Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3448/09 (Ž. S., Đ. S. i M. K.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3448/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-3448/09, rješavajući apelaciju Žarka Salapure i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žarka Salapure, Đure Stanojevića i Milivoja Kekića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 540 od 18. avgusta 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-07-
000 458 od 31. oktobra 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Žarko Salapura, Đuro Stanojević i Milivoje Kekić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 3. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 540 od 18. avgusta 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 458 od 31. oktobra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-
P-06-001316 od 23. februara 2007. godine, obavezana je tužena ODP „Banjalučka pivara“ iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima isplati određene novčane iznose po osnovu neplaćenih sati prekovremenog rada, i to: apelantu Žarku Salapuri iznos od 264,79 KM, apelantu Đuri Stanojeviću iznos od 142,83 KM i apelantu Milivoju Kekiću iznos od 78,81 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i dospjelim obračunatim kamatama, kao i da im nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 14.902,50 KM, dok je odbijen njihov tužbeni zahtjev i zahtjev za isplatu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.
3. Prema dokumentaciji iz spisa predmeta, tužena je izjavila žalbu protiv presude Osnovnog suda broj 071-0-P-06-001316 od 23. februara 2007. godine iz svih zakonskih razloga, dok su apelanti izjavili žalbu protiv te presude samo u pogledu odluke o troškovima postupka. Odlučujući o žalbama, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Ž-07-000 458 od 31. oktobra 2007. godine, kojom je uvažio žalbu tužene i preinačio osporenu presudu na taj način što je odbio tužbeni zahtjev apalanata kao neosnovan, dok je žalbu apelanata odbio.
4. Apelanti su 18. decembra 2007. godine izjavili reviziju protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 458 od 31. oktobra 2007. godine, koju je Vrhovni sud odbacio kao nedozvoljenu Rješenjem broj 118-0-Rev-08-000 540 od 18. avgusta 2009. godine.
5. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da se prema odredbama člana 316. st. 2. i 3. ZPP kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamate, ugovorena kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir ukoliko ne predstavljaju glavni zahtjev. Vrhovni sud je konstatovao da u konkretnom slučaju revizija nije dopuštena u smislu navedenih zakonskih odredbi. Takođe, Vrhovni sud je ocijenio da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te da nema mjesta primjeni člana 237. stav 3. ZPP-a.
6. Apelanti se žale da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evopsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju da dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelanti odlučuju o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelanti su protiv osporene presude Okružnog suda izjavili reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 540 od 18. avgusta 2009. godine odbačena kao nedozvoljena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 458 od 31. oktobra 2007. godine.
10. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantima dostavljena presuda Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 458 od 31. oktobra 2007. godine, s obzirom da su apelanti 18. decembra 2007. godine izjavili reviziju protiv navedene presude, pa je nesporno da su predmetnu presudu Okružnog suda primili prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 3. novembra 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili presudu Okružnog suda.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović