Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4187/09 (M. Ž., A. Ž., B. Ž., V. B., I. Ž. i J. Ž.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4187/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-4187/09, rješavajući apelaciju Marije Žižak i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marije Žižak, Ante Žiška, Božane Žižak, Viktorije Bijondić, Ivana Žiška i Josipa Žiška , podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036739 09 Rev od 15. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 036739 09 Gz od 24. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 036739 01 P od 16. decembra 2008. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Marija Žižak, Ante Žižak, Božana Žižak, Viktorija Bijondić, Ivan Žižak i Josip Žižak (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 29. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 036739 09 Rev od 15. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 036739 09 Gz od 24. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 036739 01 P od 16. decembra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 036739 01 P od 16. decembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 036739 09 Gz od 24. februara 2009. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) da im za period od 15. oktobra 1997. godine do 9. marta 2000. godine isplati na jednake dijelove iznos od 11.400,00 KM temeljem neosnovanog bogaćenja ustupanjem prizemlja kuće pobliže opisane u izreci presude drugom licu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te da im isplati za period od 20. avgusta 1997. godine do 4. januara 2001. godine zbog ustupanja sprata te kuće trećem licu iznos od 16.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Apelanti su predmetnom presudom obavezani da tuženoj nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 KM.

3. Apelanti su izjavili reviziju protiv presude Okružnog suda, koju je Vrhovni sud odbacio kao nedozvoljenu Rješenjem broj 71 0 P 036739 09 Rev od 15. oktobra 2009. godine.

4. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja konstatovao da su apelanti u predmentom sporu formalni aktivni suparničari i da se, prema tome, dozvoljenost revizije cijeni odvojeno za svakog od njih. U vezi sa tim, primjetio je da su apelanti tužbom tražili isplatu iznosa od 11.400,00 KM (dakle svaki apelant iznos od po 1.900,00 KM) i iznosa od 16.000,00 KM (svaki apelant iznos od po 2.666,66 KM), iz čega proizilazi da je svaki od apelanata tužbom tražio isplatu iznosa od 4.566,66 KM. Shodno tome, Vrhovni sud je našao da pobijani dio drugostepene presude ni za jednog od apelanata ne prelazi vrijednosni kriterij od 10.000,00 KM predviđen odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, a po nalaženju ovog suda nisu ispunjene ni zakonske pretpostavke iz stava 3. naprijed citiranog člana za dopustivost revizije, pa je revizija apelanata odbačena kao nedozvoljena.

5. Apelanti smatraju da je došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pored toga, žale se na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju da dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelanti odlučuju o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 1046/06 od 8. novembra 2007. godine).

8. U konkretnom slučaju revizija apelanata je bila nedjelotvoran pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 036739 09 Rev od 15. oktobra 2009. godine. Konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, je presuda Okružnog suda broj 71 0 P 036739 09 Gz od 24. februara 2009. godine.

9. Ustavni sud smatra da nije potrebno utvrđivati tačan datum kada je apelantima uručena presuda Okružnog suda broj 71 0 P 036739 09 Gz od 24. februara 2009. godine, imajući u vidu da su je u svakom slučaju primili prije 15. oktobra 2009. godine, kada je Vrhovni sud donio odluku o reviziji koju su izjavili protiv te presude. S obzirom na to da su apelenti presudu Okružnog suda primili prije 15. oktobra 2009. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 29. decembra 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu presudu Okružnog suda.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4187/09 (M. Ž., A. Ž., B. Ž., V. B., I. Ž… | Sudska praksa | Aktio