Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2246/08 (V. K., R. G., Ž. S., B. Š., S. D.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2246/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2246/08, rješavajući apelaciju Vladimira Kondića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimira Kondića, Ratka Gvozdena, Žarka Stankovića, Branka Šiljega, Sretka Daljevića, Srede Marčetića i Milana Batinice podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 576 od 18. aprila 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž -40/04 od 28. februara 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj RS-34/2003 od 25. novembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladimir Kondić, Ratko Gvozden, Žarko Stanković, Branko Šiljeg, Sretko Daljević, Sredo Marčetić i Milan Batinica (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Prijedora, koje zastupa zajednička advokatska kancelarija Miodrag Deretić i Draško Zec, podnijeli su 19. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 576 od 18. aprila 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-40/04 od 28. februara 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-

34/2003 od 25. novembra 2003. godine

2. Rješenjima Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske-CJB Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi), donesenim 1996-97. godine, apelantima je prestao radni odnos kod tuženog zbog penzionisanja.

3. Apelanti su podnijeli, u periodu od 3. februara 1999. godine do 30. avgusta 1999. godine, tužbe Osnovnom sudu, kojima su tražili da sud obaveže tuženog da im isplati po osnovu otpremnine, odnosno razlika neisplaćene otpremnine, pojedinačno iznos od 500,00 KM, te apelantu Vladimiru Kondiću po osnovu neisplaćene, odnosno razlike neisplaćene plate, iznos od 1.400,00 KM, sa kamatom do odlaska u penziju svakog apelanta, pa do isplate, kao i da im tuženi naknadi troškove postupka. Presudom Osnovnog suda broj P-39/99 od 11. maja 2000. godine odbijeni su kao neosnovani zahtjevi apelanata. Odlučujući po žalbi apelanata, Okružni sud je rješenjem broj Ž-71/02 od 3. marta 2003. godine prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje, sa uputom da je potrebno da prvostepeni sud utvrdi dopuštenost i blagovremenost tužbi apelanata.

4. Rješenjem Osnovnog suda broj RS-34/2003 od 25. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj Ž-40/04 od 28. februara 2006. godine, odbačene su kao nedopuštene tužbe apelanata Vladimira Kondića, Ratka Gvozdena, Branka Šiljega, Sretka Daljevića, Srede Marčetića i Milana Batinca jer su propustili da podnesu prigovor tuženom protiv rješenja kojim im prestaje radni odnos zbog penzionisanja, dok je tužba apelanta Žarka Stankovića odbačena kao neblagovremena jer iako je ulagao prigovor protiv osporenog rješenja tuženog nije u daljem roku od 15 dana od donošenja drugostepene odluke (1. mart 1997. godine) podnio tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa, te da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za sudsku zaštitu apelanata kako je to predviđeno odredbama člana 37. Zakona o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 11/94).

5. Odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene rješenja Okružnog suda od 28. februara 2006. godine, Vrhovni sud je rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 576 od 18. aprila 2008. godine odbacio reviziju kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da je odredbom 237. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, te da se prema odredbi člana 316. stav 2. istog zakona za vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude uzima samo vrijednost glavnog zahtjeva. Budući da pobijani dio osporene drugostepene presude iznosi za svakog tužitelja-suparničara pojedinačno ne iznosi preko 10.000,00 KM, te da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu, u smislu odredbi člana 237. navedenog zakona, nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, sud je zaključio da revizija u konkretnoj pravnoj stvari nije dopuštena.

6. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-

283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine). Apelanti su protiv rješenja Okružnog suda od 28. februara 2006. godine izjavili reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda od 18. aprila 2008. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

9. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda iz prethodnog stava, u pogledu postupka pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u pogledu žalbenih navoda apelanata koji se tiču postupka pred Osnovnim i Okružnim sudom, čiji je ishod po mišljenju apelanata doveo do povrede njihovog prava na imovinu zagarantovanog kako Ustavom Bosne i Hecegovine, tako i Evropskom konvencijom.

10. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita ustavnih prava apelanata je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP-925/04 od 13. septembra 2005. godine).

Neiscrpljivanje-propust podnošenja prigovora

11. U pogledu apelacionih navoda apelanata Vladimira Kondića, Ratka Gvozdena, Branka Šiljega, Sretka Daljevića, Srede Marčetića i Milana Batinice, Ustavni sud zapaža da su njihove tužbe odbačene kao nedopuštene rješenjem Osnovnog suda od 26. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 28. februara 2006. godine. Apelanti su propustili da podnesu prigovor tuženom protiv rješenja kojim im prestaje radni odnos zbog penzionisanja, te utvrđuju prava koja im pripadaju po osnovu tog rješenja, iz čega proizlazi da Osnovni i Okružni sud, odlučujući o njihovim tužbama nisu raspravljali o osnovanosti njihovih tužbenih zahtjeva, već su tužbe odbačene iz formalnih razloga, jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke za sudsku zaštitu apelanata kako je to predviđeno odredbama člana 37. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Da bi se raspravilo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelanti su morali podnijeti prigovor tuženom ili opravdati nemogućnost podnošenja istog, kako bi stekli pravo na sudsku zaštitu i došli do konačne odluke. Dakle, apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve u pogledu pravnog lijeka, zbog čega odluka koju osporavaju u apelaciji nije konačna odluka. Prema tome, za meritorno razmatranje ovog dijela apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

Neiscrpljivanje u pogledu apelanta Žarka Stankovića

12. U pogledu apelanta Žarka Stankovića, Ustavni sud zapaža da je, rješenjem Osnovnog suda od 25. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 28. februara 2006. godine, odbačena kao neblagovremena tužba apelanta radi ostvarivanja prava i zaštitu iz radnog odnosa. Da bi se u postupku pred Ustavnim sudom, moglo raspravljati o povredi prava zaštićenih Ustavom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu Osnovnom sudu u zakonom predviđenom roku radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova. Kako apelant nije podnio blagovremeno tužbu, niti je uspio opravdati ovaj svoj propust, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koga Osnovni i Okružni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2246/08 (V. K., R. G., Ž. S., B. Š., S. D.) | Sudska praksa | Aktio