešan stav prvostepenog suda da je majka nosioca stanarskog prava istovremeno nosilac stanarskog prava na stanu u kojem živi, obzirom da prema članu 19. st. 1. i 2. ZSO nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice odnosno bračni drug sticaoca stanarskog prava, te da ostali članovi domaćinstva prema odredbi člana 6. stav 1. ZSO mogu biti samo korisnici stana. Pogrešan je i stav prvostepenog suda da je apelant nakon prenosa stanarskog prava na majku odselio iz predmetnog stana, te da je povremenim dolaskom u stan vikendom vršio svoje stanarsko pravo, iz razloga što se stanarsko pravo, koje je u konkretnom slučaju prestalo ne može vršiti povremenim navraćanjem u stan. Sud je na kraju zaključio, da je prvostepeni sud u konkretnom predmetu pogrešno primjenio materijalno pravo primjenivši odredbu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku i Uputstva, obzirom da su odredbe navedenih propisa relevantne za lica i imovinu na kojima je pravo podnosilaca za vraćanje postojalo do 30. aprila 1991. godine, te da su odluka prvotužene o dodjeli predmetnog stana drugotuženoj i ugovor o korištenju stana zaključen između drugotužene i trećetuženog u svemu pravilni i zakoniti.
7. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-06-000 860 od 7. augusta 2007. godine odbio kao neosnovanu reviziju aplanta izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da je apelant izjavio reviziju protiv drugostepene presude zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava bez navoda u čemu se ove povrede ogledaju.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu tako da je prvotužena, nakon smrti apelantove majke koja je jedina koristila predmetni stan, mogla slobodno raspolagati stanom i dodjeliti ga na korištenje drugotuženoj. Vrhovni sud dalje navodi, da je apelant faktičkim napuštanjem predmetnog stana i prenosom stanarskog prava na svoju majku izgubio stanarsko pravo i bez otkaza ugovora o korištenju stana, za koji ugovor nije utvrđeno ni da je zaključen sa apelantom ili njegovom majkom. U slučaju da je apelant i imao zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana isti je sam otkazao (član 43. ZSO) pismenim ugovorom kojim je prenio stanarsko pravo na svoju majku koja je trebala zaključiti novi ugovor o korištenju predmetnog stana sa preduzećem koje je gazdovalo stanovima (trećetuženi). Također, pravilno je utvrdio drugostepeni sud da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke (niti je to dokazao u smislu odredbe člana 6. ZSO), te da svoje stambene potrebe nije ostvarivao u predmetnom stanu koji je nakon smrti apelantove majke ostao prazan. Na osnovu navedenog proizilazi da prvotužena nije nezakonito postupila kada je predmetni stan dodijelila drugotuženoj na korištenje, pa je u smislu člana 11. stav 2. ZSO zakonit i ugovor o korištenju stana koji je drugotužena zaključila sa trećetuženim, te da apelant nema aktivnu legitimaciju da traži od drugotužene predaju u posjed predmetnog stana. Vrhovni sud je na kraju zaključio da u konkretnom slučaju nije došlo pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno da nisu povrijeđene odredbe parničnog postupka.
9. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđno njegovo pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana. II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je 1. aprila 1991. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu zajedno sa svojom majkom, te da je ugovor o prenosu stanarskog prava na svoju majku raskinut tako što je obustavljen upravni postupak o zamjeni nosioca stanarskog prava rješenjem Opštine Lopare broj 372-04/3-5/2 od 2. augusta 1991. godine. Apelant dalje navodi, da Okružni i Vrhovni sud ne razlikuju zajednicu življenja od zajednice stanovanja i navodi da je kao jedini nasljednik svoje majke brinuo se o njoj, izdržavao je, liječio i sahranio je po mjesnim običajima. Također, apelant navodi da je njegova majka zbog bolesti zimi boravila u Beogradu a ljeti zajedno sa apelantom u predmetnom stanu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
11. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom. Ustavni sud naglašava da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa nemiješanje vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definirani stavom 2. ovog člana. Prije svega, potrebno je utvrditi da li se u konkretnom predmetu, pravo koje apelant navodi da mu je povrijeđeno, može podvesti pod zaštitu koju obezbjeđuje član 8. Evropske konvencije. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Općenito, dom je mjesto gdje je čovjek nastanjen (vidi odluku Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, predmet broj CH/97/46, Kevešević protiv Federacije BiH).
12. Međutim, u konkretnom slučaju ne postoji nikakvo miješanje u pravo apelanta na mirno uživanje doma, jer je predmet apelacije pravo na sticanje stana, a ne miješanje u već stečeno pravo. Evropski sud za ljudska prava smatra da «učinkovita zaštita poštivanja privatnog i porodičnog života ne može tražiti postojanje, u domaćem zakonu, pravne zaštite koja omogućava svakoj porodici da ima dom samo za sebe» (vidi Europski sud za ljudska prava, Velosa Barreto, od 21. novembra 1995. godine., A.334, str. 11-12). U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da član 8. Evropske konvencije nije primjenjiv, jer apelant u konkretnom slučaju nije konstituisao dom, pa samim tim ne može ni tražiti zaštitu prava koja su zagarantovana članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Europske konvencije.
13. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud konstatuje da pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Prema stavu Ustavnog suda stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant bi se moglo primijeniti na njegov slučaj, ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa tumačenjima Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava. Međutim u konkretnom slučaju nesporno je da apelant nema konstituisano stanarsko pravo na predmetnom stanu, s obzirom na činjenično stanje koje je utvrđeno tokom postupka. Također apelant nije mogao imati niti legitimno očekivanje da će steći imovinsko pravo na stanu s obzirom da nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke koja je koristila predmetni stan do svoje smrti. Shodno utvrđenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema imovinu koja bi uživala zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pa je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović